Vratila sam se iz Beograda. Kako prepričati utiske? “Kosturi okruga Madison” i ja osvanule smo u gotovo svim pisanim medijima, na svim značajnim teve ekranima.
Promociju knjige imala sam u Domu omladine u dvorani za koncerte. Kad sam u nju ušla osjetila sam istinsku jezu. Stotine praznih stolica, tko će na njih sjesti? Moj je izdavač pretjerao. Nisam ja Severina.
Nisam, pa ipak je dvorana bila dupkom puna, tražila se stolica više, mnogi su stajali. Hvalim se? Najiskrenije, čudim se. Ne znam što Srpkinje i Srbi u meni nalaze. Nisam lažno skromna ali me svaki put njihova dobrodošlica tako tresne da doma kasnije danima moram liječiti aritmiju.
Jedan mi je gospodin donio apaurin, jedna gospođa ajkulovit “za jak imuni sistem, jača imunitet i otpornost organizma”, druga cvijeće, treća vinjak… S velikim sam užitkom potezala iz bočice dok sam odgovarala na pitanja iz publike i dva sata potpisivala knjige.
Baš sam bila sretna što me nitko nije pitao što mislim o njihovom novom predsjedniku i da li će se i kad pomiriti Srbi i Hrvati.
Razgovarali smo o seksu, ljubavi, preljubu, djeci, unucima, da li postoji ljubav poslije sedamdesete. Odlično sam se zabavljala i shvatila kako sam zapravo sretna. Radim posao koji volim, pišem knjige, i razgovaram s dragim ljudima.
Sve što sam planirala ostvarilo mi se. Kupila sam brdo knjiga, djeci kajmak, kilogram trideset kuna, i maline, također kilogram trideset kuna, i tamnoljubičastu torbu zooloo na kojoj piše “hand made in serbia”.
I jela sam pohovane tikvice u Klubu književnika, porcija trideset kuna, pojela sam dvije. Saznala sam kako se pripremaju. Valjaju ih u kukuruznom brašnu i prže u fritezi, zato su tako hrskave.
U Beogradu je u subotu bilo plus trideset i pet tako da je bio pravi užitak sjediti na terasi Kluba okupan ledenom parom.
Večer prije bili smo u restoranu sa dvije žive muzike. Jedna na terasi druga u podrumu gdje su neki Slovenci na sav glas pjevali kako je jesen u njima i kako sve miriše na nju.
Muškarci koji su sjedili bliže podrumskom prozoru iz koga su do nas stizali jauci zaljubljenih Slovenaca pokušavali su zatvoriti prozor, uzalud.
U sve je nas protiv naše volje ušla hrvatska jesen i svi smo morali osjećati kako sve miriše na nju. A nije mirisalo jer smo jeli palačinke sa orasima.
U hotelu sam naletjela na Riječanina, na sav mi je glas povjerio, smijući se, kako su on i njegovi pajdaši došli “pokoriti Srbiju ekonomski kad je već nismo mogli geografski…”
“Osvajači” nisu djelovali nimalo prijeteće dok su pasli oči na curicama koje su slavile maturu. Beograd je definitivno opet postao glavni grad Jugoslavije koju se tako ne smije zvati.
Pokojna zemlja se u Srbiji zove “Region”, u Hrvatskoj “Regija”, kako se zove na slovenskom nisam pitala one u koje je ušla jesen.
Stalno smo se vozili taksijem koji više nije jeftiniji nego zagrebački. T Jedan nam je taksist ispričao da mnogi Beograđani žive u poluraspadnutom hotelu Slavija jer je u njemu jeftiniji život nego doma.
U Slaviji se svake subote održava “sajam antikviteta”. Pred tri sam godine tamo kupila “antikvitet” koji nikad nisam stavila oko vrata. Gospodin koji mi ga je prodao prepoznao je i mene i “antikvitet” i bez problema mi ga zamijenio za dva “antikviteta” od kojih zeleni, kad ga staviš pod lupu pokazuje da se duboko u njemu skrivaju rubini.
