Friday, May 20, 2016

Irfan Horozović: Kroz prozor se ne čuje Sahat-kula


Gromoglasan, svirep prasak raskomadao je noć. Stakla su ciknula, jeknula, a onda su se akustične igle počele zabadati u sluh, kao snoplje, čitav plast je narastao. Monolitnost njegovu rasipao je jedino strah.
Iza prozorskih okana, u noći, iščezavao je Grad. Da li mu je sad izbijeno oko ili iščupano srce, pitali su se.
Njihova srca su kucala kao dva sata što slijede jedan drugog.
Prihvatio je njena ramena što su drhtala.
Odjednom je osjetio svu onu nježnost koju je gotovo zaboravio, za koju je mislio da je iščezla u danima i godinama što su prošli. Njegova posvemašnja nesposobnost da se užlijebi u tom bivšem vremenu, na nekom mjestu što donosi važnost i novac, bila je iz mjeseca u mjesec sve očiglednija i puste godine su ga dovele do ove mračne sobe u kojoj je to najmanje važno, u kojoj osluškuje svoje i njeno srce, u gradu koji više nije njihov grad, u gradu u kojem su sad zatočenici i pitaju se hoće li ga uspjeti živi napustiti.
Kako je samo oslabila, pomislio je s tugom, dodirujući njeno tijelo ispod spavaćice.
U proplamsaju što se kao orijaška svijeća uznemirio u svodu, on vidje njeno lice, njene oči i najednom se sjeti one večeri, prije toliko godina, kad ju je grlio u drvoredu lipa i kad mu se učinilo da je spoznao nešto u njoj, nešto što mu je nedvosmisleno otkrilo njenu dušu, nešto zbog čega je poželio da mu bude žena.
Najednom su se ta dva trenutka stopila u jedan i nije više bio siguran u kojem je vremenu. Da li je mlad, uvjeren u svoju darovitost i u dugi, zanimljivi život koji tek treba potrošiti, kao i u basnoslovnu škrinju Ijubavi čije dubine i bogatstva se mogu samo slutiti? Ili sredovječan, tjeskoban, uplašen čovjek što se skriva u dvostrukoj samoći?
Što govori ova noć iza njihovog prozora?
Da li je gorjela mala drvena džamija? Ili ona u Potoku? Ili nečija kuća? Da Ii je moguće da se munara pretvorila u zublju?
- Postoje rečenice koje čovjeka prate čitav život, poput zloguka, poput rebusa, poput nejasne sudbine.
- Misliš da jedna rečenica može nešto značiti?
- Pitanje. Uvijek samo pitanje.
- Pitanje?
- Pamtim nekoliko. I uvijek ih se sjetim. Čitao sam nekad jednog poljskog pisca. Svako njegovo djelo bilo je zapravo samo jedna rečenica. Ima li ljudožder pravo da govori u ime onih koje je pojeo? Ili Da li lomače osvjetljavaju tmine.
- Kao da govori o nama. I o ovoj noći.
- I govori.
- Kakva čudovišna zamka.
- Zamka za sve. A mi smo u toj rečenici.
Zagrlio ju je. Kao i onda dok se miris lipe miješao s mirisom njene kose. Kao i onda dok se omamljujuća noć iz njenih očiju preseljavala u njegove.
Košulja i spavaćica su spuznule na pod i pomiješale se pod njihovim nogama.
Naš se svijet rastočio u nama, pomisli on. Noć je sad šutjela kao veliki muk. Muk koji iščekuje. Iščezava Grad, iščezavaju njegovi stanovnici, iščezava svijet. Ostaje samo Sahat-kula što se sluti tamo negdje u mraku, Sahat-kula čiji je zvuk zamukao. Ostaje samo ovaj drhtaj tijela. Trnci. Slatka jeza. Grč. Nije li ljubav lijek od nepostojanja? I straha? Ništa drugo nemamo. Samo svoju golotinju. I okamenjene damare što su se pretočili u kamenu strast. Vječitu. Koja će trajati sve dok bude trajao ovaj strah. Sve dok bude trajala Noć. Iznad pucnjeva, eksplozija, plamena, iznad noževa što se užurbano približavaju.
Tijela se grče jedno ka drugom, jedno u drugom. Povijaju se od podivljalih zvukova izvana, od muka u kojem je sklupčan prasak i smrt građevine. Zagrljaj je nalik na arku što se uspinje. Sve njihove bivše sekunde, sve njihove davne noći su u ovoj Noći.
Tek tad postaju svjesni Bdjenja. Njihova srca kucaju spokojno, dotiču se, kao bruj Sahat-kule iz onog davnog vremena kad je sat održavan i iz svoje metalne nutrine damarao jasan zvuk.
Taj zvuk najednom ponovno ispunjava Prazninu, odbija se o zgrade i visoke građevine što se otjelotvoruju iz ruševina. Slušaju ga ljudi koji više ne žive ovdje, koje je Grad odveo sa sobom u sjećanje.

Napisao: Irfan Horozović

Ilustrovao: Božo Stefanović

No comments:

Post a Comment