Aco Ravlić: ’’Okićeni’’ prozori

Posljedice najezde novih stanovnika u Banjaluku, poslije oslobođenja 1945. godine, bile su više no očite, jer su bili mnogobrojni koji su malo znali o urbanom načinu življenja. I decenije poslije, pa i u nekim dijelovima grada mnogo dulje sve do danas, usljed banjalučkog centra prozori su bili "ukrašeni" mnogo čim neprimjerenim. To nagrđivanje grada uzrujavalo je stare Banjalučane, zapravo sve one koji su već bili navikli na pravila života u gradu, osobito u strogom centru koji je oduvijek bio "legitimacija mjesta".

Te ružne slike s prozora usred centra Banjaluke natjerale su Vladu Dijaka, pjesnika i humoristu, da svoju "odu" nagrđivanja gradskog izgleda završi, s pozivom da u prozore treba stavljati:
"bijelu lalu, kaktuse zelene,
a ne plahte, hlače i pelene".
To je odgovor na njegovo pitanje:
"Jesi l’ vidio onu ružnu sliku
one hlače što vise na štriku?
Ko pidžame kroz prozor istura
toga nije dotakla kultura".
Inspirirale su taj njegov bunt - slike, kako sam reče, "pokraj bivšeg Bate" (prolaz pokraj glavne prodavnice "Borovo"), kao i "Vakufske palate".
Na žalost, mnogobrojni su novopridošli stanovnici, i ne samo u Banjaluci, koji - godinama živeći gradu, uopće ne znaju da život u gradu nameće druge stilove življenja u civiliziranoj sredini, za što oni nisu najkrivlji, budimo iskreni, već i određene gradske službe, pa i društva, koja su im trebala dati osnovne poduke.

Aleksandar Aco Ravlić (''Banjalučke vesele angdote'')