Banjalučka "Četvorica", a to će reći četvorica banjalučkih slikara koji su se združili po liniji mladosti ali i slikarskih ambicija i opredjeljenja, koju su činili Alojz Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Dušan Simić i Enver Staljo, koji će poslije dobiti dva nadimka "Maestro" i "Zdravere", na početku svojeg slikarskog puta, nisu dočekani s dobrodošlicom, jer su se usudili uzdrmati tradicionalno i već odomaćeni socrealizam, nastojeći sebe i banjalučke slikarstvo uključiti u savremene tokove moderne umjetnosti. Bilo je to polovinom pedesetih. Umjesto da ih dočekaju objeručke, podarili su ih javnim "suđenjem". Pritisnuti tim "dočekom" željno su iščekivali svakog slikara, pogotovo poznatijeg, da navrati u njihov grad, da čuju njegov sud, da ih podrži.
U takvoj atmosferi, 1958. godine pojavio se u Banjaluci jedan od najvećih slikara Jovan Bijelić. U zbornici Gimnazije, od profesorice Veselke Marić doznao Bekir Misirlić da je u Banjaluci i da (čak) izražava želju da se sastane s mladim slikarima. Bekiru bi to i previše, pa ne časeći ni časa, prosto izgura iz zbornice Veselku, te se uputiše njenoj kući.
Poslije podne istog dana "Četvorica" u kompletnom sastavu, bili su predstavljeni čuvenom slikaru. Jedan od posljednjih banjalučkih fijakerista, koji uvijek držao do profesije, Dedo Dervišić, svojim fijakerom je na Hiseta, pred kuću Misirlića, dovezao cijenjenog gosta u društvu s Bekirom.
"Nije se osjetila nikakva distanca ni u godinama ni u shvatanjima između nas i Jovana Bijelića", prisjećao se mnogo godina poslije Bekir Misirlić, a što je zabilježio književnik Irfan Horozović.
"Bijasmo puni poštovanja i pažnje. Uživali smo u razgovoru s njim, a i on je, to je bilo zamjetno, bio sretan što može razgovarati s nama, mladim ljudima. Taj razgovor nam je mnogo svima značio - više od ohrabrenja koje nam je u to vrijeme bilo i te kako, gotovo bih rekao, prijeko bilo potrebno" - prisjećao se Lojzo Ćurić tog susreta s Jovanom Bijelićem.
Iz tog za njih nezaboravnog susreta, Lojzo se sjeća jednog zanimljivog detalja. Kako je uvaženi slikar izrazio želju da vidi slike ovih mladih stvaralaca, a pri ruci su im bile samo slike Misirlića, to je Bekir iznio nekoliko svojih radova. Kad se pred njim pojavila slika kojoj je nadjenuo ime "panj" sa puno narandžaste, crvene, bijele, sav u gorućim bojama, prisjeća se Lojzo, - "Bijelić je udario svojim štapom sa srebrnom drškom o pod i sa oduševljenjem rekao: To je ono što očekujem. Slika treba da ima puno boje".
Aco Ravlić (Banjalučke anegdote)
No comments:
Post a Comment