Wednesday, January 09, 2019

Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (6)

Nastavljamo serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša
Ovog puta o kosarci, streljastvu, biciklizmu i stonom tenisu.

************************
Tekst i ilustracije: 
REUF JAKUPOVIĆ, 
Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)










Nisu u Banjoj Luci samo rukomet, fudbal i boks bili popularni i uspješni. Bilo je u ovom gradu još klubova i pojedinaca koji su pronijeli slavu ne samo sportske Banje Luke nego i slavu sporta u ex Jugoslaviji. Prije svih je to ženski košarkaški klub Mladi Krajišnik pa onda streljački klub Kozara, zatim šahovski klub Nikica Pavlić. Tu uz njih je i košarkaški klub Borac. Ne smiju se zaboraviti ni drugi: biciklisi, atletičari, gimnastičari, stonoteniseri, kajakaši... 

       
KOŠARKA se na jugoslovenskom prostoru igrala i prije Drugog svjetskog rata, ali je postala masovan sport odmah po njegovom završetku. Prvi izlazak košarkaške reprezentacije Jugoslavije na evropsku scenu bilo je prvenstvo Evrope 1947. Godine. I baš te godine počinje i era banjolučke košarke - osniva se košarkaški klub. Ime, a koje drugo nego Borac. “Kumovali” su tome i borci tek izašli iz rata, jer je imenica borac tada bila popularna. Borac je najstariji košrkaški klub u BiH i višestruki je prvak ove, u Titovo vrijeme jugoslavenske republike. Bio je i član prvoligaškog društva (Prva B savezna liga). U Banjoj Luci se i dan-danas ponekad pomene da je banjolučka košarka bila pravi rasadnik banjolučkih rukometaša. Upravo tako. Na desetine banjolučkih vrhunskih rukometaša svoje prve sportske korake činili su na igralištu pod obručevima: Prohaska, Karadža, Jović, Rački, Crnić (nije Davor nego njegov stariji brat Vlatko), braća Stanivuković...

       Nedavno preminuli Zoran Prohaska Proko priča je za sebe. Kao da je bio rođen s ”košrkaškom” rukom. Imao je preciza šut, posebno onaj u kojem lopta prethodno dodirne tablu. Taj svoj talenat neumorno je dograđivao. Znao je satima i satima trenirati samo šut. Možda je zahvaljujući prije svih njemu, Borac imao vrlo visok prosjek datih koševa po utakmici. I kada se ”prešaltao” na rukomet, Prohaska je i dalje zadržao tipične košarkaške manire, posebno kod vođenja i dodavanja lopte.



     Već početkom 60-ih godina na banjolučkom košarkaškom nebu pojaviće se nova zvijezda, mlađahni Slobodan Jelić Bato. Bio je veoma talentovan, ali će taj talenat biti izbrušen u beogradskom Partizanu, u koji je prešao zbog studija u glavnom gradu bivše nam domovine. Doguraće Jelić i do najbolje jugoslavenske selekcije, što je u ono vrijeme, zbog velike konkurencije, bilo prilično teško. O tome kakav je igrač bio Jelić, možda ponajbolje govori jedna izjava čuvenog jugoslavenskog košarkaša Dražena Dalipagića. Dalipagić je, naime, rekao da samo Jeliću „skida kapu“, jer ga je ovaj redovno pobjeđivao u igri „jedan na jedan“. Jelić je kasnije bio i visoki košarkaški funkcioner.


Ovi momci ni majice nisu imali, ali zato jesu ljubav za košarku. 
Najmlađi među njima je Slobodan Jelic, čuči drugi s desna.
       
Sredinom 60-ih godina i Boro Raičević će nositi dres reprezentacije Jugoslavije, ovog puta juniorske. I on će karijeru nastaviti u glavnom gradu Jugoslavije, najprije u košarkaskom klubu Beograd, a potom u Partizanu.
      
