Sunday, September 06, 2015

Aleksandar Hemon: Šta znači hurmašica?

Gospođica Ella, moje starije Potomstvo, naprasno je odlučila da nauči da piše na bosanskom. Ponukala ju je jedna od knjiga razbacanih po kući, od kojih su mnoge na našem (ko god da smo) jeziku.
Knjiga se zove Život je da se voli/Life Is to Live, i namijenjena je djeci u dijaspori, pošto sadrži pjesmice i na bosanskom i u prijevodu na engleski. Dao mi ju je—ako se dobro sjećam—autor Azim Mujakić kad sam onomad bio u St. Louisu. Na naslovnoj stranici je mapa sjeverne hemisfere na kojoj crvena linija i na njoj aviončić povezuju Bosansku krajinu i St. Louis, pri čemu iz Krajine zrači duga. U gornjem dijelu sjeverne hemisfere, na potezu od Minska do Vancouvera, lebde raznobojna dječica. Autor je knjigu posvetio sjećanju na majku Mevlidu "koje me je učila da volim sve oko sebe, kao što je i ona sama voljela i dobro činila". Prva pjesmica u knjizi, Abeceda, nije prevedena na engleski, i u njoj se uz ponešto, pošteno govoreći, gramatičkog nereda, redaju slova i riječi koje njima počinju: "A a—je kao avlija/Bb—je kao brat/C c—je kao cipela/...Č č –je kao čovjek itd".
Elem, gospođica Ella, koja je neki dan spontano obznanila: "Ja ne znam kako bih mogla živjeti bez knjiga"—zahtijevala je od mene da je provedem kroz abecedu i prevedem riječi date kao primjer. Pa se dvojezično spretni tata upustio u prevođenje i sve je glatko išlo dok nismo dobacili do slova H koje je "kao hurmašica". Mi u sjevernoameričkoj dijaspori dobro znamo da ne postoji engleski ekvivalent za hurmašicu, pa sam se bio malo zadao kako da objasnim. Jednostavna rječnička definicija iste je nemoguća, zbog čega je se lako upustiti u opisnu definiciju pa onda objašnjavati koji su sastojci (brašno, jaja, prašak za pecivo), pa koja je procedura: kako se smjesa iz nepoznatih razloga pritišće na rende, kako se peče dok ne porumeni, pa kako se onda zalijeva agdom (dočim onda treba objašnjavati agdu). Dodatni problem je da svaki dio tog proceduralnog opisa zaslužuje barem jednu fusnotu koja je istovremeno i kulturološka i lična, tj. svako ih može prepoznati, ali postoje samo u ličnoj formi: sjećanje na majku, baku ili komšinicu kako u kecelji pritišće smjesu na rende, i to na onu stranu koja, sva je prilika, nije nikad imala nikakvu drugu svrhu; ili miris limuna i šećera dok se pravi agda, miris koji je bio suštinski sastojak svake rođendansko-praznične atmosfere. A onda, naravno, i potpuno lične fusnote: kako je teta Jozefina, koja je bila moja de facto baka iako nismo bili u formalnom srodstvu, sakrivala jezgro od čokolade u središtu svake hurmašice, i kako je insistirala da nekako ponesem pola tepsije za puta na povratku u Ameriku, a ja odbijam: te procurit će, te raspast će se (jer njene hurmašice nikad nisu bile tvrde), te mnogo mi je, ponijet ću jednu ili dvije za ne daj bože. Jednom sam, meščini u Londonu, kašikom iz malog plastičnog kontejnera jeo hurmašice koje su se od putnog hrndanja raspale, kopajući kroz tu masu u potrazi za grumenjem čokolade, sve do mi se krv nije kompletno ušećerila.
Nepotrebno je, otud, reći da je za mene teta Jozefinina hurmašica zapravo definicija riječi hurmašica, budući da ništa na svijetu ne može imati njen ukus, iz prostog razloga što se njen ključni sastojak mogao naći isključivo u toj toploj sferi mog iskustva u čijem je središtu, kao grumen čokolade, bila teta Jozefina.
