Saturday, June 09, 2012

Ćamil Sijarić: Kroz Banjaluku ne pjevaj (1)

O onoj narodnoj vijekovima prosijanoj mudrosti koja sublimira vezu Banjaluke i umijeća pjevanja moglo bi se još puno toga reći. Jasno je da ona govori o nadaleko znanim i potvrđenim vrijednostima, govori o mentalitetu gradskog stanovništva u koji su nesumnjivo utkani tradicija i lokalni običaji…
Kako li se samo nekad pjevalo! U Banjaluci, posebno.
Možemo samo pretpostaviti kako su izgledale prpošne bašče i zelene meraje uz rijeke kada bi uz svakodnevne poslove, a obaška teferiče, djevojke i sevdalije banjalučke u punoj svojoj snazi oslobodile prirodan, intonativno čist, glas. U neka vremena nije bilo dovoljno samo biti čestit, pošten, naočit. Momci su pjevali glasom dostojnim šeherske doline. Vrbas je hučao, djevojke su svoje pjesme pjevale. Nisu skrivali svoj talenat.
Slučaj je htio da upoznam Ćamila. Bila je neka jubilarna godišnjica Pozorišta, za trenutak su ga ostavili usamljenog. Hvala im, jer tako sam dobio priliku da se s njim družim, da ga slušam, čovjeka za koga ne znaš da li samo govori ili istovremeno i pjeva. Ćamil Sijarić je napisao mnoge knjige, posjedujem sabrana mu djela, ali više bih volio da povremeno preslušavam priče njegovim glasom izgovorene. Nisam nikada čuo priču ljepše izgovorenu!
Ćamil je jedno vrijeme poslije Drugog rata živio u Banjaluci, upoznao je ljude i duh Grada. I u tih nekoliko godina se uvjerio da se ne treba netpjevavati s Banjalučanima …


Mario
 
*************************
 
 
Šta je to što je Banjaluku izdvojilo sa njenom pjesmom? I Banjalučane sa njihovim glasom? Neki kažu da je to Vrbas. Da su to one livade i »meraje« oko Vrbasa na kojima je trava meka, a cvijeće šareno, voće u proljeće puno behara - a ispod svega toga rijeka Vrbas! Kažu da rijeka Vrbas ima neke čudne šumove koji mame na pjesmu. Pa kad se sjedne na ćilimče, a gleda dolje u rijeku, a osjeća odozgo sa grana miris, a sjeti se da se samo jednom može biti mlad i samo jednom voljeti ludo - i kad se sve to prenese na pjesmu: i voda, i livada, i duša ljudska - onda se dobije ono što se zove bosanskom pjesmom od derta, od dermana, od spašavanja da vode Vrbasa ne odnesu i ćilimče pod tobom, i granu nad tobom, i dušu u tebi, i da ne ostaneš pust... Bez mladosti i bez Banjaluke! Pa da ne znaš za čim više da žališ.

Ako ima mjesta koja su stvorena za pjevanje, onda bi to bilo ovo mjesto na Vrbasu! Ako ima mjesta u kojem pjesma može u srce i dušu da udari, onda bi to opet bila Banjaluka. Banjaluka je na Krajini hvala. Tako se u jednoj pjesmi kaže: »Banjaluko, na Krajini hvalo!« A to je došlo otud što je ona bila na granici i što je uvijek ratovala - »S krvlju ručak, a s krvlju večera!« Što je ona često ostajala bez muškaraca i što su žene i djevojke - svoju čežnju i svoje čekanje, a kroz pjesmu pod šeftelijom i ružom, a na ćilimčetu, a kraj Vrbasa, stalno slale niz vodu, u daljinu i u tuđinu, ne bi li došle do voljenoga. I kao da ne postoji nijedna rijeka, tako zgodna i tako svoja, da joj se predaju čežnje i tuge... Pjesma je ovdje i stvorena iz čežnje -»Je l' ti žao Banjaluke?«- pitaće jaran jarana, a ovaj će mu odgovoriti: »Jest mi žao Banjaluke!« I pjesma će ostati sva u žalosti što se nekud odlazi... I ovdje će je svi pjevati - i starinci i doseljenici, i stariji i mlađi, i žene i djevojke, i oni koji su naš jezik tek naučili. A to dolazi otud što je Banjaluka pitom grad. Što ima snagu da uhvati svakoga ko tu dođe, a najprije svojom pjesmom. I nekakvom mladalačkom tugom u toj pjesmi, onom koju čovjek doživljava kad je pokraj vode, a pod mjesečinom... Pa voda odlazi, a mjesec traje - ali će najzad i on otići i čovjek će ostati na obali rijeke kao da je ostavljen od društva... A to su trenuci kad se iz sebe još jednom isturi pjesma, ovaj put za onim što je izgubljeno...

