Dušan Šestić
Čita on, veli, kako se opet po svijetu zajebavaju s himnom Bosne i Hercegovine kao plagijatom uvodne teme iz američkog filma National Lampoon’s Animal House – na popularnoj društvenoj mreži Reddit ovih se dana tako pojavio video s usporedbom bosanskohercegovačke himne Intermezzo Dušana Šestića iz 1999, i neugodno identične teme iz holivudske komedije o studentskim bratstvima, u nas prevedene kao, jasno, Zvjerinjak – pa Buretu pala na pamet ideja. Ako već mora biti plagijat, kaže, najbolje onda da za himnu ukrademo čuvenu avangardnu skladbu Johna Cagea 4’33 iz 1949. godine.– Ali to su pune četiri i pol minute potpune tišine u tri stavka – rekoh ja.
– Znam, naravno – požurio Bure. – Ja sam zato zamislio da se izvodi samo prvi stavak.
Ideja je možda budalasta, ali morate priznati da je briljantna. Amel Tuka danas na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru pobijedi na 800 metara i popne se na pobjedničko postolje, sto hiljada ljudi na Maracani ustane da oda počast bosanskohercegovačkoj himni, pa kako plavo-žuta zastava krene uz jarbol, tako krene minuta apsolutne tišine. “Minuta šutnje” – tako bi se, razumljivo, zvala himna – kao minuta šutnje za Bosnu i Hercegovinu, tužnu i sjebanu, prema najnovijem Bloombergovu Misery indexu drugu najbjedniju zemlju svijeta, državu s petnaest posto nepismenih, austrijskim ambasadorom umjesto predsjednika i špicom američke tinejdžerske komedije umjesto himne.
Razumije se, nije baš najugodnije kad se ispostavi da ti je državna himna identična temi iz neke blesave holivudske komedije – da je bar iz Ratova zvijezda, ili nekog spaghetti westerna Sergia Leonea, pa ajde – ali nisu se ni kritičari osobito proslavili uspoređujući Šestićevu melodiju sa špicom Zvjerinjaka. Muziku za taj film komponirao je, naime, poznati američki kompozitor Elmer Bernstein – autor glazbe za filmove poput Sedmorice veličanstvenih ili Scorceseov Rt straha – koji je za špicu Animal Housea tek adaptirao temu iz glasovite Akademische Festouvertüre, Opus 80, velikog njemačkog skladatelja Johannesa Brahmsa. Nije, jebiga, svejedno je li ti himna identična uvodnoj temi američke tinejdžerske komedije ili temi iz jedne od najslavnijih koncertnih uvertira u cjelokupnoj povijesti klasične muzike.
Je li pak to na umu – ili barem u podsvijesti – imao banjolučki skladatelj Dušan Šestić, nije mi poznato, ali ima smisla.
Šestić je, uostalom, u Bosnu pred rat stigao ravno iz Splita, gdje je svirao u Operi Hrvatskog narodnog kazališta i Vojnom orkestru JNA, koji je probe održavao u kasarni na tvrđavi Gripe, preko puta mog roditeljskog doma. Kad budem u prilici, svakako ću ga pitati je li i on bio u kasarni na Gripama onog rujanskog dana 1991. kad je, u jednoj od najgrotesknijih epizoda slavnog Domovinskog rata, Hrvatska vojska – baš kao u spektakularnim ratnim akcijskim filmovima – evakuirala cijeli kvart i opkolila zloglasnu tvrđavu, pa na kraju dramatične opsade istjerala iz kasarne desetak uplašenih muzičara iz vojnog orkestra. Kako bilo, Šestić je nakon toga otišao u Banju Luku, i kad je osam godina kasnije
komponirao novu himnu BiH, prije će biti da mu je kao klasičnom muzičaru splitske Opere negdje na umu – u svijesti ili podsvijesti, svejedno – bila Brahmsova tema, nego špica američke komedije.
Nije to, međutim, smisao na koji sam mislio, jer tema koju je Dušan Šestić navodno ukrao od Elmera Bernsteina, a ovaj posudio od Johannesa Brahmsa, nije čak ni – Brahmsova. Johannes Brahms, osim što je bio pijanistički virtuoz i jedan od najvećih skladatelja svih vremena, bio je naime i veliki zajebant, i kad je 1880. godine dobio počasni doktorat od Univerziteta u Breslauu, današnjem Wrocławu, Brahms je u znak zahvale poslao običnu poštansku dopisnicu. Prijatelj i dirigent Bernard Scholz objasnio mu je da je to zgodna šala, ali da se od njega ipak očekuje nekakav lijep glazbeni komad, simfonija ili nešto slično. Na užas uštogljenih akademskih glava, stari je zajebant onda za dodjelu počasnog doktorata na Univerzitetu napisao, kako je kasnije objasnio, “vrlo bučan potpourri studentskih pijanačkih pjesama à la Suppé”.
Franz von Suppé, otac bečke operete i jedan od najpopularnijih kompozitora tog vremena – rođen, eto još jedne zgodne veze, upravo u Splitu, podno one kasarne na Gripama – u svom je veselom i komičnom stilu bio napisao uvertiru Flotte Burschen, zamišljenu kao koloplet studentskih pjesama, pa je i Brahms, “à la Suppé”, u svoju Festivalsku uvertiru uglavio pjesme koje su studenti pjevali u pivnicama. Među tim pjesmama bila je i “Wir hatten gebauet ein staatliches Haus” – “Sagradili smo državni dom” – popularna i dugo zabranjena patriotska pjesma koju je za studentsko bratstvo u Jeni 1819. napisao njemački pisac i novinar August von Binzer, i kojom su studenti kroz cijelo 19. stoljeće prizivali njemačko ujedinjenje: kao neslužbena poslijeratna himna “Wir hatten gebauet ein staatliches Haus” se pjevala, recimo, i u Bundestagu, kad je 1949. usvojen Ustav Savezne Republike Njemačke.
Ima, kako rekoh, smisla: upravo tu patriotsko-pijanačku himnu studenata Sveučilišta u Jeni – ima smisla – Brahms je posudio od Benzera za svoju univerzitetsku Akademische Festouvertüre; upravo tu studentsku patriotsko-pijanačku pjesmu – ima smisla – Bernstein je posudio od Brahmsa za temu komedije o studentskim bratstvima; upravo tu studentsku patriotsko-pijanačku pjesmu – je li uopće moguće više smisla? – Dušan Šestić je na koncu uglavio u himnu države s petnaest posto nepismenih. Za slučaj da vam to ipak nije smiješno, možda bi vam smješnije bilo da je za himnu BiH umjesto Brahmsove vesele Festouvertüre, Opus 80, uzet njegov istog ljeta napisan Opus 81, odnosno – Tragische Ouvertüre, Tragična uvertira.
Konačno, za siromašnu, zaostalu, izoliranu i raskomadanu zemlju pod stranim protektoratom – u kojoj četvrtina stanovništva živi ispod granice siromaštva, a ostatak isključivo od strane, uglavnom američke pomoći – teško da ima prikladnije himne od njemačke patriotske pjesme pod naslovom “Sagradili smo državni dom”.
Eh, da: pjesma “Wir hatten gebauet ein staatliches Haus” poslužila je, naime, i za himnu – Federalnih Država Mikronezije.
Samo što s Mikronezijom nema zajebancije.
Boris Dežulović
(Oslobođenje)
No comments:
Post a Comment