Friday, August 09, 2013

DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (4)

Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...


piše: Emir imamović Pirke





EU, dan četvrti: Znakovi pored puteva i autoputa jedva da se vide od jumbo reklama kojima trgovački centri najavljuju nove, trajno snižene cijene. Sva ta domaća piva, sokovi, keksi, gumeni ćevapi u vakuumiranom pakovanju, šamponi, deterdženti i toalet papir, imaju njemačka, španska, danska i slična, nerazumljiva imena. Evropska unija zaista jeste, bazno, veličanstvena politička ideja i tržište koje... E, tu ima manjih problema sa Hrvatskom. "Mi ne znamo čačkalice proizvest", kaže Damir i malo pretjeruje. Cigarete, bombone, sokove... proizvode hrvatske tvrtke. I? I, uglavnom, ništa više. "Da nema ovog mora, mi bi pojeli jedni druge", govori Jadran, dok preko "domaćeg" piva češkog imena, sa terase kafića gledamo kičasto idilični zalazak sunca. On, Jadran, je očito dobio ime po božijem daru zbog kojeg u Hrvatsku svake godine, ali svake, udje do sedam milijardi eura. U privatizaciji rasprodana i opljačkana, deindustrijalizirana Hrvatska, bila bi, zaista, bez obale i socijalističke prošlosti, kao Bosna i Hercegovina bez dva konstitutivna naroda. Svejedno koja. Radnička klasa nekada, u ona doba kada smo se, glupani, zajebavali sa fabričkim jutrima i mislili kako je treća smjena kazna, nije vikendima i poslije radnog vremena išla u raj, već na gradilišta vikendica pripremanih za ugodnu starost. Sve te, prvo jedva završene, kasnije odvratno nadograđene kuće uz more, spasile su od gladi tehnološki višak, prijevremene penzionere i ljudski otpad ugaslih tvornica, a njihovoj djeci platila studije komparatistike i elektrotehnike, medicine i prava, arhitekture i mašinstva... Zimmerfrei nije, ako je ikada i bio, dopunska djelatnost, već posljednja brana od socijalnog kolapsa barem jednog velikog dijela nove članice Evropske unije, u kojem poljski učitelji i slovački programeri, švedski taksisti i njemački vozači viljuškara, bosanski administrativni radnici i hercegovački gastarbajteri, talijanski električari i austrijske medicinske sestre, ležanjem na plaži od zvijezde do zvijezde, vraćaju kredite domaćinima, pokrivaju minuse na tekućim računima i kupuju zimske gume. Apartmanizacija tako jeste unakazila hrvatsku obalu, ali i spasila njen jug od, da pretjeramo kao moj sagovornik, kanibalizma. Sada, u Uniji, na temeljima porušenih fabrika, nastaje novi svijet: društvo gordih konobara i ostalih uslužnih djelatnosti. I to, naravno, nije najgore što se moglo dogoditi. Najgore se dogodilo nama. 

No comments:

Post a comment