Naučila sam da se, kad od nekog odlaziš uvijek kaže “prijatno” a na granici našim carinicima nikad ne smiješ reći da u bunkeru imaš pet kila kajmaka nego “samo osobnu prtljagu”. Srpskim carinicima, kad ulaziš, moraš reći da imaš samo “ličnu prtljagu” a ne deset litara crnog vina za prijatelje i prijateljice.
Mi smo se zabunili pa Srbima rekli da u autu imamo nešto “samo osobno”, Hrvatima “lično”, ali nismo imali problema. Očito, međusobno smo sve tolerantniji jer nas toliko toga veže.
I tamo je bijeda zapanjujuća, nesreća roditelja koji ne mogu djeci platiti školovanje užasna. Ni naši ni njihovi mladi ljudi nikad neće živjeti poput ljudskih bića.
I njihovi i naši političari govore kako je ovo što živimo posljedica “svjetske krize” a ne pljačke u organizaciji međunarodnog krupnog kapitala i hrvatskih i srpskih političara razbojnika.
Ma što mi sirotani mislili o tome rađa se nova Jugoslavija. Zemlja odrpanaca i nesretnika koji boreći se za goli život nemaju snage da je razore onom žestinom kojom su razorili pokojnicu.
Dok smo klali Jugoslaviju nismo znali da ćemo priklati sebe a zemlja će ostati. Doduše, ova Jugoslavija više liči na koncentracijski logor nego na ono što nam je nekad svima bila domovina. Nema veze. Meni je u Beogradu bilo krasno.
Kad sam stigla doma i ušla u kuću osjetila sam tišinu koja mi baš i nije prijala. Otišla sam u vrt, u međuvremenu se jedan tikvin cvijet pretvorio u tikvu, grizem tu pohanu tikvu, uvaljala sam je u kukuruzno brašno ali…Nije to to. Možda zato jer nemam fritezu?
(sa bloga Vedrane Rudan http://www.rudan.info/)
*********
http://www.tanjug.rs/novosti/46241/vedrana-rudan-zabavljala-svoje-citaoce.htm
Nalazim se ponovo u vrlo delikatnoj situaciji, da komentiram tekst književnice.
ReplyDeleteSvjesna sam koliko to iritira mnoge čitatelje Parkića, i čujem one rečenice – Što si ona dozvoljava? Tko je ona da sebi dopušta bilo kakav komentar na tekstove novinara, filozofa, priznatih i nepriznatih književnika?
A ja i nadalje ostajem uporna, pokušavajući sve uvjeriti da ako želimo biti istinski slobodni, izrazimo javno svoje misli, kakve god one bile, bez straha od toga što smo obični mali ljudi, odnosno što sam obična žena.
Čitam ovaj tekst Vedrane Rudan i vidim da su ju kupili, brojnošću posjete. Lijepo je biti u sredini u kojoj postaješ važan, vidiš da vole tvoj oštar jezik, najčešće opravdanu kritiku hrvatskog društva i položaj Srba u Hrvatskoj, i slobodu iskazivanju na osoben ( vulgaran) način osobnih tema, koje su do nedavno bile rijetko govorene, a pogotovo od strane žena.
I sama je rekla da joj je bilo drago što ju nisu pitali o novom srbijanskom predsjedniku.
Kako bi tek završila tribina da je netko spomenuo demonstracije na Ušću, Miloševića, SANU, Jovića, Raškovića, Martića, Mladića, Karadžića, Šešelja, ..., Tuđmana, Šuška, Gotovinu, Praljka,..., Vukovar, Ovčaru, Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo, Bijeljinu, Srebrenicu, Banjaluku, ... sve do Tomislava Nikolića i četništva.
Pitam se kako bi Vedrana Rudan tada reagirala?
Sumnjam da bi percepcija Tribine i Beograda bila ista.
I Zagrepčani uvijek lijepo primaju srbijanske intelektualce i umjetnike svih usmjerenja.
Kad nam aplaudiraju, kad se osjetimo važnima, smanji se oštrina zapažanja, a osjećamo i obavezu da budemo pažljivi prema onima koji nam tu pažnju ukazuju.
