Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (5)

Nastavljamo serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša. 
Danas nastavljamo sjecanje na banjalucke olimpijce.

*******************************

Tekst i ilustracije: 

REUF JAKUPOVIĆ, 
Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)







Ne bi bilo korektno da se ovom prilikom ne pomenu i oni banjolučki zlatni olimpijci kojih nema na fotografiji načinjenoj u kafiću Fokus: fudbaler Tomislav Knez i rukometaši Nebojša Popović, Dobrivoje Selec i Zlatan Arnautović.

 Tomislav Knez je, kako već rekosmo, Borčev fudbaler ”number one”. Sa samo 16 godina Knez je zaigrao za prvi tim Borca. Ovaj rastom omanji fudbaler, brz kao strijela, igrao je na krilnoj poziciji. Igrao je atraktivno, po ukusu probirljive banjolučke publike, koja mu je znala skandirati: Tomo Knez - sitan vez. On je ne samo prvi fudbaler Borca koji je zaigrao u državnoj selekciji, nego je i prvi Banjolučanin kome je pripala čast da ponese dres s državnim grbom. Ujedno je i jedini fudbaler koji je kao igrač drugoligaškog kluba igrao za reprezentaciju Jugoslavije. U relativno malom broju reprezentativnih nastupa (samo 18) Knez je postigao 8 golova. Kruna Knezove karijere su Olimpijske igre u Rimu 1960. godine, kada je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatno odličje. Da se podsjetimo: u polufinalnoj utakmici koju je Jugoslavija igrala protiv Italije bilo je neriješeno i nakon produžetaka. Prema tadašnjim propozicijama nisu se izvodili penali nego je vršeno žrijebanje. Naša reprezentacija je u tome mala više sreće - iz šešira je izvučena ceduljica s imenom Jugoslavija. U finalnoj utakmici protiv Danske, a koju je, uzgred rečeno, sudio Italijan Lo Belo, u 37. minutu isključen je kapiten Galić. Jugoslavija je ipak bila pobjednik (rezultat 3:1). Te iste godine na evropskom prvenstvu u Francuskoj reprezentacija Jugoslavije, za koju je igrao i Knez, osvojila je srebrnu medalju. Vjerovatno je manje poznato da je Knez bio svestran sportista. Dobro je igrao i rukomet, čak nastupao i za Borac, a bio je i dobar atletičar. Skok u vis bila mu je specijalnost, što bi, s obzirom na njegov omanji rast, malo ko pomislio. Knez je kasnije prešao u zagrebački Dinamo, s kojim je osvojio Kup Maršala Tita. Iz Zagreba Knez je otišao u Austriju, gdje je osvojio titulu prvaka ove zemlje - igrao je za bečki Rapid. Kasnije se okušao i kao trener, ali bez nekog većeg uspjeha. Knez i danas živi u Austriji, daleko od fudbala i sporta uopće.

Nebojša Popović Pop je imao manje od 16 godina kada je debitovao za rukometni klub Borac. Dvadeset godina je igrao u Borcu. Najbolji je strijelac u klubu - u nekih 400 utakmica postigao je skoro 1.700 golova. On ima i najviše klupskih titula u Borcu, s kojim je osvojio čak 5 titula prvaka Jugoslavije i 6 titula pobjednika Kupa Jugoslavije. Cifre koje se pamte, zar ne. Bio je, naravno, i u ekipi Borca koja osvojila titulu prvaka Evrope. U Borcu je igrao samo na mjestu pivotmena i nikada nije bio rezerva u timu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 115 utakmica i potigao 252 gola. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu. Ima i 2 bronzane medalje sa svjetskog prvenstva (Francuska i Istočna Njemačka). Kao i Arslanagić, 2 puta je bio u reprezentaciji svijeta. Popović je živi primjer da sport i nauka mogu ići ”ruku pod ruku”. Doktor je medicinskih nauka. Između ostalog, on ja i univerzitetski profesor - predaje ortopedsku hirurgiju na jednom prestižnom univerzitetu u Njujorku. Živi u inostranstvu, a Banju Luku je napustio odmah na početku rata 1992. godine.

Dobrivoje Selec Selke nažalost nije više među nama. On je u relativno poodmaklom igračkom dobu došao u Banju Luku i odmah postao njen ljubimac - ne samo zbog rukometnog umijeća. Selec je bio ljevoruk. Imao je razoran šut, a golove je često postizao iz pozicija koje nisu logične za šutiranje. Zato je i dao dosta odlučujućih golova. U Borčevim titulama prvaka Jugoslavije i pobjednika Kupa Jugoslavije značajan udio ima i ovaj nadasve dobroćudni Varaždinac po rođenju. Za najbolju selekciju Jugoslavije odigrao je 22 utakmice i postigao 18 golova. Dobitnik je zlatne olimpijske medalje iz Minhena 1972. godine. Baš u vezi ove njegove medalje počesto se pisalo u sportskoj štampi. Naime, Selec nije igrao finalnu utakmicu u Minhenu (nije bio među 12 igrača). Po tadačnjim pravilima medalje su dobijali samo igrači koji su igrali finalnu utakmicu. Tako je Selec, s još trojicom drugih igrača koji takođe nisu igrali, ostao bez medalje. No, on i ostala trojica se zvanično smatraju nosiocima zlatnog olimpijskog odličja, što je posve logično. Već na početku rata u BiH, ne prihvatajući rat kao opciju za rješavanje bilo kakvih problema, Selec napušta Banju Luku i odlazi u američku saveznu državu Floridu. Tu je 2008. godine i umro, a tu je i sahranjen - daleko od Banje Luke, za kojom je, kažu, istinski patio. Neka mu je laka američka zemlja.

Zlatan Arnautović Zlaja je istinski nasljednik Arslanagića, koji mu je bio i trener. Ovaj 194 cm visoki i korpulentni golman bio je strah i trepet za šutere. S Borcem je osvojio titulu pobjednika Kupa Evropske rukometne federacije 1991. godine. Njegov udio u toj tituli je zaista veliki, njegovo iskustvo (imao je 34 godine) bilo je inspiracija za tada veoma mladu ekipu Borca. Gol reprezentaciju Jugoslavije branio je na 157 utakmica. Na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine osvojio je olimpijsko zlato. Dvije godine kasnije, dakle 1986. godine, njemu pripada medalja istog sjaja, ovog puta sa svjetskog prvenstva (Švajcarska).
Arnautović je tada proglačen najboljim golmanom.

(Nastavice se)