IZBJEGLICE

U Beogradu - zovu ih  Dođoši
U Zagrebu- Dotepenci
U Ljubljani - čefur
U Splitu - Vlaji
A kako ih u Sarajevu zovu? Nikako, Muhadžeri
dolaze sami.
 
***
Ovo je samo jedan od viceva na temu izbjeglica.
Smijesan?  Da, onima na koje se ne odnosi. Uostalom, kao i  vecina viceva.
Gorak - za one na koje se odnosi.

Kilometri teksova je napisano o problemu gradova koji su se promijenili dolaskom izbjeglica. I mi banjalucani se sa sjetom sjecamo dana kada u nasem gradu nije bilo "tih izbjeglica koji su zauzeli sve navaznije pozicije i istili nas ...".

A izbjeglice? Sjecaju li se oni icega? Vole li oni taj svoj  novi grad, novi kraj?
Kako se oni osjecaju u novoj sredini koja ih ne docekuje rasirenih ruku?
Koliko pate za svojim gradom, selom, zaseokom, svojim....?
Koliko je medju nama koji se okupljamo i na ovoj stranici nas izbjeglica? Jer i ja sam u ovom Torontu izbjeglica.
Uostalom vecina nas koji se srecemo i na ovoj stranci smo negdje izbjeglice. I mi smo svojim masovnim i prislinim dolaskom u novu sredinu promijenili tu sredinu.

Iako vec dvadeset godina nisam u Banjaluci, u sjecanju mi je posebno ostao mjesec izbjeglickih dana u Beogradu. Sa kanadskom visom u dzepu, otisao sam ( nagulio, kako su tada govorili!) sredinom one smutne 1993.godine u Beograd, da se tu skrasim, odvojim od rata, mraka, policijskog sata, pritisaka raznih vrsta, bradatih spodoba, kanti za vodu, kupanja na bokalcic vode, zime ... Otisao sa nadom da ce posao koji sam ponio sa sobom, prenoseci ga iz Banjaluke, raditi onako kako je radio u Banjaluci i donositi dovoljno da sa porodicom zivimo normalno i ne budemo nikome na grbaci.

Po dolasku u Beograd, pripremao sam taj posao  i u isto vrijeme prikupljajao razna dokumenta i potvrde za koje su mi javili da se traze u Kanadi. Sve to pod firmom- zlu ne trebalo. Jer mi se odlazak u daleku Kanadu cinio toliko dalek i nestvaran da se tada nisam ni mogao zamisliti u toj hladnoj i dalekoj zemlji. Kasnije cu ustanoviti da mi ni jedan od tih dokumenata nikada nece zatrebati, ali tada ja to nisam znao i groznicavo sam obilazio razne kancelarije koje ce ovjeriti  dokumenta za cijelu porodicu. Osnovni problem je bio kako naci ustanovu koja ce potvrditi dokumenta izbjeglici iz Bosne. Beograd je vec tada formalno bio u drugoj drzavi ali mi to tada nismo mogli tek tako shvatiti i prihvatiti...Slali su me od Novog Beograda do Terazija...od Vracara do Kablara... od nemila do nedraga...Niko zapravo nije bio nadlezan za nas izbjeglice.

Beograd sam do tada iskreno volio - njegovu otvorenost, srdacnost, njegovo iskreno prihvatanje nas Bosanaca... Tada sam po prvi put osjetio da, cim progovorim i time otkrijem da sam sa one strane Drine,  sagovornik  mijenja izraz lica i iz nasmijesenog prelazi u namrsten. Cim kazem da sam iz Banjaluke i da mi treba ovjeriti dokument, kazu, idi na Pale da ti tamo potvrde. Shvatao sam ja i tada te ljude; hiljade se izbjeglica sjatilo u Beograd. Raznih izbjeglica. Neki su zacas nametnuli svoj provincijalizam i zacas promijenili duh Beograda. Terazije su vec tada bile vasariste u kojem je Mali Knindja sa svojim "patriotskim" "popevkama" dominirao, privlaceci svojom larmom slicne sebi izvlaceci novac onima koji su padali na njegove patriotske "stihove". Nakon manje od dvije nedjelje potucanja po raznim nenadleznim kancelarijama, shvatio sam da cu u Beogradu uvijek biti izbjeglica i da se dobrodoslica koju sam nekada  osjecao u ovom gradu vise nikada nece ponoviti.  Shvatajuci to na nasu srecu,  ubrzao sam pripreme za odlazak u Kanadu. Jos prije nego sto su Biljana, Jelena i Bojana stigle u Beograd, mi smo znali da od ostanka u Beogradu nema nista i da je Kanada zemlja gdje cu se osjecati manje izbjeglicom nego u Beogradu. Tako je i bilo...
Naravno, ne smije se biti nepravedan i zaboraviti da je i tada bilo  i prijatelja koji su mi pomogli i na sve nacine nastojali umanjiti patnju. A ni njima tada nije bilo lako.

Ovim sjecanjem na kratko izbjeglicko iskustvo u Beogradu i oporim vicem na pocetku htio sam nas potaci da budemo oprezni kada i da biramo rijeci kada govorimo o izbjeglicama u nasu sredinu. Istina je, neki od njih su cinili djela za koje zasluzuju i osudu i sud, ali ipak je medju njima vecina onih koje je velika nevolja natjerala da se pomjere sa svog ognjista i dodju u tudju sredinu. Znam slucaj naseg covjeka, banjalucanina, koji je u najgore doba u svojoj kuci sakrivao prijatelje Muslimane, koji su se bojali ostati u svojoj kuci, jer neke izbjeglice koje su tada dosle u Banjaluku nisu birale nacin kako da dodju do krova nad glavom. I tada je, u svoju vec punu kucu primio  i baku i dedu koji su na svojim kolima dosli do njegove kapije, i tu zastali ; ne znajuci kuda bi dalje. Nesrecnici, i jedni i drugi a i porodica koja ih je ugostila, brzo su nasli zajednicki jezik i niko nikome nije smetao. Deda, izbjeglica iz Like, je kasnije pomagao ostalima u kuci dovozeci i odvozeci stvari svojim traktorom, radeci oko kuce, gradeci sto je znao graditi...
Svi mi znamo i za ovakve price. Pokusajmo ih se cesce sjetiti jer i one su, ma koliko rijetke ili ceste bile,  dio rata kroz koji smo prosli...
Stoga pokusajmo bar ponekad u izbjeglici koji radi s one strane saltera i govori nekim naglaskom koji nam para usi, vidjeti i sebe same...