Sule: „SNOVI I OSTALE PRIČE“- U PELAGIĆEVOJ 25. No.2

PAZI KAKO PRELAZIŠ ULICU

Ulicu Vase Pelagića uglavnom pamtim kao asfaltiranu i samo se kao kroz neku maglu sjećam priča o avanturama moje starije sestre i njene koleginice Mikice Zarić, koje su, navodno, prevrnule i prosule bure tečnog katrana prilikom njenog asfaltiranja.

Tu avanturu moja sestra nikad nije potvrdila, ali je nikad nije ni demantovala.

Znači − bilo je tako.

Dakle, djetinjstvo sam proveo na asfaltu, lišen svih onih čari koje donosi makadam i blatnjava ulica. Naravno, blata je zato bilo u izobilju na drugim mjestima, uostalom, ni trotoar nije bio asfaltiran, ako ga je uopšte i bilo.

U to vrijeme našom ulicom uglavnom su prolazile konjske zaprege i, vrlo rijetko, motorna vozila. Uglavnom su to bili vojni kamioni i poneki automobil ili motor. Dva ili tri u toku cijelog dana.

Međutim, i pored tako „gustog“ saobraćaja, moja mati mi je obavezno svaki put kad sam izlazio iz kuće striktno naglašavala onu čuvenu: „Pazi kako prelaziš ulicu“, a kad se desio i pravi vatreni obračun između neke bande koja je, bježeći iz Slovenije, naletila na našu muriju, slijedio je i dodatak te čuvene rečenice: „Vidiš li kakvog sve svijeta ima“.

Ovaj obračun smo gledali „uživo“, jer se odvijao u potkrovlju jedne zgrade koje se vidjelo sa našeg prozora. Tu četvoročlanu bandu je vodio neki čova po imenu Kralj, a među njima je bila i jedna žena. Naravno, murija ih je sve do jednog samo tako poubijala, jer se nisu htjeli predati. Mislim da su se tad pominjali i neki taoci, ali u to nisam baš siguran.

Kad uspješno pređeš ulicu

Kad sam već izašao iz kuće i „kad sam uspješno prešao ulicu“, a nisam imao školskih obaveza, imao sam bezbroj mogućnosti da „ubijem vrijeme“, a da pri tom nisam morao praviti neki belaj.

U takvim situacijama sam uglavnom išao na „đačku predstavu“ ili u čitaonicu. 

  

Đačka predstava

Danas se za „đačku predstavu“ koristi izraz matine. Ovdje uglavnom mislim na  prestave u kinu „Kozara“, koje su se dešavale nedjeljom ujutro od 10 do 12 sati. Naravno, tad je subota bila normalan radni dan, tako da smo samo nedjeljom bili slobodni od školskih obaveza. Ni taj dan nismo bili baš totalno slobodni, jer je nedeljom u 13 sati bio na programu obavezni nedjeljni ručak na koji se nije smjelo zakasniti.

Ove „đačke predstave“ nisu podrazumijevale samo odlazak u kino, jer smo u starijim razredima osnovne škole i u srednjoj školi, po školskom programu, morali ići bar jednom mjesečno i u pozorište. Tako smo svi predstavu „Hasanaginca“ gledali bar po pet puta (a najjebeniji su bili Glembajevi).

U srednjoj školi to i nije bilo tako loše, sjedneš na balkon pored neke koleginice iz „unutrašnjosti“ koja folira intelektualku, i eto ti „žuraje“ u pozorišnoj tami.

Ješo

Ješo je bio jedan dobri čovjek koji je kidao karte na ulazu u kino „Kozara“. On je taj posao obavljao vrlo savjesno, ali uz velike probleme, jer je imao slab vid i nosio naočale sa ogromnom dioptrijom, sa staklima „kao dno od tegle“.

U to vrijeme karte za kino su bile vrlo jednostavne i, naravno, crno-bijele, pa smo mi, mali gadovi, dobrom Ješi koji, kao što već rekoh, nije baš najbolje vidio, umjesto karata podvaljivali komad novina koji je bio veličine kino-karte.

Za ulaz u kino „Vrbas“ nije bila potrebna ni ta mala podvala, već si jednostavno mogao  vatrogascu koji je kidao karte „šušnuti“ koji dinar u džep i ulaz je bio slobodan. Ime tog pregaoca sam zaboravio.   

Čitaonica

Čitaonica je bila pri Narodnoj biblioteci „Petar Kočić“ i nalazila se u zgradi koju danas nazivaju Banski dvor. U to vrijeme ta zgrada se zvala Dom kuture, koji je i istinski bio prava kuća kulture. Pored biblioteke, tu se nalazilo i niz drugih kulturnih ustanova o kojima ne bih ovaj put.

Dakle, da bi mogao dolaziti u čitaonicu, morao si biti član biblioteke u koju smo se učlanjivali uglavnom radi knjiga koje smo morali čitati za lektiru, ali i radi zabavne literature koja se tu nalazila. Tu uglavnom mislim na veliki izbor omladinskih novina i časopisa, koji su, opet, obilovali svim vrstama stripova, koje smo bukvalno gutali.

Danas autore tih stripova, kao što su Harold Foster ili naš Andrija Maurović, smatraju velikim umjetnicima.

Moji strip-favoriti su bili „Čapa i Gru-Gru“, „Krcko“, „Dejvi Kroket“, „Fleš Gordon“, „Poručnik Bluberi“, a nešto kasnije „Džeramaja“ i „Korto Malteze“ i, naravno, stripovi nad stripovima − „Princ Valijant“ i domaći „Crni jahač“.

Za slobodan ulazak u čitaonicu postojao je još jedan uslov, odnosno morao si biti i član jedne od sekcija koje su tu postojale. Mi smo se uglavnom učlanjivali u dramsku sekciju iz koje bi nas vrlo brzo istjerali, jer nismo dolazili na probe, ali jednom su nas prešli pa smo čak i glumili u predstavi „ U cara Trojana kozije uši“.

To su bili rijetki trenuci kad su naši roditelji, sjedeći u prvom redu,  bili ponosni na nas. U stvari, na predstavi su bile samo naše mame, dok očevi uopšte nisu ni znali šta se tu zbiva. I danas mi se čini nevjerovatnim da bi Veno Fulanović ili moj Smajo sjedili na toj predstavi. Imali su oni pametnija posla od gledanja dječijih predstava.

*****************

Kad pubertetlija pomisli da je „faca“

I tako je to išlo sve do ferija pred polazak u sedmi razred osnovne škole, kad su mi dosadile dječije igre, teror starije raje, đačke predstave, dramska sekcija i sve ono što me je činilo jednim od klinaca iz Pelagićeve.

U stvari, desio mi se pubertet i ja krenuh svojim putem za koji ni dan danas ne znam da li je bio ispravan ili ne, ali je zato bio moj i ničiji više i ja ga se ne stidim. Sa ovog puta se, nažalost, više nikad neću „vratiti“ u Pelagićevu.  

Možda su za to prerano „sazrijevanje“ krive i burne šezdesete, kad su širom svijeta milioni klinaca poput mene počeli obolijevati od najbezazlenije mladalčke bolesti  poznate po imenu Rock 'N' Roll.

Ko to zna? Možda je stvarno tako i bilo, ali jedno je sigurno − ulicu Vase Pelagića nikad neću zaboraviti i ona će uvijek za mene biti najljepša i najbolja ulica na svijetu…

(Nastavice se)

Little Sule