Najbolji košarkaš koji je nosio Borčev dres je, bez sumnje, ljevoruki Blaž Kotarac, poznat po nadimku Koki. Još na početku karijere bilo je vidljivo da ovaj povisoki momak ima i ”šesto čulo” - skoro uvijek je znao na koju stranu će lopta. Davao je koševe iz nemogućih pozicija. I Kotarac će, kao i njegov prethodnik Jelić, rano napustiti Banju Luku i otići na studij građevine u Beograd. Košarku će nastaviti da igra u košarkaškom klubu Beograd. Tu, u društvu velikih jugoslavenskih majstora košarke Kotarčev talenat će se ”rascvjetati”. U 12 ligaških sezona  igrajući za Beograd odigrao je 246 utakmica i postigao je 4.554 koša, skoro u prosjeku 20 koševa po jednoj utakmiciu. Kotarac je imao ”nesreću” da je igrao u vrijeme zlatne ere jugoslavenske košarke, kada je bilo zaista teško doći do reprezentativnog dresa. Ipak, nastup u najdražem dresu nije ga mimoišao. I tu, nastupajući za reprezentaciju Jugoslavije, Kotarac se nadavao koševa. Samo sticajem okolnosti nije osvojio ni jednu medalju na velikom takmičenju. Bio je veliki prijatelj proslavljenog jugoslavenskog reprezentativca Radivoja Koraća. S njim se, po Koraća kobnog 2. juna 1969. godine, trebao vratiti kolima iz Sarajeva za Beograd, ali je, umjesto toga, otputovao u Banju Luku. Korać je otputovao sam i već nakon pređenih desetak kilometara poginuo u saobraćajnoj nesreći – nije imao ni punih 30 godina.


'Stara garda' košarkaša Borca ima redovna godišnja druženja u Banaluci. 
Na prošlogodišnjem bio je i proslavljeni Blaž Kotarac, sjedi - drugi, s lijeva.

       Imao je Borac još igrača koji zavređuju da se pomenu. Posebno se tu misli na one iz generacije koju je autoritativno vodio njihov dugogodišnji kapiten Angel Trajkovski - one, zbog kojih su na njihove utakmice hrlili mnogi, bogme ponajviše predstavnice ljepšeg pola. Ali, da se zadovoljimo onima koji su ovdje pomenuti, jer njihova imena su nekako ”zvučnija”. Još nešto treba reći: od svih klubova u Banjoj Luci najviše fakultetski obrazovanih igrača imao je upravo košarkaški klub Borac.
       Ne bi bilo korektno da se ovaj kraći prikaz muške banjolučke košarke završi a da se ne pomene Milan Tošić Prle, dugogodišnji trener Borca. Tošić je najprije bio košarkaš Borca, i to dobar, a potom je uspješno vodio ovaj klub. Na kraju, otišao je u ljubljansku Olimpiju, s kojom je osvojio prvenstvo Jugoslavije. Bio je pomoćnik Ranku Žeravici na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine, kada je Jugoslavija po prvi put postala šampion svijeta.     


Nisu u Banjoj Luci košarku igrali samo momci. Igrale su i djevojke, čak mnogo bolje od njih. Dokazuju to uspjesi, i klupski i pojedinačni. Dakle, banjolučke košarkašice su ispred banjolučkih košarkaša. Možda je, zbog toga, tekst o košarci trebao započeti ženskom košarkom. Prednost je ipak data muškarcima, jer su prvi počeli igrati košarku u gradu na Vrbasu. Kako se košarka u to vrijeme najčešće igrala na igralištu Gimnazije, kasnije nepotrebno srušene nakon zemljotresa, nije nikakvo čudo što 1963. godine baš na tom igralištu i nastade ženski košarkaški klub. I ime Mladi Krajišnik dobi po Gimnaziji odnosno po imenu njene školske zadruge. Ali, ne prođe mnogo vremena nakon toga i maštoviti Banjolučani svoje sugrađanke košarkašice, uprkos njihovom visokom rastu, spontano nazvaše ”Malene”. Osta to ime decenijama pa ih, evo, i danas tako zovu. Mladi Krajišnik se vrlo brzo plasirao u najviši rang takmičenja u  Jugoslaviji, ali je sve do 1972. godine imao i povrataka u niži rang od ovog. Od 1972. godine pa sve raspada Jugoslavije Mladi Krjišnik je bio stalni član prvoligaškog društva. Samo beogradska Crvena Zvezda ima duži prvoligaški staž.


