Teza o činjenju genocida nad drugima kako bi se spriječio genocid nad nama, koji je u istoriji počinjen prije nekoliko decenija a koje nisu počinili oni koje smo mi ''preventivno'' uništili, postala je prijemčiva i prihvatljiva i za dobar dio političkih struktura
Počelo je suđenje Ratku Mladiću. I onda prekinuto. U tom kratkom trenutku trajanja pobudilo je iznova sve naše patnje, ignoranciju, hladnoću, nepostojanje stida i u ogledalu oslikalo nas i razgolitilo baš onakvima kakvi jesmo. Barem kad govorimo o ratnim zločinima.
Neki, među njima ponajviše stranci, naivno su povjerovali da bi početak ovog suđenja mogao označiti i početak izgradnje dugo očekivanog pomirenja među narodima u Bosni i Hercegovini. Baš kao što su vjerovali da će tome doprinijeti i hapšenja Karadžića i Mladića. To se nije desilo. I teško da se uz ovakav stav tobožnjih političkih elita uskoro može desiti.
Ni sedamnaest godina poslije rata kao da se svaki dan udaljavamo jedni od drugih, bez civilizacijskog nastojanja da se suočimo sa onim što se desilo u toku rata, kao jednom od pretpostavki za pomirenje.
Strani mediji su bili više zainteresovani za početak suđenja Mladiću nego ovdašnja domaca elita, ne samo politička već i intelektualna. Političari u Republici Srpskoj su izbjegavali da o ovome govore, kao da nemaju moralnu ali i političku odgovornost pred jednim vremenom. Tek poneka štura i opšta fraza da se Mladiću sudi po proceduri, pa ako se ustanovi da je kršio međunarodne norme ratovanja, za to treba i da odgovara. To je premalo.
Ponajprije smo ga "po procedurama" skrivali od lica pravde više od decenije, smatrajući to normalnim. Kad je uhapšen nije nam palo na pamet da pokrenemo suočavanje sa onim što mu se u sudskoj proceduri stavlja na teret, niti da otvorimo pitanje žrtava.
Na jednoj tribini u Banjaluci, koja je održana na sam dan početka suđenja Ratku Mladiću, beogradska istoričarka Marijana Toma postavila je sasvim suvislo i logično pitanje, koje je skinulo krinku sa lica ovdašnjih boraca za istinu i pravdu.
Niko od njih, kada govori o ratnim zločinima, ne zna gotovo niti jedno ime žrtve.
I doista, nikad nismo iz usta tih pobornika čuli imena stradalih, ubijenih, dok se o svemu drugome galami na sav glas. U strašnoj nedavnoj obljetnici Dobrovoljačke, nismo čuli imena ubijenih.
To je paradigma našeg odnosa prema žrtvama, koji je potpuno politikantski i bez ikakvog pijeteta prema stradalima. Obilježavanje zločina svodi se na slikanje političara i parastose, koji onda postanu udarna medijska tema.
Mediji u Bosni i Hercegovini su, svaki iz svog ugla, i u zavisnosti u kojem dijelu zemlje su smješteni, pratili početak suđenja, i gotovo da su među rijetkim ostalim karikama u društvu koji su prepoznali značaj suđenja Mladiću.
Šta je sa građanima?
Podijeljeni, zaslijepljeni, svaki u svom svijetu i pod političkim nacionalnim šinjelom. Ratko Mladić za mnoge je još uvijek istinski heroj, kojem se nepravedno sudi pred političkim sudom i koji nema ništa sa ratnim zločinima. Drugi su opravdano ogorčeni što je privođenje licu pravde trajalo punih 17 godina, pa uz ovo odlaganje, miriše na dugi proces, koji nosi u sebi strah da završi kao Miloševićev slučaj. Bez epiloga. Ako je suditi po sadašnjem stavu i ponašanju, ni sam sudski epilog ne bi skinuo mrenu sa ociju indoktriniranih i onih koji vjeruju da je Mladić uradio dobru stvar.