Sve što je napisala, napisala je točno, ali to je malen segment srbijanskog društva. Mnogo toga nije vidjela ili nije htjela vidjeti, i time je izgubila vjerodostojnost.
Bila sam u Beogradu dvaput od završetka rata, nosim također mnoge lijepe uspomene, ali nosim i ružne i nelagodu jer kad se samo malo zagrebe ispod gostoljubivosti, bučnosti, pojave se dubinska neslaganja i kod nas malih ljudi i dojučerašnjih prijatelja.
Čuvamo prijateljstva, pa izbjegavamo vraćanje u prošlost.
Ali ne zaboravljamo, učimo, jer na prostoru na kojem živimo, povijest se ponavlja.
Čitam ovaj tekst, neobičan za autoricu, bez prostačkih izraza, bez potrebe da ovaj put izaziva i šokira javnost, i šokantnim izjavama promovira sebe a podilazi čitateljstvu i vidim o kakvoj se vrijednosti književnog izraza radi.
Vedrana je unikat "Regiona". Vedrana nema dupli moral. Vedrana govori istinu koji mnogi ne zele da cuju, a kamoli kazu. Vedrana plijeni svojim knjizevnim pisanjem i jaka je dovoljno da daje komentare na tekstove bilo kakvih filozofa ili novinara. Vedranu citatelji Parkica vole, a neki citatelji koji je ne vole, svoje rijeci poturaju kao rijeci svih citatelje Parkica.
ReplyDeleteBeograd je uvijek docekivao svakoga rasirenih ruku. U Zagrebu, rijec "prijatno" ili ekavica nisu bile dobro dosle.
Ne mogu oni kupiti Vedranu, pa ni prepunom salom. Dozvoli joj Natasa da se naprosto osjecala lijepo. Nema potrebe spominjati tribinu koja je puna zla koje nas je unistilo. Zasto politizirati njenu posjetu Beogradu? Izgleda da se neki ne mogu toga osloboditi, a da ne govorim kako ne zele cuti nista lijepo o toj mrskoj im zemlji Srbiji. Isti smo mi narod, Natasa, isti jezik govorimo htjeli to neki prihvatiti ili ne. Vedrana to zna i naglasava.
Vedrana je postovana gotovo svugdje, samo ne tamo gdje vlada nacionalizam, sljepilo i zloba. Ona je vulgarna i odvratna onima koji ne zele cuti njenu istinu. Mnogi se skrivaju iza njene vulgarnosti da bi pokazali kako imaju dobre manire, inteligenciju, obrazovanje, a iza svega se krije dupli moral i mrznja koju ne mogu sakriti, ali kada se proceprka.....
Vedrana je sve vidjela i tacno opisala sta se desava u zemlji Srbiji, nije morala da zagrebe ispod srbijanske gostoljubivosti, jer njoj je potpuno jasno kako se zivi tamo daleko. Uzasno, kao i u Hrvatskoj, Bosni i ostalim sirotinjskim tvorevinama.
Pricati o cuvanju prijateljstva i izbjegavanju vracanja u proslost je kontradikcija u koju se Gdja Natasa sama upetljala i ovim svojim komentarom. Vedrana to nije htjela, dozvolila si je da napise kako joj je bilo lijepo i nije joj bitno sta drugi misle o tome, pa ni citatelji Parkica.Ona nema potrebe da se promovira i podilazi citateljim. Nju vole onakvu kakva je. Ona je vulgarna,direktna, sokanta za one koji je ne vole. Njena istina nije kontradiktorno upakovana.
Dozvolite si lijep dan kao sto je bila Vedranina posjeta Beogradu. Nadam se da ce jos biti lijepih posjeta od Triglava do Vardara. Citajuci o njima priblizavamo se jedni drugima, sto je jos jedan korak ka vecoj toleranciji ma koliko se voljeli ili ne.
EX-Yu, tko god da si, drago mi je da si se javio ⁄ ⁄javila. Svatko ima pravo na svoje osobno mišljenje, pa tako i ti i ja. Ne želim polemizirati, osim reći da ja nisam pisala s ljutnjom, a još manje s mržnjom, što bi se za tebe teško moglo reći.