Njima pripada slava. Četiri od ukupno pet legendarnih 
'Malenih' je tu u Sportskoj dvorani Borik, 
čiji svod ukrašavaju njihovi dresovi.

        Mnogo je košarkašica ovog kluba igralo za najbolju jugoslavensku selekciju. Ipak, staus legende Mladog Krajišnika ima ovih 5 košarkašica: Slađana Golić, Mersada Bećirspahić, Snježana Šipka, Lena Trajkovski i Sanda Vuković. Odnedavno dresovi ovi košarkašica ukrašavaju svod u banjolučkoj sportskoj dvorani Borik. U klubu nema više dresova s brojm 7, 10, 11, 13 i 14. Prva među legendama, za koplje ispred je nenadmašna Slađana Golić, koja je nosila dres s brojem 11. O njoj je bilo riječi u tekstu koji je objavljen u prethodnom broju magazina Šeher Banja Luka. Mersada Bećirspahić, 


I dres Mersade Bećirspahić je takođe
pod svodom Sportske dvorane Borik
Bišćanka po rođenju, biće upamćena u Banjoj Luci kao košarkašica raskošnog talenta. Nosila je dres s brojem 14. Bila je reprezentativka Jugoslavije i osvojila je 2 bronzane medalje, jednu na olimpijskim igrama (Moskva) i jednu na evropskom prvenstvu (Banja Luka). Snježana Šipka, koja je nosila dres s brojem 10, bila je uvijek vjerna dresu Mladog Krajišnika. Čak i onda kada je studirala u Beogradu, putovala je i redovno igrala za ”Malene”. U reprezentaciji Jugoslavije igrala je u periodu od 1970. do 1974. godine. Osvojila je bronzanu medalju na juniorskom prvenstvu Evrope. Ni dvije druge legende, Lena Trajkovski (nosila dres s brojem 7) i Sanda Vuković (nosila dres s brojem 13) nisu mnogo zaostajale za Mersadom i Snježanom. Slično košarkašima, i u Mladom Krajišniku bilo je mnogo igračica koje su završile fakultet.
       Utemeljiteljem banjolučke ženske košarke smatra se, s punim pravom, Aco Jurić. Taj, ne baš visokog rasta, zaljubljenik u košarku bio je dugo godina uspješan trener ”Malenih”. Zanimljivo je da je Jurić prije nego je preuzeo brigu o košarkašicama bio trener košarkaša Borca.
      
     
STRELJAŠTVO je posljednjih decenija prošlog stoljeća bilo veoma popularan i uspješan sport u Banjoj Luci. Organizovano u klub pod imenom Kozara, decenijama je privlačilo banjolučku mladost koja je imala želju da se okuša u ovom sportu, za koji kažu da je za one koji imaju dobre živce. U to vrijeme skoro svakodnevno u streljani u naselju Mejdan i na strelištu u naselju Rakovačke Bare, mogli ste vidjeti Kozarine strijelce kako ”pucaju iz svih oružja”. Bila je Kozara tada jedan od najuspješnijih streljačkih kolektiva, ne samo u BiH nego i u Jugoslaviji, bilo da se radilo o gađanju vazdušnom, malokalibarskom i vojničkom puškom ili o gađanju glinenih golubova. Posebno uspješan period bio je od 1980. do 1990. godine. Tada je Kozara bila u samom vrhu jugoslavenskog sreljaštva. U periodu od 5 godina, od 1985. do 1990. godine, Kozara je bila najbolja u Jugoslaviji u tzv. ”domaćem programu”. Imala je prvake pionirke, pionire, juniorke i juniore.
      
U rukama Slobodana Popovića
puska je bila ubojita - na strelištu, naravno
Mnogo je uspješnih pojedinaca koji zaslužuju da se pomenu, da se ne zaborave. To je, recimo, veoma daroviti Ranko Mićević, kojem je pošlo za rukom da dvije godine zaredom osvoji prvo mjesto na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u gađanju vazdušnom puškom. Zatim su tu Slobodan Popovic Pop, Aleksandar Mudrinić i Nikica Kasipović, koji su u gađanju vazdušnom puškom takođe bili juniorski prvaci Jugoslavije. Njima se, kao juniorska prvakinja Jugoslavije, pridružila i Aleksandra Kuzmanović. I ona je titulu osvojila u gađanju vazdušnom puškom, tim ”najtrofejnijim” oružjem Kozare. Armin Bećirbašić je bio juniorski prvak Jugoslavije u gađanju malokalibarskom puškom. Popović je imao još jedan zavidan uspjeh - 3. mjesto na prvenstvu Jugoslavije u gađanju vojničkom puškom. Kasnije, Popović se obreo u politici. Bio je visoki funkcioner u SDP-u BiH i poslanik u NS Republike Srpske.
       


