Blizanci Selma i Said Numanovic, rodjeni u Banjaluci prije cetrdeset godina, proslavili su nedavno u Torontu svoj zajednicki rodjendan i postavili sliku na fejzbuku.
Za mnoge slika - k'o slika, jedna od miliona postavljenih na fejzbuku. Mene je ova slika potakla da se prisjetim i napisem nesto o mom prijateljstvu sa njihovim ocem Ismetom.
Poznavao sam Ismeta godinama "iz vidjenja" ili "iz grada", kako to kazemo. Vjerovatno decenijama, jer smo obojica volili sport i staze su nam se ukrstale. Krajem osamdesetih radili smo zajedno u Cvijeticevoj Medicinskoj elektronici. On ljekar, ja inzinjer. Rekli bi neki, nigdje veze... A mi se za cas sprijateljili jer smo imali toliko toga zajednickog, banjalucko korzo, ljude, poznanike, prijatelje, sportove, dogadjaje, KAB, Gimnaziju, grad... Sve!
Ubrzo smo u nase druzenje ukljucili i nase porodice, pa i porodice nasih prijatelja... Na tribinama Borcevog stadiona, zajedno sa Kustrom, imali smo svoja sjedista i godinama zajedno gledali Borceve utakmice. Drustvo se sirilo, zajednicki se slavili drzavni ali i nacionalni praznici. Sjecam se, jedne od predratnih godina, cak su se za isti vikend potrefili oba Uskrsa i Bajram. Sve troje proslavljeno na vikendici Brane i Ranka Trivica u Celincu. Vijest o opstoj mobilizaciji i pocetku rata nas je zatekla na Ismetovoj i Azrinoj vikendici pored Laktasa, gdje smo isto tako nesto proslavljali vjerujuci da se rat nama ne moze desiti, jer bar mi u Bosni smo naucili kako da zivimo zajedno. Dogadjaji koji su slijedili pokazali su da smo bili naivni i slijepi, jer oni drugi koji nisu osjetili ljepotu takvog zivota bili su organizovaniji i jaci. A mi, slijepi pored ociju.
Sjecam se jednog detalja koji ne zaboravljam i zbog koga ovo i pisem. Osnivaju se nacionalne stranke u BiH. SDA, SDS HDZ vec osnovani i vec siju mrznju. Neki se na nju hvataju. Vecina-zbunjeni. Mitinzi. Sirenje straha jednih od drugih. Zveckanje oruzjem. Jedan od osnivaca SDA u Banjaluci je Ismetov prijatelj sa fakulteta u Zagrebu, dr. Hamza Mujagic, onkolog u banjaluckoj bolnici, koji je pred rat iz Tuzle dosao u Banjaluku. Jednog dana dodje mi Ismet da razgovaramo. Vidim, uznemiren. Kaze da ga Hamza zove u SDA i zato je dosao da razgovara sa mnom. Meni logicno sto razgovara bas sa mnom o ovome. I ja bih s njim da je meni neko nesto tako ponudio. Kaze, ako bi ti usao u SDS, ja bih isao u SDA, jer znam da bi se ti i ja sve mogli dogovarati pa i drugima pomoci da se dogovaraju. Ako ti neces- necu ni ja. Tako i bi. Ni on - ni ja ne "upisasmo" se u te nacionalisticke torove. Ostasmo ono sto jesmo: ljudi i prijatelji, iako su nas tada ubjedjivali da se to ne moze.
Uskoro, Ismet sa porodicom ode u Katar. Godinu poslije njega i ja se, sa svojom porodicom, nadjoh u Kanadi.
Ismetova porodica se, nakon dugogodisnje razdvojenosti prikupila i poslednjih nekoliko godina kompletirana zivi u Torontu na sest kilometara udaljenosti on nas. Tako, daleko od nase Banjaluke, mi nastavismo nase neraskidivo prijateljstvo ovdje u dalekoj Kanadi.
Tu su, blizanci, Selma i Said proslavili svoj cetrdeseti rodjendan.
Neka im je sa srecom!
Predrag,
ReplyDeleteImam ispravku i komentar. U vrijeme kad sam ja dosao u Banjaluku nisam imao nikakve veze sa Tuzlom, odnosno Smrdecinom. Ja sam u Banjaluku dosao iz New Yorka iz Memorial Sloan-Kettering Cancer Center a doveli su me rukovoditelji zajednice opcina Banjaluka sa namjerom da organiziram Onkolosku sluzbu i onkolosku kliniku u Banjaluci sto sam i uradio.
