A. Ravlic:Nekoliko banjalučkih sportskih anegdota

(prema sjećanju novinara Aleksandra Ace Ravlića)
Prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, među banjalučkim nogometašima se isticao bekovski par Pero Katić, poznatiji kao Pero Blum i Aci Kezić. Nastupali su u u omladinskom društva "Kozara", a potom i u momčadi sa Predgrađa. Prijatelji na terenu, ali i van njega uvijek su bili spremni na šalu.
Ostalo je zabilježen događaj koji se godinama prepričavao, posebno u kafanama, naročito među sportašima i sportskim radnicima (…Žiža Kuruzović, Zdenko Šašić,…). Naime, na utakmici u Mrkonjić Gradu kada je lopta odletjela u kukuruzište, Pero Blum je odjurio za njom. Spazivši bundevu slične veličine i boje, bržebolje ju je otkinuo, došao do autlinije i "loptu" ubacio u igru. Kiko Bukić, koji se isticao temperamentom i hitrošću, u žaru borbe, podmetnuo je glavu i pao k’o pokošen. Ipak, sve se dobro završilo i nakon liječničke pomoći svi su se slatko smijali…


***

Brane Krivokuća, dugogodišnji igrač Borca, rado je pripovijedao dogodovštinu iz vremena kada je, u drugoj polovini šezdesetih, Borac trenirao nekada vrsni branič zagrebačkog Građanskog, Partizana i Sarajeva, nadasve reprezentacije, Miroslav Brozović zvani Meho.
‘’Na sastanku prije utakmice sa Šibenikom Meho nam daje upute. Obrati se meni: Ti, Brane, pripazi na Roru, ne daj mu da primi loptu.
Ali, čujte Meho, Rora nije više u Šibeniku, otišao je poodavno u Dinamo - primjetim, smiješeći se.
Meho se ne da zbuniti: Svejedno, bit' će neki drugi Rora, jeb.. mu mater.
Kasnije smo se svi nasmijali, pa i Miroslav Meho Brozović.’’

***
Pedesetih godina u Borcu se pojavio zanimljiv trenег Bio je Mađar, svi su ga zvali Mirko Baći iako je pravim imenom bio Emerich Juhas. Slabo je govorio naš jezik, pa se često služio gestikulacijama u razgovoru sa igračima.

Uvijek pripravan na šalu, Enver Hadžiabdić Ćopi koje i studij pretpostavio nogometu, upijao je svaku riječ i gestikulaciju novopridošlog trenera:
‘’Želi nama Mirko Baći objasniti kako će biti nepovoljni vremenski uvjeti za igru, pa će ti nama, uz neprekidno gestikuliranje rukama, "sutra padati kiša i ono belo", misli na snijeg, ali ne zna
kako se to kaže, pa će se pomoći sa onim uhuuhu, biva hladnoćom, pa će zapuhati i u prste. A kad htjede reći da će biti vjetrovito, Mirko Baći, ne može da se sjeti riječi, ali se dosjeti da imitira duvanje vjetra. Ma, šta da pričam, bio je to pravi šou program u svlaćionici.’’ – sjećao se popularni Ćopi.

(Banjalučke anegdote)