Ivan Lovrenović: Mlin na vodi

Reprodukcija: Lojzo Ćurić, Stari mlin IV, 1962.

Mlin na vodi – to svakodnevno čudo!

Vatra i kolo, to znamo, tako je počelo sve čovjekovo. Odmah uz njih: ralica, tkȃčki stan, grnčarsko kolo, mlin na vodi – do danas nepromijenjeni u osnovnoj zamisli u kojoj se ogleda svemir, njegova mistična mehanika. Suho bilježi prije dvije hiljade godina zakon prema kojemu se okreću mlinovi na vodi, kao pojavu što se viđa od pamtivijeka svuda, Marcus Vitruvius Pollio u slavnome djelu De architectura libri decem (X knjiga, glava V, O riječnim kolesima za crpenje vode i o mlinovima).
Prizor sarajevskih mlinova „na brežuljku s kojega silazi malen potok“ zanosio je tajanstvenoga Francuza Pouleta koji kroz Bosnu u nejasnoj misiji putuje u Carigrad godine 1658:
„Taj potok je tako upravljen, da na istom toku okreće najmanje 50 vodenica. Potonje su umjetno smještene na spratove, jedna poviše druge, tako da sve žito ista voda melje. Svježina ovoga potočića, na čijim obalama su posađena četiri reda drveća, privlačila me je u blizinu mlinova, pa ni bojazan od Vlaha (a to su grčkoistočnjaci i katolici, koje mi predstavljahu kao prave đavole u ljudskoj spodobi) ne mogaše me odvratiti od toga mjesta, kamo sam često išao na šetnju.“

Počinjao si pa odustajao stotinu puta u mladosti da u tekst pretvoriš ustrojstvo mlina, ne opis, to je lako, nego da tvoj tekst proradi kao mlin. U tu svrhu učio si tu čudesnu strukturu, obilazio, ulazio, promatrao, rastavljao je u glavi dok nisi shvatio svaki njezin djelić, vezu između njegove forme i funkcije, kao i međusobnu povezanost svih dijelova. Baš sve: način na koji čovo nađe zgodno mjesto gdje voda čini jači pad, pa potom od glavnoga toka odvede jedan rukavac na stranu da može njime upravljati. Zatim gradnja: drvenjara koja se jednom polovicom drži na tlu, drugom na dva jaka direka nad vodom; žlijeb i badanj kroz koje se voda upravlja na kašike, a one pod tačno usmjerenim jakim mlazom zavrte vratilo. Ono tu snagu prenese na gornji kamen, pokrene ga. Iz kljuna na dnu koša oblika obrnute piramide zrnje kroz rupu u kamenu ravnomjerno upada i između gornjega vrtećeg, i donjeg stojećeg kamena mrvi se, melje i pretvara u brašno, koje u kosoj tangenti meko sipi ispod kamena u mučnjak. Ali sva ta smišljenost i složenost ne bi radila kako treba ni postizala cilj da nije vragolastog malog izuma, laganog kao perce i jednostavnog kao prosta trijeska a i ime mu je takvo, šaljivo – čeketalo: istanjena drvena daščica, poput ptičjega repa, zabijena pod pravim uglom kroz
štapić koji je jednim, zašiljenim krajem zaboden u kljun koša a drugim naslonjen na poprečnu letvicu iznad mlinskoga kamena. Čeketalo donjim, slobodnim krajem dodiruje mlinski kamen, pa kada se on okreće, ono skakuće i prenosi vibraciju na onaj štapić u kljunu koša, a to omogućuje polagano i savršeno ravnomjerno isipanje zrnja iz koša.

Tri su odnosa ugrađena u ideju mlina, a otjelotvoruju se kao potpuna cjelina i cjelovitost u svakoj, najmanjoj i najneuglednijoj vodenici od svih koje si obilazio niz Crnu Riku, a kasnije se tim začaranim putima spuštao u Varcar sa svojima – Verom, Majom, Josipom u zlatnim ljetnim predvečerjima poslije kupanja u jezeru pod Lisinom.

Jedan odnos pripada materijalnome: lako – teško, krhko – čvrsto (drvena građa mlina i njegovih dijelova, i tvrdi kamen od kojega se sijeku mlinska kola; glasovita je po dobru kvarcnom kamenu okolica Plehana kod Dervente). Pričao je, za jednoga zajedničkog putovanja u Skopje i Prištinu neke od ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, Alojz Benac, znameniti bosanski arheolog i povjesničar, kako su se njegovi preci doselili iz Hrvatskoga primorja u Bosnu, u Plehan. Bili su po obiteljskoj tradiciji kamenari, pa je u neko doba posao toliko opao, da se nije moglo čeljad prehranjivati. Uto tek uspostavljena austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini raspiše poziv da se jave vješti kamenari za potrebe izrade mlinskih kola, a odredište je okolica Dervente. Tako prvi Benci dođoše u Plehan. Bili su dobri i vrijedni majstori, ali nitko nije dugo živio, rano su umirali od bolesti pluća izazvane kamenom prašinom, pričao je Alojz Benac.

U drugi odnos ugrađeni su dinamički smjerovi: koso kretanje (pad vodenoga mlaza na kašike pod uglom od 45 stupnjeva), okomito (vratilo i uopće cijela struktura do koša sa žitom), vodoravno (položaj i vrtnja kašika i mlinskih kola).

Treći je odnos iz područja akustičkog doživljavanja: nasuprot đavlijoj buci i tutnju koji udruženo stvaraju voda, sve mlinske vrtnje, okretanje i trenje kamenova – fino, bešumno sipljenje mekoga mliva u mučnjak.

Idejom da prodre u unutarnju strukturu tih odnosa i likovno je izrazi trajno se umjetnički zanosio slikar Lojzo Ćurić (1933-2007), Banjalučanin rodom iz Varcara, iz Podmahale. Njegov opus slika s temom mlina jedno je od najsamosvojnijih i najdosljednijih slikarskih istraživanja u modernoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Ivan Lovrenović (Iz Komentara u knjizi Ulazeći u Varcar)