Miodrag Perunović: Mišolovka

Poslije otvaranja spomenika, vraćajući se kući, razmišljao sam o svemu; prebirao po utiscima: da li ćemo se ikada više vidjeti? Ne vjerujem, mada, nikad se ne zna…
Za njega sam čuo u ranom djetinjstvu, negdje krajem šezdesetih; sjećam se pomiješanih osjećanja nevjerice i oduševljenja: da li je moguće da tamo, u tom dalekom, velikom, tajanstvenom svijetu, postoji naš čovjek (Jugosloven), koji je jedan od najboljih boksera? A, koliko je tek bilo moje ushićenje, kad sam saznao da će da se bori sa Kasijusom Klejom (Muhamedom Alijem) zatitulu prvaka svijeta!...
Marta 1982. godine sam stigao u Sarajevo, gdje je „Splitski kamp“ (koji smo činili Beneš, Rusevski, Rubelj i ja) trebalo da u „Skenderiji“ održi reviju profesionalnog boksa. Kada sam od ljudi iz našeg kampa saznao da iz Kanade stiže on, sa dva svoja boksera, sjetio sam se svog djetinjstva i što mi je tada značio. Čudno sam se osjećao, prepoznajući kako u meni ona dječačka nevjerica popušta pred činjenicom da će jedan od junaka iz moje mašte sada da „oživi“ i da ću ga upoznati...
Poslije nekoliko mojih pobjeda na uspješno organizovanim revijama širom Jugoslavije, došlo je vrijeme da se okušam i na jednoj od velikih svjetskih scena profi boksa. Krajem aprila smo otputovali u Toronto! Tamo je u ogromnoj „Koloseum“ dvorani bio zakazan moj meč sa prvakom Kanade, Lanselotom Inisom. U Torontu sam proveo 12 dana, trenirao sam u bokserskim salama prepunim uglavnom tamnoputih atleta, i imao nekoliko žestokih sparinga sa tamošnjim profesionalcima. On je gostoljubivost posvjedočio u više navrata, izvodeći nas u najelitnije restorane gdje smo bili u društvu sa istaknutim ljudima biznisa i sporta, i uvjeravali se koliko je uvažavan i poštovan. U noći između 4. i 5. maja odboksovao sam izvanredan meč od osam rundi, i slavio značajnu pobjedu. I nikada mi trener u uglu nije toliko značio, njegovo prisustvo, savjeti u pauzama između rundi, i dovikivanje za vrijeme borbe... ne toliko zbog onoga što sadrže, već od koga dolaze, a dolazili su - od Džordža Čuvala!
U decembru 2011. sam dobio poziv da u Ljubuškom otvorim spomenik Džordžu Čuvalu! Građani Ljubuškog su odlučili da za života podignu spomenik svjetskoj bokserskoj legendi, čiji su roditelji kao stanovnici tog grada otišli u Kanadu „trbuhom za kruhom“. Obradovao sam se pozivu, povodu, i prilici, da poslije skoro 30 godina ponovo vidim meni veoma dragog čovjeka. Pitao sam se, kako li sada izgleda? Pamtim ga kao izuzetno krupnog, snažnog čovjeka, koji mi je izgledao kao sušto oličenje snage i čvrstine. Računao sam: `82. je imao 45 godina, sada ima 74...
Naš susret je bio veoma srdačan, susret ljudi koji su povezani lijepim uspomenama iz jednog perioda života, i zajedničkim iskustvom posebne vrijednosti, koje u sebi krije borba u ringu. Pred sobom sam vidio finog, krepkog, sportski građenog, starijeg gospodina u teget odijelu sa svijetlo plavom kravatom. Iza te jasne otmenosti, osjećala se neka čudna snaga, ne ona iz vremena našeg prvog poznanstva - moćna, fizička - nego snaga prekaljenog dostojanstva, stečenog i potvrđenog djelima i cjelokupnim životom. Dakle, nije bilo ništa od one, gotovo medveđe građe
i snage, koju sam upamtio... Među prisutnima u lokalu gdje smo se našli, i kojima je počeo da priča o onom mom meču u Torontu, bili su i Škaro, Mavrović, Vujković, T. Kačar... Reče, kako je želio da se vratim, da budem kod njega, da tamo nastavim karijeru i da mi bude menadžer, jer, bio je siguran da bih imao velikog uspjeha. Čudio se, zašto nisam došao? A, poslao mi je bio garatntno pismo... Rekoh mu, da sam to pismo dobio tek kad sam već bio potpisao ugovor u Parizu, i da mi je žao što se negdje na putu do mene, očigledno bilo zadržalo.
Poslije nam je pričao o strašnoj sudbini koju je doživio: tri sina su mu umrla od droge (jednog sam upoznao u Torontu, bio je ragbi igrač), a žena mu se ubila ne mogavši da podnese te tragedije. Reče, kako od tada ide širom svijeta i drži predavanja o narkomaniji. Bori se da što manje tuđe djece doživi sudbinu njegove, da ga to održava, daje mu snagu i obezbjeđuje smisao postojanja, jer tako ima osjećaj da njegovi sinovi nijesu postojali i umrli uzalud. Bio sam potrešen tom strašnom pričom. I bi mi jasno, zašto se istopila ona gromada od čovjeka, i otkud onaj osjećaj da stojim pred osobom prekaljenog dostojanstva, i neke gotovo mistične karakterne snage.
Poslije otvaranja spomenika, vraćajući se kući, razmišljao sam o svemu; prebirao po utiscima: da li ćemo se ikada više vidjeti? Ne vjerujem, mada, nikad se ne zna…
- Lijepa je bila ova manifestacija, dobro organizovana - kažem u sebi - neobično je da živom čovjeku podižu spomenik, ali i lijepo. Njemu to ipak, puno znači. Uvjerio se koliko ga ljudi iz njegove postojbine cijene i vole, koliko im znači što je zahvaljujući njemu, i njihov grad ušao u anale svjetskog sporta, pa su mu za uzvrat pokazali da će im on - njihov Jure, zauvijek biti ponos i simbol. Da, sve je to lijepo, ali, da li je toliko vrijedno, mislim i na titule, priznanja, pobjede, slavu, popularnost, da bi on sad poslije svega što mu se dogodilo, imao utisak i ukus ostvarenog cilja, i smisla života? Svakako da ne! - zaključio sam. - A, eto, svi mi težimo da ostvarimo „velike rezultate“, steknemo poštovanje, slavu, i drugima budemo primjeri uspješnosti -„zvijezde vodilje“. Od početka griješimo... Pođemo za tim opojnim mirisom, žurimo, borimo se, dajemo sve od sebe da dosegnemo njegov izvor, i uživamo u kušanju te željene slasti. I kad u svemu tome uspijemo, zadovoljni i siti zastanemo, osvrnemo se oko sebe i vidimo - da smo u MIŠOLOVCI!

Miodrag Perunović, stav
(Vijesti)