"Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...
piše: Emir imamović Pirke
EU, dan treći:
Bio je to usputni, kratki razgovor, ali jedan od onih čija se suština ponavlja
u nepravilnim vremenskim razmacima. U subotu, dvadeset i prvog januara 2012.
godine, na uzaludnom putu između dva bankomata, srećem prijatelja, ljutog
ljevičara. Izborna je šutnja ili kako se to već zove uoči referenduma. Sutra,
dvadeset i drugog, građani Hrvatske odlučuju o pristupanju EU. Gledamo plakate
desničarskih organizacija koji pozivaju da se glasa protiv. "Znaš šta je
najgore..." kaže moj drug, "to što se ja zapravo slažem sa ovim
majmunima. Uopće ne mislim da od Evrope ima neke koristi i da u njoj ima nekog
smisla... Mislim, zaboli me za nacionalni identitet, kao da će nam neko uzeti
gangu i reru... To je svakako najobičnije urlikanje pod zaštitom UNESCO-a... Ne
vidim šta mi tu, ovakvi kakvi jesmo, nešto možemo. Osim uzalud plaćati svoj
Sabor, a odluke će donositi evropski..." U srijedu, trećeg hrvatskog dana
u EU i nakon skoro sedamdeset i dva sata mog privremenog borava u toj
zajednici, opet iščitavam tekst Viktora Ivančića, nekadašnjeg glavnog urednika Feral
Tribunea, danas kolumniste tjednika Novosti, objavljen dvadeset osmog juna ove
godine: "Među takozvanim euroskepticima, ne osobito popularnoj strukturi u
ovim svečarskim danima, u optjecaju su različiti argumenti pomoću kojih se
obrazlaže nepoželjnost ili omraženost Europske unije, a nejčešće su oslonjeni
na patetične plemenske drame i dozlaboga zamorne identitetske priče. Što se
ovog potpisnika tiče, argumentacija je mnogo prostija: mjesečna plaća Nevena
Mimice - ili nekog Nevena Mimice koji se drugačije zove - tolika da prosječni
građanin Hrvatske za nju treba raditi dvije i pol godine, dovoljan je razlog da
budemo zakleti protivnici Europske unije i mislimo sve najgore o toj odvratnoj
tvorevini... Uistinu se ne radi o pukoj količini novca, nego o tome što on
rutinski pritječe kao rezultat tobožnje nacionalne legitimacije, to jest
činjenice da Neven Mimica - ili neki Neven Mimica koji se drugačije zove - kroz
parademokratsku proceduru osigurava kredibilitet 'predstavnika naroda'
zastupnika građana (u ovom slučaju još i potrošača), a od trenutka kada taj
svoj 'narod' krene reprezentirati, počinje vrijediti trideset puta više od onih
koje predstavlja..." Ivančićev tekst mailom šaljem onom mom sagovorniku iz
januara 2012. Vraća mi jednu Viktorovu rečenicu: "Uzmimo za početak da je
ološ klasna, a ne karakterna markacija". Uzeli smo! Idemo dalje, u nove
poraze.
No comments:
Post a Comment