ReplyDeleteNo bez obzira na sve rečeno, drago mi je da si komentirao ⁄ la, ali ono što je u svemu bitno je da ja iza svojih misli stojim punim imenom i prezimenom, a ti se kriješ iza pseudonima. Zašto? To puno govori!
Da moj psudonim EX-YU puno govori.Izvinjavam se sto nisam rekla svoje ime, ali sam rekla svoje misljenje u kome nema mrznje vec kritike onima koji jos uvijek mrze.Moj grad je i Zagreb, Srajevo, Beograd...
ReplyDeleteDRAGANA
Svidja mi se EX-Yu razmisljanje.
ReplyDeleteJavljam se prvi put pa mislim red je da se predstavim.Banjalucanka po rodjenju, po nacionalnosti dijete iz mjesovitog braka, otisla ili istjerana (svejedno kad tamo vise ne zivim) iz B.Luke 92.
ReplyDeletePrvi put sam cula za gospodju Rudan, te nema smisla da komentarisem njen knjizevni rad. Ovaj clanak mi se jako dopao prije svega jer nije ispunjen mrznjom, i pominje probleme svakodnevnog covjeka u "regionu".
Ni gospodju Natasu ne poznajem licno, te bih molila da se ovaj moj komentar ne shvati licno jer je upucen samo njenom osvrtu na tekst. Gospodjo Natasa kad covjek kritikuje mrznju jako je vazno da se ne splete u vlastiti osjecaj mrznje.
Prije svega želim reći da mi je veoma drago da imamo nove čitateljice Parkića, možda su i stare, ali su nove utoliko, što se prvi put javjaju komentarom.
ReplyDeleteDobro došle u Parkić.
Ako su vas moji zadnji komentari potaknuli da se javite, onda mi je još draže, bez obzira na koji ih način tumačite i doživljavate.
Što bi tek bilo da sam napisala da ne treba ispustiti činjenicu da Vedrana Rudan plasira u Beogradu svoju knjigu, od njene prodaje živi i da tekst kojim je popratila svoj boravak ima određenu namijenu. Ja sam napisala da je rekla istinu, ali dijelić istine i time je poništila svoju osobnost. Ali business je takav.
Bilo bi dobro da pažljivije pročitate ono što sam napisala, jer mržnja koju spominjete ne postoji u mom tekstu. Postoji samo svjesnost da su želje pojedinih ljudi i grupacija i realnost koja nam se događala i nažalost se još uvijek događa u velikom raskoraku, da je nepovjerenje među narodima preveliko i da bez svjesnosti svih o onome što je učinjeno te bez pročišćenja od zla koja su činjena u ime naroda, želje ostaju samo želje. Da bi se želje ostvarile moraju biti suglasne obje strane, odnosno svi žitelji ex Yu, a ako to nije tako, onda smo na početku novog, starog sukoba.
Moram reći, iako bih željela da nije tako, još uvijek neke stvari ne razumijete ili ne želite prihvatiti.
Zar se niste zapitale zašto većina naroda ex Yu ne žele živjeti u nekakvoj novoj Jugoslaviji? Manjinske grupacije da, ali većina ne, potvrđeno je to i na izborima.
Govoriti danas o zajedništvu, a na izborima pobjeđuje pristaša četničke opcije, ostavljam vama da razmislite i okvalificirate.
Neki se trude zaboraviti, neki umanjiti učinjeno zlo, neki ga čak ignoriraju kao da se i nije dogodilo, a drugi ne zaboravljaju.
Pametni ljudi ne ponavljaju istu grešku treći put.
Zalažem se za dobrosusjedske odnose i poticanje univerzalnih vrijednosti dobrote.
O svemu tome sam već puno puta pisala, ponavljati se nema potrebe.
Tko je čitao pažljivo i bez predrasuda taj je razumio, a tko nije ostat će pri svome, što god napisala.
Pseudonim ex-yu, te navođenje da si iz miješovitog braka, bilo vam je potrebno da se osigurate od predrasuda kod čitanja vaših komentara i a priori diskvalifikacija.
