O suočavanju sa prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije Omer Karabeg je razgovarao sa dva istoričara - Tvrtkom Jakovinom iz Zagreba i Milivojem Bešlinom iz Novog Sada.
Milivoj Bešlin: U Srbiji se danas rehabilituju ideje i vrednosti, čak i personalni nosioci, zločinačke politike devedesetih. Najsvežiji primer je nedavna promocija knjige Mire Marković. Kao što se nekad očekivalo od optuženih za ubistvo premijera Đinđića da nam otkriju navodnu istinu o tome ubistvu, tako se sada stvara atmosfera da će nam Mira Marković "otkriti" istinu o devedesetim.
Tvrtko Jakovina: U Hrvatskoj nikada nismo imali ozbiljno okretanje prema onome što se sa hrvatske strane dogodilo u vrijeme Domovinskog rata. Ovaj povratak Tuđmanu na način kako se osamdesetih godina govorilo o Titu otežaće suočavanje sa onim što se dogodilo devedesetih godina.
Bešlin: Negacija i relativizacija ratnih zločina u Srbiji je već je postala opšte mesto svake priče o ratovima na postjugoslovenskom prostoru. Kada se kaže da su svi činili zločine i da su svi podjednako krivi - to automatski znači da niko nije kriv.
Jakovina: Ako kažete da su svi krivi, odnosno da nitko nije kriv, onda odmah nakon toga slijedi pitanje - zašto bismo mi proganjali naše, ako se sa druge strane ne proganjaju njihovi. Ako tako postavite stvar, možete biti sigurni da se ništa neće supstancijalno promijeniti.
Bešlin: Zločini su nagrađeni formiranjem država na isključivo etničkom principu. Velike sile su legitimisale taj inžinjering. Šta je dejtonska BiH nego naknadno legitimisanje politike genocida od strane međunarodne zajednice. Od predstavnika nacionalističke intelektualne elite možete čuti - nekad direktno, nekad indirektno - da je ovo sadašnje stanje u regionu provizorijum, da su postjugoslovenske države privremene i da će, ako se promene međunarodne okolnosti i ojačaju Srbiji prijateljske države, privremene državice u regionu, kako ih oni zovu, propasti, nestati ili će biti anektirane. Nemam naravno direktne dokaze za to, ali meni se čini da i Rusija podstiče te revizionističke težnje, naravno iz svojih imperijalnih razloga.
Jakovina: Ovaj region je nakon 11. rujna 2001. počeo gubiti na važnosti. Pojavile su se nove krize, a potencijal za neki veliki sukob je na ovom području malen. Zanimanje se sada pomalo vraća u onoj mjeri u kojoj Rusija oponira Zapadu. To će donekle zadržati zanimanje za regiju. Inače, Zapad je malo umoran od Balkana i traži one koji mu mogu najbolje odraditi posao, pa makar bili i problematični. Nije to ništa neobično. Sjetimo se samo ko su im bili dobrodošli partneri, jer su mogli pacificirati stanje u svojoj zemlji. Da li je suočavanje sa prošlošću ikada bilo baš toliko važno za Zapad?
Bešlin: Ako se nacionalizam kao dominantna ideološka paradigma bude i dalje reprodukovao, nema sumnje da će mlađe generacije biti sve više nacionalistički ostrašćene. Mediji, školski
sistem, porodični narativi, nastavnici istorije - sve to gura mlade ljude ka nacionalističkim stavovima. Ne bi ni političke elite igrale na nacionalističku kartu da ne znaju da je to dobitna kombinacija. Mi sad vidimo levo-liberalnog premijera Hrvatske koji igra na tu kartu i ankete govore da mu raste popularnost.
Jakovina: Mislim da će do pomirenja u jednom trenutku ipak doći, ali nije svejedno da li će do njega doći za trideset ili za tri godine, kao što nije svejedno što mi već dvadeset i pet godina živimo u neprestanim sukobima. To nije nevažno za bilo kojeg čovjeka koji živi u ovim našim zemljama.
(Radio Slobodna Evropa)
No comments:
Post a Comment