A prema damama Adem je bio kavalir koji je manirima plijenio simpatije i stvarao zavist kod etabliranih zagrebačkih "kavalira". Plijenio je ženska srca djetinjom iskrenošću i (za agramerske standarde) neshvatljivim "wild" šarmom. Iz tih vremena datira i (istinita) zgoda; jedan uglednik zagrebački požalio se društvu u "Kavkazu" kako mu Adem "dira" suprugu.
- Pa bolje da je dira bosanski pastuv nego gracilno lelujavi Agrameri! - uslijedio je komentar legendarnog (i predratnog) doajena scene HNK (ime ću izostaviti, ali dobri poznavaoci Teatra mogu pretpostaviti o kome je riječ). Elem, kada sam položio anatomiju (a to je bio rigorozan ispit), Adem sa dr Predragom Kerosom (kasnije poznatim profesorom - koji je volio teatar i statirao u HNK) organizuje proslavu u Anatomskom institutu (!!!). Pročelnik te europski respektabilne znanstvene ustanove bio je uvaženi prof. dr Perović, koji je došao iz Beča, gdje je bio asistent na Katedri za anatomiju i tamo stekao profesuru. I zamislite anatomski ambijent (za većinu - morbidan i sumoran) u kome se cijelu noć pilo i pjevale ruske romanse! Do zore. Da je prof. Perović to doznao - srušio bi se institut. To bi, u ono vrijeme, bilo isto kao da u katedrali prikazujete pornić!
U Banjaluci smo se družili u dvorištu prof. Ibre Aganovića ili sudije Hakije Mulabegovića: Adem, Joco Bojović, dr Simo Bajić, Sejo Sadić, dr Josip Jović-Šover, ja - uz mezu i piće, do zore. Bila je to gozba duha! Ne jedna - desetine.
Pa premijere - i druženje poslije. Uz Adema je obavezno bio Ćirko (Rifet Arifhodžić), te binski radnici, inspicijent, sufleri, glumice i glumci, statisti, i mi - koji smo obožavali Adema i "vonj"
teatra. Uistinu je zaslužio da mu se u toj zgradi postavi bista, isto kao što je bistu u Kliničkom centru zaslužio dr Andrija Mikeš, svojevrsni revolucionar banjalučke internističke prakse...
Krajem osamdesetih već smo znali kakvo mu je zdravstveno stanje. Tada sam, kao načelnik neuroklinike banjalučke, organizovao da se sumorni bolnički prostor oplemeni likovnim djelima banjalučkih umjetnika. I Adem je došao. Sjećam se i tebe (obraća se Podgorelecu) i fotografa Slobe Rašića -Bobare koji je te trenutke ovjekovječio. Onda je, jednog vikenda, mene i moju suprugu Zagrepčanku (koju je Adem zvao "nevista") pozvao na "sijelo" - pod "krušku", a onda u kuću. Sestre njegove Paša i Zineta, pripremile su veličanstvenu trpezu. Adem se snuždio. Šta je - pitam.
- B'razere (tako me zvao) bil ja smio malo popiti?
- Popij Nundara! Doktor je kraj tebe!
Kolege medikusi mogu me osuđivati, ali ja imam sljedeću hipotezu: ako je neko pio 50 godina, pa naglo apstinira - to može biti pogubno. I to veče bijaše za nezaborav...
I za kraj ovog prisjećanja: dok je još bio "u pogonu", sjedimo pred birtijom "Mostar" Adem, Sejo Sadić i ja. Pijuckamo i mezimo. Nailazi Čedo, prosjak, na dvije štake, a Adem ga zove za sto, poručuje piće, ćevape, i Čedi diskretno u džep spusti papirnatu novčanicu. Mi, ko fol, ništa ne vidimo, zdravimo se i pričamo s Čedom i nastupi ona "ćifutska minuta". Tišina. A onda će Adem:
- Ljudi, što sam ja volio onaj strip o Flašu Gordonu! U nastavcima je izlazio. Ja čito. U zadnjem, juri on preko nekog krova, pa se otaliznu, i uhvati za oluk! Ispod piše "nastaviće se". U to partizani u Banjoj Luci, 1943. je godina, ja odoh u partizane, i cijelo vrijeme rata ja sam konto - da li se i kako Flaš Gordon izvuko iz tog belaja?!
(Sjećanja dr. Novkinića tonski je zabilježio i u svojoj knjizi ‘’ADEM ĆEJVAN’’ objavio Slavko Podgorelec.)
Adem Ćejvan je umro 5. novembra 1989.
No comments:
Post a Comment