Heni Erceg: O krvi i bronci

Fotografija Predraga Trokicića

Prije desetak dana sud u Njemačkoj osudio je na doživotni zatvor dvojicu hrvatskih državljana, Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, šefove bivše jugoslavenske tajne službe, kao nalogodavce ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, 1983. u predgrađu Münchena.

U Hrvatskoj je brzo postignut društveni i politički konsenzus oko zločinačkog karaktera jugoslavenskog režima i pravednosti presude, šef SDP-a Zoran Milanović kazao je kako je „šokiran kada vidi da su Tuđmanovi ljudi prokazani kao udbaški egzekutori“, iako je upravo on donio zakon kojim se zabranjuje izručenje te dvojice Njemačkoj, budući da je u Hrvatskoj za taj zločin nastupila zastara. I desnica se euforično oglasila, tražeći lustraciju bivših jugoslavenskih kadrova, kao da upravo ti i takvi ljudi nisu bili najbliži suradnici Franje Tuđmana devedesetih godina, sudjelovali u izgradnji države i, konačno, kao da upravo taj Perković nije utemeljio rad sigurnosnih službi kakve danas imamo.

I to je prava istina o hrvatskoj državi koju su utemeljili i potom njom vladali, sve do danas, upravo kadrovi mračne jugoslavenske tajne službe, pa je utoliko i oduševljenje njemačkom presudom dvojici šefova nekadašnje Udbe još jedan dokaz ideološkog kaosa, licemjerni pokušaj negiranja činjenice da je upravo Tuđman dao u ruke Pekoviću svu moć u obavještajnom sustavu kojega je ovaj pak koristio u iste svrhe kao što je to radio u vrijeme Jugoslavije, to jest za „otkrivanje“ i difamacije takozvanih unutrašnjih neprijatelje Tuđmanova autokratskog režima.

Zbog toga je uostalom politički instrumentalizirano pravosuđe i proglasilo zastaru za ono što je sud u Münchenu smatrao vrijednim doživotnog zatvora. No odjeci te presude u Hrvatskoj razotkrili su i svu dubinu dvostrukih kriterija prema zločinu, pa dok se s oduševljenjem prihvaća odluka njemačkog suda, s prezirom se i danas gleda na jednu davnu presudu suda u Švedskoj kojom je na višegodišnji zatvor osuđen ubojica Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u toj zemlji. Bila je 1971., u Hrvatskoj je jačao nacionalistički pokret, takozvano „hrvatsko proljeće“, kada je stanoviti Miro Barešić, izvikujući ime Ante Pavelića, šefa nekadašnje fašističke države Hrvatske, uletio u hrvatsku ambasadu u Švedskoj i pucao u glavu Vladimiru Roloviću. Osuđen je kao ustaški terorist, da bi potom, razgradnjom Jugoslavije, njegova biografija sezala od otmice aviona do odlaska u Španjolsku, Paragvaj i konačnog povratka u Hrvatsku početkom devedestih, gdje ga upravo Josip Perković, kao šef Tuđmanove tajne službe, naoružava i šalje u rat. Je li i Barešićev prethodni život po svijetu bio dirigiran zadacima „službe“ ili je taj ubojica sve radio na svoju ruku, sve u ime Hrvatske?

Uglavnom, upravo je Perković navukao Barešiću uniformu hrvatskog vojnika i poslao ga na ratište gdje ovaj pogiba u nerazjašnjenim okolnostima, biva pokopan sa svim državnim počastima, da bi mu ovih dana bio podignut velebni spomenik u blizini Šibenika. Dvostruki kriteriji prema zločinu poprimili su tako svoju brončanu čvrstoću, nalogodavci jednog davnog zločina, napravljenog „u ime države“, smatraju se gadovima, pravedno osuđenima na doživotni zatvor, dok se ustaški terorist i banalni ubojica jugoslavenskog ambasadora, izliven u broncu, smatra uzvišenim borcem za „našu stvar“. Stoga su očekivano ceremoniji otkrivanja spomenika prisustvovala čak dva ministra iz aktualne vlade, nezaobilazni proustaški ministar kulture i ministar branitelja koji je Barešića proglasio „jednim od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati“ i za kojega je taj zločinac bio „branitelj prije branitelja i simbol borbe za slobodu“. Time je tobože „nova“ Hrvatska demokratska zajednica pokazala kako pravljenje distinkcije između terorističkog čina i potom „stavljanja u službu hrvatske države“ važi samo za dvojac osuđen u Münchenu, ali ne i za ubojicu Mira Barešića. Socijademokrati se pak po svom običaju nisu ni oglasili, niti imali ikakav prigovor na podizanje spomenika jednom notornom zločincu.

No reagirali su zato mladi šibenski antifašisti, anonimna ekipa nazvana Antifa Šibenik, te su u noćnoj akciji zalili ruku brončanog ubojice, poput krvi, crvenom bojom. I dok se „krv“ cijedila s Barešićeve ruke, desna se, nacionalistička Hrvatska digla na noge, odmah je ponuđena nagrada za „informaciju o gadovima koji su oštetili spomenik Barešiću i time uvrijedili cijeli hrvatski narod“, dok je njegova rodbina poručila: „Riješit ćemo to brzo, po kratkom postupku“.

Uglavnom, mladi su aktivisti zasuti prijetnjama smrću, a štovatelji brončanog ubojice poručuju im „ako se sazna tko su, odmah metak u čelo!“. No, prijetnjama unatoč, ti su mladi ljudi u međuvremenu „preimenovali“ i ulicu Mile Budaka, ustaškog zločinca i pisca rasnih zakona, u ulicu Mile Ludaka i poručili kako ustašluku koji buja treba reći dosta. I tako se, eto, pokazalo da hrvatski antifašizam odavno ne živi u institucijama sistema, nego u noćnim akcijama jedne mladosti. Uostalom i nazivaju ih „banditima“, upravo onako kako su ustaše jednom davno nazivali naše očeve. Antifašiste i partizane.

Mladina, 19.08.2016.

Peščanik.net, 19.08.2016.