Muzika s početka 70-tih izvijala se iz zvučnika kao para iz samovara. Osjetih laganu vrtoglavicu i nešto kao blago poniranje u prostor u kojem stvari gube poznate oblike.
U sobu s kaminom, kao dah zime koji se uspio provući kroz dimnjak i umaći sitnim vihorima koji su vreli pepeo uvrtali u nestašne zvrčke, u sobu se ušunjao pjevač sentimentalnih šlagera s početka sedamdesetih. Dozvan nazalnim tonovima zaboravljenih balada, kao duh, prozračan i nedodirljiv, sobu je ispunio slatkast miris ženskog parfema kupljenog na tršćanskoj pijaci Ponte Rosso. U naš socijalistički svijet koji je, kao na klackalici, balansirao izmedju zapada i istoka, sve što nam je sa zapada trebalo, od jeans garderobe i obuće do veš-mašina i rock’n’rola, tih je godina dolazilo sa tršćanske pijace.
Preda mnom se, kao kaleidoskop, otvorio album sa slikama lica koja odavno skupljaju prašinu na tavanu sjećanja: sve djevojčice i dječaci sa prvih pubertetskih žurki našli su se, ponovo, na okupu.
“Bacila je sve niz rijeku…”, odzvanja iz zvučnika gramofona koji smo Omer i ja dugo mjerkali u izlogu prodavaonice u Gospodskoj ulici prije nego što sam mater nagovorio da mi ga kupi: “Grundig”- ov aparat u crnoj kutiji, sa dva zvučnika. U njega si, kao u jukebox, mogao da naslažeš tri ploče koje bi se, kasnije, naizmjenično okrertale. Preteča „play-lista”.
Gramofon smo Omer i ja nosili po žurkama koje su organizovane u kućama i vikendicama subotom uveče. Bez gramofona nije moglo biti plesa, a ples, koji nije bio drugo do dugi zagrljaj uz lagano pomijeranje kukova (što je, po dječake u pubertetu, znalo imati neprijatne i vlažne posljedice), bio nam je ulaznica u predvorje seksualnosti. Grundigov gramofon nije bio poseban samo po tome što je imao odvojene zvučnike sa dugim kablovima koje su prve stereo zvuke mogli smjestiti u dva različita sobna ugla. Njegova prednost u odnosu na ostale slične sprave je bila i u tome da se ples nije morao prekidati svaki put kad dijamantska igla završi putovanje kroz muzičke lavirinte vinilske ploče. Bilo je dovoljno sačekati taman toliko koliko je trajao poljubac pri kojem srce prestaje da kuca, a pluća vapiju za zrakom i – gramofonska igla započela bi ponovo istu igru po novoj vinilskoj ploči proizvodeći dovoljnu količinu zvuka i ritma za sljedeća tri minuta nježnog dodirivanja i ovlašnih poljubaca.
U kaminu se žarilo usijano ugljevlje iznad kojeg se vazduh iz dimnjaka igrao pepelom kovitlajući ga u jedva vidljive zavijutke. S. je, s knjigom u rukama i podvijenih nogu, sjedila na širokoj fotelji u uglu sobe. Priča u koju se unijela prenijela ju je u fiktivni prostor restorana u kojem se odvijala napeta radnja thrillera. Nije čula pucketanje vatre niti nostalgične zvuke starih melodija. Iako zajedno u istoj sobi, moja žena i ja bili smo uistinu u potpuno različitim prostorima i u drugim vremenima. Da me je
pitala gdje sam tada, ne znam da li bih joj mogao objasniti. Ona je taman toliko godina mladja od mene da je muziku slušala u kafićima iz stereo-uredjaja s duplim kasetofonima (znate, to je onaj aparat u kojem se vrte audio-kasete sa magnetnim trakama na kojima su utiskivani zvučni zapisi i koji je prethodio CD-u, a CD je, opet...).
Goran Trkulja
No comments:
Post a Comment