Ovdje u Banjaluci je mnogo štošta izgubljeno. Jedna Austrijanka je ovdje izgubila svoga sina, kojeg narodna pjesma naziva Ošpergan. Toga Ošpergana zarobio je u boju turski oficir Ferhat-paša. A pjesma će za njegovu majku reći ovako: »Zakukala sinja kukavica na jabuci prema Banjaluci: »Aman, pašo, mio gospodare, pusti meni Ošpergana sina, išti blaga koliko ti drago«. A paša nije malo iskao - iskao je da mu se u Banjaluci načine kaldrme i hamami, da mu se načini velika džamija i uz džamiju sahat-kula, i da mu da »tri tovara blaga«, i po vrhu »tri litre bisera« - pa će joj tek onda pustiti sina. I majka je sagradila sve što je paša tražio, i dala mu »tri tovara blaga«, i po vrhu »tri niske bisera«, i dobila sina Ošpergana. Ali je Ošpergana opet izgubila, jer je ovaj - kad je vidio da je njegova majka porušila i svoju crkvu da bi paši u Banjaluci izgradila džamiju, umro od tuge.

A u svemu ovome istina je - da je pod zacenut pašin mač majka ovog sužnja poturila kesu od 30.000 dukata i tako otišlo ono što je jeftinije, to jeste kesa, a ostalo ono što je skuplje, to jeste glava. Ali mač ovoga paše porijeklom iz sela Sokolovića kraj Lima ostao je i dalje žedan i zacenut - i na džamiji, koju je u Banjaluci izgradio parama one Austrijanke, ostaće do danas ovakav natpis: »Žednim mačem uklesa svoje junačko ime u mramor Ferhat«. A od toga žednog udarca u mramor i počeo je da raste ovaj grad - koji će se dugo zvati Donji Šeher.


Ta džamija se zove Ferhadija. Iako ju je gradio vojnik janjičar, u njoj nema ništa ni vojničkog ni janjičarskog - a ni tužnog zbog tuge jedne majke čijim je otkupom sagrađena. I da nije sjela ondje gdje jeste, njeno bi najbolje mjesto bilo negdje u bašči šeftelija, a kraj Vrbasa - tamo gdje se ide da se na mjesečini, a ispod grane, zapjeva pjesma i pusti niz vodu i mjesečinu...

Gradila su je trojica majstora. I da nikad više tako nešto ne načine, paša ih je zazidao u minari. Onako kao što je Marko odsjekao ruke Novaku kovaču, da više nikad sablju ne iskuje -kao što je iskovao njemu. Ovdje se radilo o minari. Da takvu minaru više ne načine! I njima nije ostalo ništa drugo, do da se popnu na vrh minare i odatle gledaju kako ptice lete... Isto onako kao što su gledali Dedal i Ikar - kad su smišljali da prelete more i izbave se od Minosa... Ali ovi na minari nisu imali ni peraja ni smole da načine krila; oni su krila načinili od dasaka i na njima digli se pod nebo. I tamo gdje je pao prvi - Petar, nastalo je naselje Petrićevac. Tamo gdje je pao drugi - Pavle, nastalo je naselje Pavlovac. A tamo gdje je pao treći i slomio rebro, nastalo je naselje Rebrovac.

Ćamil Sijarić
( Nastavak sutra)

No comments:

Post a comment