Kad se spomene banjalučka serdžada, rijetki u Bosni i Hercegovini znaju o čemu je riječ. Prva je asocijacija na molitvenu prostirku koju koriste muslimani, ali malo ko zna opisati ili prepoznati ovaj vrijedni spomenik bosanskohercegovačke kulture. Nije poznato koliko ih je sačuvano u Bosni i Hercegovini. Naslućuje se da bi se nekoliko primjeraka moglo nalaziti u kolekciji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine te Muzeju Sarajeva. Vrlo je moguće da se u privatnim kolekcijama krije još poneki primjerak. Usmeno predanje govori da je jedna banjalučka serdžada bila prostrta u mihrabu Gazi Husrev-begove džamije. Kako je zbog višedecenijskog korištenja bila oštećena, serdžada je sklonjena. Bilo bi lijepo da ju se pronađe, restaurira i predstavi javnosti.
Kada je autor ovih redaka prije nekoliko godina putem e-maila upitao Detlefa Maltzahna (inače vlasnika i direktora aukcijske kuće Rippon Boswell & Co., specijalizirane za stare tepihe i tekstil) o autentičnosti nekoliko banjalučkih serdžada koje su tada bile na prodaju, dobio je zanimljiv odgovor.
Maltzahn je kazao da nema nikakve sumnje da je riječ o banjalučkim serdžadama zbog jedinstvenosti njihova stila. Ovdje će se pojasniti šta je pod tim Detlef Maltzahn podrazumijevao.
Ikonografija banjalučke serdžade temelji se na osmanskoj umjetnosti s odlikama lokalnog stila i lahko ih se prepozna. Za razliku od drugih serdžada prisutnih u Osmanskom carstvu, banjalučke nisu tkane, nego vezene. Ovo je također razlog zbog kojeg ove serdžade ulaze u preglede historije veza, a ne u preglede historije ćilimarstva. Osnovu banjalučke serdžade čini čoha na koju su se vezom pričvršćivali manji čohani isječeni komadi u obliku cvijeća i listova. Bordure su ispunjene cvjetnim buketima, a u središtu serdžade nalazio se glavni motiv - buket cvijeća u vazi. Kvalitetniji primjerci bili su ukrašeni srmom i zlatovezom. Cvjetni motivi na banjalučkoj serdžadi odraz su baroknih strujanja koji se javljaju u Istanbulu. Smatra se da se prve serdžade ove vrste javljaju krajem 17. stoljeća, da su posljednji primjerci izrađeni krajem 19. stoljeća, a postoje naznake da su nastajale i početkom 20. stoljeća. Nastajale su na širem području sjeverne, odnosno sjeverozapadne Bosne. Kako je najznačajniji trgovački centar osmanskog perioda ovog regiona bila Banja Luka, serdžade su dobile ime po ovom gradu.
Aukcijska kuća Rippon Boswell & Co. (Wiesbaden, Njemačka) nije jedina koja je kolekcionarima predstavila banjalučke serdžade. Ovdje svakako treba spomenuti dvije najutjecajnije aukcijske kuće na globalnom planu: Sotheby’s i Christie’s. Aukcijska kuća Christie’s u aprilu 2015. godine stavila je na prodaju izvanredan primjerak banjalučke serdžade koja je bila
procijenjena na cijenu od 2.500 do 4.000 funti. Jedna od najskuplje prodanih banjalučkih serdžada jeste ona koju je Sotheby’s ponudio 2009. godine na aukciji u Amsterdamu, a prodana je za 6.000 eura. Nerado se priznaje da je tržišna vrijednost pokazatelj likovne unikatnosti banjalučke serdžade. Naglasit će se da je ona u svijetu kritičara i poznavalaca umjetnosti cjenjenija od bosanskog čilima.
Što se tiče inostranstva, poznato je da su se prije nekoliko godina dva primjerka banjalučke serdžade nalazila u Muzeju divanske književnosti (Divan Edebiyati Muzesi) u Istanbulu. Objekt Muzeja ustvari je mevlevijska tekija, što otvara mogućnost da su banjalučke serdžade dospjele u tekiju kao vrijedan poklon. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pod inventarnim brojem MUO-012553 čuva se banjalučka serdžada koja nije zavedena pod tim imenom, jer samo rijetki na našim prostorima i u regionu znaju izgled ove serdžade. Nakon analize zagrebačkog primjerka očigledno je da je riječ o banjalučkoj serdžadi.
Dokaz o vrijednosti banjalučkih serdžada potvrđuju historijski dokumenti, pa se tako iz dokumenata čita da su sarajevski trgovci braća Dženetić, između ostalog, prodavali i banjalučke serdžade. U ostavinskim dokumentima mnogih uglednika ne samo Bosanskog ejaleta nego i ostatka Osmanskog carstva spominju se serdžade, odnosno, spominju se u ostavštini anadolskog beglerbega Ahmed-paše Kabakulaka (oko 1690. godine), sultanskog ćehaje hafiz Husejn-age (1720), skopskog mutesarifa Mehmed-paše (oko 1735), hadži Mehmed-paše iz Jajca (1767), Amine Morić (1773), Smail-bega Dženetića (1777) itd.
Banjalučka serdžada neopravdano je zanemarena od domaće historije umjetnosti, o čemu svjedoči nedostatak kvalitetnih tekstova. Jedini ozbiljni rad koji se osvrnuo na banjalučku serdžadu objavila je Dušanka Bojanić-Lukač daleke 1985. godine u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke. Ipak, zahvaljujući međunarodnim autoritetima osmanske umjetnosti, poput Roderica Taylora, objelodanjeno je više informacija o banjalučkoj serdžadi.
Haris DERVIŠEVIĆ
(‘Stav’)
No comments:
Post a Comment