Ja sam u SDA "proboravio" pola godine i nakon zestoke svadje razisao se sa rukovodstvom te stranke. Da, ja sam zvao mog nekadanjeg skolskog druga,koji je u Zagreb bio dosao iz Nisa, Ismeta Numanovica a zvao sam i ostale "fakultetlije" kako bi mi pomogli neutralizirat narastajuci baliluk koji od pocetka zavladao u toj stranci.Da su takvi kao vi i Ismet me poslusali i pridruzili mi se more bit smo mogli sta i ucinit.Na zalost,vi i Ismet, kao i svi ostali Banjalucani ste izabrali bjezaniju i nitko se osim mene i Amire Cehic nije borio za grad na Vrbasu-najljepsi grad na svijetu.Ja sam prosao prebijanja i premlacivanja i sve banjalucke logore i vodjen na Manjacu i na strijeljanje.Iz Banjaluke sam izasao uz pomoc tadasnje USA vlasti sa mnogim povredama od kojih sam se u Zagrebu, Smrdecini i USA lijecio oko 3 godine dana. Amira je izbjegla smrt i otisla u Svedsku gdje je i danas.Vama ni Ismetu nije falila ni dlaka sa glave kao ni drugim Banjalucanima koji se takodjer nisu htili borit i koje srecem po Svedskoj, USA,Kanadi i Europi od kojih nisam susreo jos ni jednog da zali za svojim gradom.Da ste svi vi poslusali mene i da smo se nas 65000 u Banjaluci organizirali mi bi danas bili u svom gradu. Ovako ,pitam se koliko ste sretni i vi i Ismet u dalekom i tudjem Torontu a koliko sam sretan i ja,koji sad nakon 25 godina borbe za Banjaluku moram i ja definitivno napustit svoj stan i svoj grad. Da ste poslusali moj apel i da smo u potonjih 25 godina svi koji smo zivili u Banjaluci ostavljali svaki dan u stednju po 1 dolar,krunu ili marku, danas bi mi mogli kupit vjerojatno pola svog grada,organizirat u njemu sve sta treba za zivot i vratit se u najljepsi grad na Vrbasu. Na zalost svi koje sam sretao nitko ne zali za Banjalukom osim mene koji sam rodjeni Tesnjak.
Hamza Mujagic
Hamza,
ReplyDeleteDrago mi je sto ste se javili jer ste potvrdili autenticnost nekih detalja moje kratke price.
Tema price je Ismetovo i moje prijateljsto koje ni rat, ni nacionalizam, ni fasizam, ni nacionalne stranke i njihovi osnivaci nisu uspjeli pomutiti. Tema price nije dr. Hamza Mujagic, priznati onkolog, niti odakle je on dosao. Iako moju geografsku nepreciznost (Tuzla vs. New York) ne smatram bitnom za poruku price, ja vam se izvinjavam, jer ocigledno je da je vama bitno da se u vasoj biografiji istakne New York, a Tuzla nekako gurne u zapecak ili jos bolje - ni ne pominje ili pominje u pezorativnom smislu.
Iskreno mi je zao svakog nevinog covjeka, ma kako se on zvao, koji je na bilo koji nacin propatio u nasem bosanskom ili bilo kom drugom ratu. Nije mi zao ni jednog od osnivaca nacionalnih stranaka, ma koliko da je propatio, jer oni su nas, uz svesrdnu pomoc sa raznih strana, uvukli u pakao.
Iz vaseg komentara zakljucujem da se radi o egocentricnom covjeku koji vidi samo sebe, svoje uspjehe I svoju patnju. Za patnje drugih, pa I Ismetove i moje, vi ne marite, jer one nisu vase i ne doticu vas se.
Stoga mi je drago sto vas moj prijatelj Ismet nije poslusao i nije posao vasim putem, a ni ja putem osnivaca srpskih stranaka. Optuzivati nas dvojicu zbog napusanja Banjaluke, a pri tom ne znajuci nase razloge i povode, je naprosto deplasirano i samo je jos jedan dokaz vase egocentricnosti i arogancije. Ne znam za koju i kakvu Banjaluku i BiH ste se vi zalagali nakon napustanja SDA, ali optuzivati sve koji su protjerani sa svojih ognjista ili su svojom odlukom napustili pakao i otisli u svijet je najblaze receno neposteno. Da vam odgovorim i na pitanje da li smo Ismet i ja sretni u Torontu. Da, sretni smo jer zivimo sa svojim porodicama u sredini u kojoj su nacija i porijeklo private stvari svakog pojedinca i u kojoj, osnivaci nacionalnih stranaka kojima i vi pripadate, nemaju nikakvu sansu da uticu na nase zivote.