A kada je gađanje glinenih golubova u pitanju, braća Haznadar, stariji Džemil i mlađi Dževad, bili su neprikosnoveni. Bili su stalni reprezentativci Jugoslavije. Džemil je bio i prvak Jugoslavije. Svojevrstan je kuriozitet da je Džemilu u streljaštvu ama baš sve išlo od ruke: ne samo da je bio uspješan u gađanju glinenih golubova, nego je bio najbolji ili pak među najboljima i u gađanju vazdušnom, malokalibarskom i vojničkom puškom. Džemil je, dakle, bio strijelac par ekselans (par excellence). Dževad je pak strijelac s najdužim reprezentativnim stažom. On se na prvenstvu Balkana okitio s bronzanom medaljom kao pojedinac i čak s 3 zlatne i 1 srebrnom kao član reprezentacije Jugoslavije. Ovaj zaljubljenik u streljaštvo bio je, nakon što se Jugoslavija raspala, reprezentativac te trener i selektor reprezentacije BiH.
       Iz plejade onih koji su uvijek bili uz svoje strijelce, bilo kao treneri ili čelni rukovodioci u klubu, neće se pogriješiti ako se izdvoji Aleksandar Mudrinić. Od nekadašnjeg juniorskog prvaka Jugoslavije izrastao je u vrhunskog trenera, uz čije se ime vezuju mnogi uspjesi strijelaca grada na obalama zelenog Vrbasa.

       
BICIKLIZAM je, po mišljenju medicinskih stručnjaka, najnapornija sportska grana. Smatra se, uprošteno rečeno, da u vožnji jedan biciklista utroši otprilike 5 puta više kilokalorija nego jedan fizički radnik u radu. Banjolučke bicikliste okupljao je klub BSK (banjolučki sportski klub). Biciklisti ovog kluba su, bez ikakve dileme, bili najbolji u BiH, a bogme i među najboljimm u Jugoslaviji. Učestvovali su na mnogim utrkama ne samo širom Jugoslavije, nego i Evrope. Klub je po uspjesima koje su postigli njegovi biciklisti bio među prvih pet biciklističkih klubova Jugoslavije.
       



Tanasije Kuvalja i Radoš Čubrić, reprezentativci Jugoslavije
Ubjedljivo najuspješniji pojedinac bio je neprikosnoveni Tanasije Kuvalja Tane, standardni reprezentativac Jugoslavije, koji je jedno vrijeme bio i kapiten reprezentacije. Kao reprezentativac Jugoslavije učestvovao je i na Olimpijskim igrama u Siudad Meksiku 1968. godine. Pobjednik je mnogih utrka širom Evrope i svijeta. Titula najboljeg sportiste Bosanske Krajine pripala mu je 1964. godine. Prema nepodijeljenom mišljenju, Kuvalja je najbolji biciklista BiH svih vremena. Ima, u vezi s Kuvaljom, i jedna posebna zanimljivost koja zavrjeđuje da bude pomenuta. Jednom, kada je Kuvalja zaista bio neprikosnoven u jugoslavenskom biciklizmu, bio je izostavljen iz reprezentacije Jugoslavije u ekipnoj vožnji. Naime, on je bio toliko jak da je svojom snažnom vožnjom mogao da poremeti ujednačenu vožnju ostalih članova ekipe, a ujednačena vožnje svih članova ekipe u biciklizmu je neophodna. Eto, nekada i ne valja biti najbolji. Nakon uspješne biciklističke karijere Kuvalja se posvetio automobilizmu, gdje je takođe bio veoma uspješan.
      