Pa sam zato hurmašicu gospođici Elli privremeno definisao kao Bosnian cake tj. bosanski kolač.
Ali prije nego što nostalgično-dijasporični čitalac poleti da još jednom potvrdi da je naše prošlo iskustvo neprevodivo, te tako i neshvatljivo, onima oko nas, uključujući i vlastitu djecu, dozvolit će mi da kažem i sljedeće: suštinska i neizbježna karakteristika jezika je da pripada kako svima istovremeno tako i svakome pojedinačno. Čak i unutar istog jezičkog polja za svaku riječ ili izraz postoji lična dimenzija, koja je za svakoga drugačija; istovremeno, svako ko govori dati jezik zna šta je opšti, zajednički smisao te riječi. Tako će riječ hurmašica u svakoj bosanskoj glavi proizvesti drugačiji, vrlo specifični splet slika, mirisa i sjećanja, dok svako zna šta hurmašica znači.
Jezik, drugim riječima, može samo približno da izrazi lično iskustvo, ali to nije zato što je apsolutno lično iskustvo neprevodivo, nego zato što je nemoguće. Nema iskustva koje je lično a da nije istovremeno s nekim podijeljeno, u direktnoj proporciji u kojoj smo kao ljudska bića definisani drugim ljudskim bićima i s njima vezani. Lična definicija hurmašica neprestano se mijenja kako se mijenja oblik, kvalitet i veličina vlastitog iskustva, kako ljudi dolaze i odlaze iz našeg života. Ta je neprestana promjena moguća samo zato što je opšta definicija dovoljno stabilna da traje barem nekoliko generacija, iako će se, jednog dana, i ta definicija promijeniti.
Sama nam je hurmašica stigla iz turskog jezika, i izvedena je iz riječi hurma (datula), koja je perzijskog porijekla. Profesorica doktorica Buturović, koja svašta nešto zna, kaže da se nekad bogat otomanski svijet sladio punjenim datulama, slatkišom koji je bio znan kao hurma tatlisi, pa su onda slastičari u Bursi počeli imitirati njen oblik i slatkoću i tu jeftiniju varijaciju nazvali bagdat hurma tatlisi. Ta je sirotinjska varijanta dobacila do nas i postala hurmašica.
A onda je, nakon nekih stoljeća, hurmašica dobacila i do Amerike i tu se našla u samoposluzi preko puta mog automehaničara (koji je Ortodoksni Jevrej) gdje je, kad sam danas tamo ušao, treštala muzika iz naših krajeva i gdje se na policama prse tegle ajvara i punjenih paprika, i gdje ima ćevapa i krempita, i gdje je ispred mene u redu dok sam čekao da platim za gore spomenutu hurmašicu koju ću onda pokazati gospođici Elli, stajao hasidski Jevrejin s crnim šeširom veličine sombrera. Sad je ta hurmašica u frižideru, spremna za Ellinu degustaciju, iz koje će izrasti njeno poimanje riječi hurmašica. To će zatim nepovratno utjecati na moju ličnu definiciju hurmašice, koja se, da se ne lažemo, već promijenila jer sad uključuje i Abecedu i majku Mevlidu i Jevreja u samoposluzi, kao i njegov šešir. A ja planiram, među nama govoreći, i da se obučim da pravim hurmašice, bez obzira na to da li će se Elli ova prva dopasti, u kom slučaju je zamislivo da će ona jednog dana sve hurmašice mjeriti mojima, kao što sada sve palačinke upoređuje s onima koje tata pravi. Drugim riječima, u toku je radikalno redefinisanje samog pojma hurmašice.
Jezik se, kao i život, uči dvaput—jednom čovjek uči sam, jednom sa svojom djecom. I kad čovjeka više ne bude, prašina će mu biti rasuta po jeziku, po riječima kao što je hurmašica.
Aleksandar Hemon
(radiosarajevo.ba)

No comments:

Post a comment