Dale ste mi priliku da i ja kažem nešto o sebi, što rijetki znaju:
Dijete sam iz mješovitog braka, oca Hrvata, Dalmatinca, Nositelja partizanske spomenice 1941., majke Srpkinje iz Hrvatske učesnice NOB, kojoj su ustaše zaklali, baš tako zaklali, tri najuža člana obitelji i tri puta spalili roditeljsku kuću, očevog brata ubili kninski četnici, blizak rođak mu je Narodni heroj, oboje komunisti iz uvjerenja, bez ikakvih mrlja, otac je doživio prvi infarkt kad se JNA koju je stvarao svrstala uz jedan narod, drugi infarkt od «demokratskih promjena» od kojeg je preminuo, izbjegla s obitelji iz BL sredinom 92., sin živi u Švedskoj, suprug iz mješovitog braka, Srbina iz Bosne i Hrvatice iz Like, odrasla u obitelji i ušla udajom u obitelj u kojoj je najveće zlo međunacionalna netrpeljivost, a mržnja je potpuno strana emocija.
Živjela u nekoliko gradova Jugoslavije, proputovala cijelom Jugoslavijom i u mnogim njenim dijelovima imam prijatelje.
Kako površno čitanje i predrasude mogu navesti na pogrešne zaključke.
Koga bih ja to mogla mrziti?
Biti realan i ne zatvarati oči pred činjenicama treba znati i moći.
Gdja Natasa, vi ste ponovo promasili temu! Vedranu pisca i poslovnu zenu koja svakako zivi od svoje profesije, nam ne treba objasnjavati niti je koristiti za politiziranje.
ReplyDeleteTezina napisanih ili izgovorenih rijeci se cijeni, a vi grijesite ako mislite da ste svoje rijeci izvagali. Morate to ipak bolje ciniti da ne bi odisale mrznjom i otrovom. Nema potrebe za politiziranjem, polemisanjem i iznosenjem biografija kao dokaza. Dokaza cega? Nasa imena uopste nisu bitna. I ljudi kao Emir Nemanja Kusturica koriste svoju biografiju i ime kao izgovor za sve sto urade i kazu. Bitna su djela i tezina izgovorene rijeci. Vase su rijeci teske i jednostrane. Vi ste se, kao i Kusturica, jasno opredijelili na jednu stranu a biografija vam, kao i njemu sluzi samo kao izgovor da svoje opredjeljenje i svoj odnos prema Srbiji i Srbima pokusate predstaviti realnim.
O zajednistvu niko sem vas nije pricao u ovoj temi. Vi zelite polemisati na ovu temu o temama koje vas opsjedaju, temama koje su samo za dokone i nacionaliste.
Moje vrijeme je dragocjeno i ne zelim ga trositi na nekoga koji koristi svaki trenutak da bi objasnjavao i isticao sebe, predstavljao se slobodnim i pozitivnim , a ovoj Vedranin clanak ne moze naci pozitivnim. Ja sam zavrsila sa ovom temom, ako imate lijepsu, konstruktivniju temu mozemo nastaviti sa iskrenim komentarima.
Odosmo predaleko! Postavljajuci Vedranin tekst zelio sam izazvati pozitivne vibracije i emocije, misleci da nam takve svima nedostaju. Ocito je, nisam uspio!
ReplyDeleteZasto je tako - ocijenite sami za sebe. Uz informaciju da nastavak diskusije na ovu temu necu objavljivati, jer sve dalje moze biti samo gore i gore, ispricacu jednu kratku i lijepu pricu koja oslikava neke nase reakcije na ovu, ali i na neke ranije teme. Ne tako davno sam je dobio od jednog naseg blogera:
Pčela i muha
"U prelijepom cvijetnjaku-perivoju, brižno održavanom i zasađenom različitim cvijećem i ukrasnim rastinjem, muha će uvijek naći parče nečistoće i na nju sletiti.
Na ogomnoj velegradskoj deponiji smeća, pčela će naći malu , slučajno ispalu bombonu i sletiti na nju.
Zadovoljstvo će osjećati i muha i pčela."
Poenta price nije u muhi i pceli, vec u zadovoljstvu!