Banjalučanin Ivan Frano Jukić, za kojeg mnogi drže da je bio jedna od najumnijih ličnosti 19. vijeka na ovim našim prostorima, s mnogo sarkazma, satirički je oslikao prilike u Bosni polovinom stoljeća u kojem je živio, a na toj podlozi je i načinio
"ZELJE I MOLBE kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju Njegovom Carskom Veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul - Medžidu".
"Najveća je naša to nevolja, što naš dobri car, nije dobro o nama izvjestjen, što mu ne možemo naše tuge i nevolje priobčiti, što mu naše rane odkriti nesmijemo, da ih izlieči, suze naše ukazati, da ih otare, želje naše očitovati, da nam ih izpuni!? Sami do cara doći nije moguće, jer s pogibeljom glave valjalo bi mnoge cariće obići" - pisao je I.F.Jukić "U Bosni 1. svibnja 1850."
U istom stilu, pola stoljeća poslije, pod očitim utjecajem Jukića, pisao je Petar Kočić, odnosno progovorio je David Štrbac u novim okolnostima o novoj okupa¬torskoj vlasti.
Domišljatost i duhovitost Ivana Frane Jukića, baš kao i Petra Kočića, nije se dopala okupatorima koji su ih progonili, ali su kao narodni borci stekli "vječnost", ostavivši istodobno i obrazac kako se mogu na satiričan i sarkastičan način iskazivati nedaće, oštro ukazivati na njih.
(’Banjalučke zgode i anegdote' – Aco Ravlić)
No comments:
Post a Comment