Banjalucke babice

U ponedjeljak 18. juna Biljanina sestra Dobrila je otisla u zasluzenu penziju. Citav svoj radni vijek, 40 godina provela je na Ginekologiji u Banjaluckoj bolnici. Cetrdeset godina! I to jos ne mijenjajuci firmu. Ovaj zadnji dio je za mene tesko shvatljiv, jer meni nije bilo tesko promijeniti firmu, ali meni je to moja profesija omogucavala. Biti babica, i to u Banjaluci nije pruzalo mnogo  mogucnosti. A i zasto bi? Raditi posao koji volis, a za Dobrilu znam da je ona svoj posao volila i sa radoscu odlazila na posao, je ono cemu svi mi tezimo.  Pomagati pri porodjaju, pri dolasku  ljudskog bica na ovaj svijet, ucestvovati i dijeliti srecu koja se tada dozivi, i sve to jos svakodnevno,  je sigurno nesto sto mnogi od nas nisu dozivljavali na svojim poslovima. Uz zelje mojoj svastici Dobrili da je zdravlje i dalje sluzi dobro kao i do sada i da godinama koje su pred njom uziva u svakom danu, objavljujem pricu o jednoj drugoj banjaluckoj babici, o njenoj kolegici Nimeti Ceric, sa kojom je Dobrila godinama radila i koja joj je ostala u lijepom sjecanju i kao kolegica i kao zena koja je kroz mnoge zivotne poteskoce prolazila hrabro i stoicki. Prica o babici Nimeti obajvljena je prekjuce u Dnevnom Avazu . 

**********************
Babica Nimeta iz Banjaluke

Ima ljudi čiji su životi neobičniji od svake priče. A, takvu priču o svom životu pripovjedala je novinaru agencije Anadolija, Nimeta Cerić, najpoznatija banjalučka babica, koja je tokom svog radnog vijeka pomogla da svijet ugleda blizu šezdeset hiljada beba.

Priča o dijelu njene porodice po majčinoj strani počinje s prvim godinama 20. vijeka u Turskoj. „Majka Emina Džumušoglu rođena je u Istanbulu u doborostojećoj građanskoj porodici. U vrijeme kada je to bilo nepojmljivo, roditelji su joj omogućili da se obrazuje, nauči četiri jezika, pohađa časove violine. I kada se udala u porodicu Basaga, za mladog i uspješnog advokata, nije ni slutila da će, ne samo jednog dana doći u Bosnu, nego i tu okončati svoj život“, sa sjetom govori Nimeta.

Oslanjajući se na majčine priče, kaže da su pred početak Prvog svjetskog rata, majka i njen muž, nana Rašida, te dvojica ujaka, odlučili privremeno napustiti Tursku. Odabir je pao na Bosnu, jer nana vuče korijene odavde.

„I tako su se 1914. godine doselili u Banjaluku. Kupili zemljište, sagradili kuću, a moj polubrat Ferruh krenuo u školu“, dodaje Nimeta, pokazujući na jedinu fotografiju bračnog para Basaga sa sinom Ferruhom.

“ Nakon okončanja Prvog svjetskog rata, majka je bila ponovo trudna, a njen muž odlučio je otići nakratko u Istanbul kako bi riješio imovinska pitanja. Otišao, majci ostavio već odraslog dječaka i sina u stomaku, pramen kose i malu sliku. I nije se nikada vratio. Umjesto njega stiglo je tek anonimno pismo da je poginuo.

A majka, iako gospođa, suočena s činjenicom da treba djecu odgojiti, prodala je nakit, kupila još zemlje i stoke i odlučila se baviti poljoprivredom. Živjela je sama s djecom do 1936. godine kada se udala za mog oca“, nastavlja svoju priču Nimeta.
A, onda se ponovo nadvila prijetnja ratom, pa se porodica nanovo razdvojila. Ferruh je poslan u Istanbul majčinoj sestri. „I tu se život s nama ponovo poigrao. Tako se saznalo da mu je otac živ, koji je, da se iskupi, odlučio nastaviti brigu o Ferruhu, školovati ga“, kazuje Nimeta.

Ferruh Basaga završio je likovnu akademiju i slovi za jednog od najplodnijih umjetnika Turske republikanskog perioda. Dobitnik je najviših državnih priznjanja za doprinos kulturi Turske koje mu je lično uručio nekadašnji predsjednik države Ahmet Necdet Sezer.

Preminuo je 2010. u 96 godini života. Nimeta je polubrata upoznala tek koncem šezdesetih godina, kada je prvi put ponovo došao u BiH kao priznati umjetnik. Susret s bratom za nju je bio posebno dirljiv. On je već, pojašnjava Nimeta, bio u godinama, a „hoda Banjalukom i traži svoje vršnjake, momke od dvadeset godina, koliko je imao kad je odlazio“.
„Mama je tada već bila starica. Iscrpljena radom i brigom. S mojim ocem rodila je nas petoro djece, a onda ju je i on ostavio. I zato sam valjda i ja postala babica“, govori Nimeta. Pojašnjava da je s 13 godina morala prekinuti školovanje, kako bi kao najmlađe dijete mogla pomagati majci.

„Tako me dopalo da sama, u tim godinama, otelim kravu. Bilo je to čudo, pomoći jednom biću da dođe na svijet“, govori Nimeta, a dok se toga prisjeća oči joj sjaje kao da se sve jučer dogodilo. U školu se vratila sa 17 godina. Prvo da okonča osmogodišnje školovanje, a potom i Babičku školu u Tuzli.

U rađaonu banjalučkog porodilišta ušla je prvi put 1960. godine. I tamo provela punih 36 godina.

„Porod je najveći bol koji se može osjetiti. I niko na ovaj svijet, ionako pun bola, bez bola nije došao. Ali, nastojala sam svakoj ženi pomoći, ohrabriti je da izdrži, nasmijati je i kada je bilo teško. Ma, moj me vedar duh održavao“, dodaje ova skromna žena.

Ovu čuvenu banjalučku babicu vedrina duha nije napustila ni u osmoj deceniji života, iako je prerano ostala udovica, pa se nastavila brinuti o djeci i bolesnoj majci. Kćerka Azrica prerano je umrla. Sin Faruk se, nakon bezuspješne potrage za poslom u Banjaluci, skrasio u Sarajevu.

„Život je takav, možeš urlati nad nepravdom, a ništa ne promijeniti. Nebo je visoko, zemlja tvrda“, konstatuje Nimeta. Danas spokoj pronalazi u svojoj bašti s hiljadu ćuvarkuća i u druženju s prijateljima. „Održava me šetnja, volim otići u pozorište, pogledati dobar film. I ne žalim se. Jer kada se osvrnem iza sebe, ipak sam ja imala ispunjen život“, završava svoju priču naša, po svemu, posebna sugovornica.

( Dnevni Avaz)