Uz Kuvalju stasali su ostali banjolučki vrsni „dvotočkaši“, kojima je on bio uzor. To su, prije svih, prerano preminuli (umro u tridesetdrugoj godini) Nedim Skopljak, zatim Tomo Benković, Faik Gotovuša, Munib Tetarić i Samir Lizde. Svi oni bili su i reprezentativci Jugoslavije, bilo A ili B selekcije. Za Faika Gotovušu kažu da je bio najstandardniji BSK-ovac. Najtalentovaniji među njima bio je mladi Lizde. On je bio član one reprezentacije Jugoslavije koja je s početka rata, zbog međunarodnih sankcija, odstranjena s međunarodne utrke kroz Austriju. To je praktično bio kraj njegove karijere, koja je bila tek u začetku.
       Banjolučke bicikliste neumorno i stručnoi trenirao je Jože Benković, Slovenac oženjen Bosankom, koja ga je, eto, i dovela u grad na Vrbasu. Uz oca Jožu, u vrsne bicikliste stasala su i dvojica njegovih sinova, od kojih je uspješniji bio Tomo.

      
STONI TENIS ili ping-pong (naziv dobijen zbog zvuka udaranja loptice od reket i stol) bio je sport koji je privlačio Banjolučane i u kojem su Banjolučani postizali zavidne uspjehe, posebno 60-ih pa i 70-ih godina prošlog stoljeća. Borac, a kako bi drugačije, zvao se klub koji je okupljao ljubitelje stonog tenisa. U to vrijeme, za primat u BiH borbu su vodile Sarajlije i Banjolučani - nekad bolji jedni, a nekad drugi. Ponekad se Borac takmičio i s najboljim jugoslavenskim klubovima. Od pojedinca mogli bi se izdvojiti ponajprije Enes Gazić Cone pa onda Josip Štader i Fikret Memić. Tu je i profesor Ante Friganović, koji im je bio ne samo dobar saigrač, nego istovremeno i veoma dobar trener. Pored njih Banja Luka je imala još nekoliko veoma dobrih stonotenisera. To su, recimo, Ranko Grubor, sin poznatog dugogodišnjeg direktora o. š. Filip Macura, zatim Ibro Tabaković, kasnije univerzitetski profesor i visokopozicionirani političar...
      
Gazić je 1960. godine, sa samo 17 godina, bio i juniorski i seniorski prvak BiH. Te godine on će na listi najboljih sportista Bosanske Krajine osvojiti 3. mjesto, što je, u vrijeme dominacije rukometaša Borca i nenadmašnog Karadže, bio veoma visok plasman. Štader se tada našao na 8. mjestu. Od tada, Gazić je ”number one” u BiH. Vrlo rano preselio je u Sarajevo, gdje je igrao za tamošnju Bosnu. I tu je nastavio da niže uspjehe. Dospio je čak i do dresa reprezentacije Jugoslavije, i to u vrijeme kada je jugoslavenski stoni tenis visoko kotirao u Evropi. U 2 navrata Gazić će se plasirati među prvih 5 igrača u Jugoslaviji. Po broju šampionskih titula BiH do danas je ostao neprevaziđen. Čak 11 puta bio je prvak BiH u singlu, a mnogo puta osvajao je i prvo mjesto igrajući u dublu ili za ekipu.      


Od zaborava treba otrgnuti još i predstavnice ljepšeg pola koje su tih godina bile uspješne stonoteniserke. To je, prije svih, šarmantana Vesna Franulović, koja je bila seniorska prvakinja BiH. Odmah do nje je Hajrija Ramušević, koja je bila juniorska prvakinja BiH, a u seniorskoj konkurenciji bila je drugoplasirana,
      
Kasnije, sredinom 60-ih godina, posebno uspješni bili su stonoteniseri najmlađih kategorija - pioniri i pionirke te juniori i juniorke. Vođeni „dirigentskom palicom“ Džabira Maglajlića, koji je i sam bio dobar stonoteniser, bili su najbolji u BiH i među najboljima u Jugoslaviji. Pioniri su jednom bili i drugoplasirani na prvenstvu Jugoslavije. Usput: Maglajlić i dan-danas radi s mladima, ali teniserima.

     




(Nastavice se)

No comments:

Post a comment