Tuesday, October 27, 2015

Prvi penzionerski boravak u Banjaluci

Prodjose i ova cetiti mjeseca, od pocetka jula - skoro do kraja oktobra. Prvi put, nakon dvadeset i dvije godine, provedoh toliko dugo u gradu koji nekada bio moj u koji sam se nekada sa ceznjom vracao vec nakon nedjelju - dvije odsustva i koji nikada, da je ostalo onako kako je nekada bilo, nikada ne bih napustio.
Po prvi put imao sam vremena da dozivim Banjaluku polagano, da vidim i osjetim njen sjaj i bijedu, da vidim sklad i nesklad njenog razvoja, da sretnem njene danasnje stanovnike, da sretnem stare prijatelje koji je nisu napustali , da sretnem stare prijatelje koji su je, ne svojom voljom, napustili i vracaju joj se kao sto joj se i ja vracam. Jer Banjaluka i danas cuva svoju prirodnu ljepotu, cuva nase uspomene, nasa sjecanja, nasa prijateljstva, drage ljude i susrete s njima zbog kojih joj se vracamo.
Cetiri mjeseca prodjose kao tren. Tri u Banjaluci, jedan na Jadranu. U tren!
Polako se pakujem i ponovo imam osjecaj da odlazim, a da nisam sreo mnoge one koje sam zelio, da nisam dovoljno drugovao sa onima koje sam sretao. Tjesim se da slijedeci dolazak nije predaleko.
Zanimljivo je da je vecina drustva koje smo sretali tu negdje, ili od nedavno u penziji ili ce uskoro biti penzioneri, pa je to i odredjivalo teme razgovora. Neizbjezna tema je bila i vjestina prezivljavanja sa tim penzijama. Nekima to uspijeva lako - nekim drugima, koji su u vecini, veoma tesko. Iako sam nastojao da je obidjem, i dnevna politika je bila predmet nasih razgovora. Najcesce zacinjena komentarima politickih emisija sa sinocnih TV programa. U tim razgovorima, na moju radost, nisam mogao ucestvovati, jer  sam uspio da vijesti i bilo koje politicke emisije ne gledam niti slusam. Samo povremeno, na minut - dvije, prelazeci sa kanala na kanal, ugledao bih nesto tako i tih par minuta bilo dovoljno da zakljucim da je taj program namijenjen da plasi narod, da ga sablaznjava, da ga izludjuje, ubija i tjera...

Tvrdim odgovorno, da su televizijeski programi na Balkanu, genocidni, ako ja uopste razumijem ovaj pojam. Losi djaci, grmalji, glupaci, ubice i kriminalci vladaju Balkanom. Oni su vec postali model na koji se treba ogledati. Dobri djaci, talentovani, dobri i pristojni ljudi, bez obzira na naciju, ili ce se ugledati na one "uspijesne" ili nemaju sansi. Oni se svjesno i organizovano marginalizuju i pritiscu da odu, nestanu. A ako su jos iz suprotne nacije - tim bolje. Jednim udarcem - dvije muhe.
Ne zelim biti negativan, ali ja ne vidim kako izici iz ove balkanske spirale koja vuce suprotno od civilizacijskih tokova, jer nema na vidiku kriticne mase onih koji imaju postenja, znanja, energije, volje i zelje da se zrtvuju i uhvate u kastac sa onima koji ih vode u neminovnu propast. Zao mi je sto je to tako, zelio bih biti optimista i pozitivan, ali ne mogu da budem nerealan.
Kao da vecina ceka da neko drugi odradi posao za njih. Ljude moje generacije koji su se pomirili sa sudbinom, mogu nekako i da shvatim. Nase je proslo.
Ali mladi - sta je sa mladima? Skoluju se, sticu znanje, uce da misle svojom glavom, da analiziraju i zakljucuju, sticu diplome i nakon fakultetskih diploma sretni su oni koji se, uz debele roditeljske veze, docepaju mjesta vozaca nekog od onih koji nekada njihovim ocevima i majkama ni do koljena nisu bili, niti su njihovom drustvu mogli prici. Ja u tome vidim samo propast. Poznati i predvidivi su rezultati negativne selekcije, a ona je na Balkanu vodilja vec dobrih cetvrt stoljeca i vise...
Zao mi je sto su ovi negativni utisci prekrili veliki broj divnih i emotivnih susreta sa dragim ljudima.
Ali sta mogu. "Tako je - kako je" rekla bi moja mama kad nije znala izlaz iz neke situacije.
Tako je - kako je!

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...