Sule: JUNACI

Erik Klepton je kao klinac na sve ploče kojih bi se dokopao ispisivao „rokenrol vuče korijene od bluza“. I naravno, bio je u pravu. Dakle, jedan od mojih junaka je već u ranoj mladosti shvatio istinu, dok je meni za to trebalo bar 30 godina slušanja ove „đavolske muzike“.

Ustalom, ogromna je i kao univerzum velika razlika između „gitarskog boga“ i Little Suleta. Ovo sve govorim iz jednog prostog razloga − jer smatram da moja generacija ne može tražiti svoje junake u likovima kao što su Robert Džonson, Soni Boj Viliamson, Elmor Džems, Vili McTel, T-Bon Volker, Ledbeli ili Nina Simone itd. i svim ostalim delta-bluzerima, već u crncima koji su otišli u Čikago i gitaru uključili u jebenu struju, kao što su BB King, Hovlin Volf, Madi Woters, Džon Li Huker, Albert i Fredi King. Čak su i ovi crnci prestari i arhaični za mene  i nekako „roditeljski“ izgledaju prema ljudima za koje ja smatram da su moji bluz-junaci.

Moji bluz junaci su: Erik Klepton, Stiv Vinvud, Boni Rajt, Toni Džo Vajt, Džon Meil, Robert Krej, Badi Gaj, Majk Blunfild, Al Kuper, Li Majkls, Kris Farlou, Roben Ford, braća Alman, Džimi Hendriks, ili ovovremenski Voren Hejns i Derek Traks, ili Robert Rendolf.

(Junaci mojih junaka ne mogu biti i moji junaci, previše su bajati. Ja sam odrastao uz Bitlse i Stonse. To ne znači da ih ne cijenim i ne poštujem. Naprotiv, oni su tvorci svega i ja sam im do neba zahvalan )

Isto tako, mislim da se muzička karijera svakog istinskog rokera obavezno završava u bluz-fazonu. Da bi čovjek došao do te faze, on mora puno muzike preslušati i puno legendi pročitati, a Boga mi i doživjeti. I na kraju, što je i najvažnije, čovjek mora biti buntovnik u srcu jer bez buntovništva ni rokenrol ni bluz nemaju smisla. 

Za klinca od 20 godina koji tvrdi da obožava delta-bluz i da mu je životni i muzički idol Robert Džonson ja lično smatram da se folira i laže ili je toliko natprosječno inteligentan i nadaren da se to graniči sa ludilom. Ja čak i nekim ljudima iz mog okruženja koji se kunu u Roberta Džonsona puno ne vjerujem, mada postoje i časni izuzeci.

„Bluz je kad se dobar čovjek osjeća loše“. Kako se klinac od 20 godina ili neki pomodarac mogu osjećati toliko loše da im je kao prijeki lijek potreban Robert Džonson, kad se zna da je dobri stari Džonson bio lutalica, kurvar bez premca, alkoholičar i narkoman, a oni su od svega tog jedino gledali film „Crossroads“? Uvijek me je interesovalo kako ljudi mogu samo iz fola sjediti i slušati dvadestominutnu verziju teme „Stormy Monday“.  

Ne pišem ja ovo da bih ispao pametan, već iz razloga što neki bezvezni likovi pokušavaju da upropaste jednu od najvećih, ma kakav jednu od najvećih, najveću legendu u istoriji muzike, koja se održala toliko dugo i od „raskršća“ stvorila za puno ljudi smisao života. Svi smo mi, misli se na ludake koji muzici poklanjaju veliki dio svog slobodnog vremena, bar jednom u životu bili na „raskršću“ i u situaciji da se dogovaramo sa „nebeskim negativcem“.

Meni se to dogodilo kad sam bio klinac, nakon prvog slušanja  pjesme „Story Of Bo Diddley“, a i mnogo puta nakon toga me je posjetio taj „zli gospodin“. Posljednji put je to bilo prilikom slušanja teme „John The Revelator“ u verziji grupe Gov’t Mule. 

Ovo nisu foliranti - Garo Blues Band

Željo Rajić, Darko Lovšin, Taco Tripalo, Nagib Insanić,

Saša Opačić i Vlado Marković