Bojim se da su takvi u većini.
Većina je onih koji još uvijek, poput Mladićevog sina, vjeruju da je on učinio dobru stvar, da bude još gore, ponosni su na njegovih ruku djelo. Ni stotine snimaka ni svjedoka ne mogu ih razuvjeriti u takvom stavu. U intervjuu za Russia Today Mladićev sin je rekao kako je ponosan na ono što je otac uradio, jer je na taj način spriječio genocid nad Srbima, neki novi, koji bi značio ponavljanje genocida iz Drugog svjetskog rata, pri tome ne govoreći da su stradali oni koji sa stradanjem Srba prije šezdeset godina nisu imali ništa i ne upitavši se da li se genocidom osvećuje neko drugo stradanje.
Teza o činjenju genocida nad drugima kako bi se spriječio genocid nad nama, koji je u istoriji počinjen prije nekoliko decenija a koje nisu počinili oni koje smo mi "preventivno" uništili, postala je prijemčiva i prihvatljiva i za dobar dio političkih struktura.
Kada su nepovjerenje i strah osnova politicke platforme, onda rezultat te platforme moze biti opet samo nepovjerenje i strah, sada na drugoj strani.
ReplyDeleteTime se stvara zacarani krug u kome narod bira i slavi samo one koji ce ga odbraniti od onih sa kojima su zaplaseni.
Kako izici iz tako stvorenog zacaranog kruga je pitanje svih pitanja na Balkanu.
Rjesenja sigurno postoje jer niti je Balkan prvi, niti jedini koji ima te probleme.
Imaju ih svi, samo sto su neki nasli nacin kako izici iz tog kruga, a drugi nisu.
Znamo i mi taj nacin, iskusili smo ga i zivjeli u njemu.
Ali nekima, on nije bio dobar. Oni tada nisu imali ono sto sada imaju i ucinice sve da se nepovjerenje i strah odrzavaju.
Sto duze - za njih bolje, iako ni ovo nije bas tacno jer ce jednog dana i oni , ili njihova djeca osjetiti da se tako ne moze i ne treba zivjeti.
Kada ce se u narodu ( narodima) stvoriti potrebna masa koja ce to shvatiti i kada ce ti narodi poceti birati one koji ce prestati graditi politiku na strahu i svojim primjerom, poceti graditi povjerenje, tesko da iko sada ima odgovor.
I kad bi bilo istina, što nikako nije, već pokušaj umanjenja onoga što je učinjeno, a u sadašnjosti se podržava, «strah i nepovjerenje» ne oslobađaju od krivice.
ReplyDeleteProći će još puno vremena dok se suočimo s istinom o sebi i nama.
Zao mi je Natasa sto si u ovom mom komentaru i pominjanju "nepovjerenja i straha", nasla razlog da istaknes da oni ne oslobadjaju od krivice, pa bi neki neupuceni, nakon brzinskog citanja moga, a zatim i tvoga komentara mogli zakljuciti kako sam ja u svom komentaru pokusao nekoga osloboditi krivice objasnjavajuci to strahom. Zato da neki, nakon tvog komentara, ne bi moj komentar shvatili potpuno suprotno i pogresno, "nacrtacu": Nista i niko ne oslobadja nikoga od krivice ( tri negacije cine negaciju); Ni one koji su prvi, ovog, proslog ili nekog tamo puta, pocinili zlocine. Ni one koji su to ucinili drugi, treci... Nakon zlocina ostaju jos veci strah i nepovjerenje, koji vlastodrsci ( bilo koji) svjesno i svakodnevno podgrijavaju. Zato je on i danas prisutan kao politicka platforma vlastodrzaca. Kako ga prevazici? Kako izici iz tog zacaranog kruga? Ko je taj ( ili ko su ti) koji ce povuci prvi potez kao znak povjerenja? Kada? To je bila sustina mog komentara a nikako pokusaj da se neko oslobodi krivice.
ReplyDelete