Mario M: Na lijepom plavom Vrbasu

 Najzad je pred nama novi grb Banjaluke. Realizovana je očekivano ona odluka Ustavnog suda RS da se uklone sporni ‘’elementi vjerskog i nacionalnog identiteta samo jednog naroda‘’. Ultimativna dominacija većine odrazila se i u gradskom znaku. A takve nedosljednosti, ustavom ograničene, čine me neveselim. O grbu sam ranije pisao u Parkicu (http://parkic.blogspot.ca/2016/02/mario-m-grb-na-cekanju.html), pa sam poslije s izvjesnim uzbuđenjem, kao rezultat konkursa, očekivao neko savremeno rješenje, neku novu originalnu simboliku koja će prezentirati naš grad. Aktivnosti dugo potrajaše, možda i četiri godine, poništavani su konkursi, interes je padao, o grbu se samo tiho pričalo… I onda, mimo regula, odustaje se od konkursa, narudžba se upućuje afirmisanom beogradskom heraldičaru. Ponavljaju se aktivnosti, vrši se odabir elemenata koji nisu u suprotnosti s Ustavom (vjerovatna preporuka gradske administracije) od kojih će se dizajnirati novi grb. Pridržavajući se strogih pravila heraldike, autor kreira, ali ne jedan nego tri grba (valjda se to sada tako radi?).

Predstavljeni su, i još prije pola godine usvojeni, ti novi banjalučki grbovi: mali, srednji i veliki. Jasno se prepoznaju karakteristični elementi: štit, Kastel, Vrbas, špic banjalučkog čamca, zlatna kruna, književnik Petar Kočić, ban Milosavljević, zastave, vjenčići, lišće kestena i lipe, tri tzv. slavenske boje… Ali, u oči pada nedostatak originalnosti, heraldičar se doduše pridržavao pravila ali nije odolio uticajima i uzorima pa mu kreacija liči na više grbova drugih gradova. Imam osjećaj da je propuštena velika prilika da se Grad predstavi savremenije dizajniranim “trade mark-om”. Jer, Banjaluka i nema dugu heraldičnu tradiciju.

Nevjerovatno da za ovaj projekt nije konsultovano više različitih struka i talenata. Recimo, banjalučki umjetnici, izuzetno nadareni, međunarodno potvrđeni… Mladen Miljanović i Radenko Milak, Banjalučani, kreatori su dva veoma uspješna predstavljanja BiH na čuvenoj Venecijanskoj smotri savremene umjetnosti. U tom slučaju sigurno se ne bi koristio suviše kitnjast renesansni oblik štita za osnovu grba. Zašto Gradu mijenjati identitet? Bojiti ga lažnom patinom? Jer, evropska renesansa sa svojim umjetničkim naslijeđem nije ni mogla u svoje vrijeme doći do Banje Luke.

I još kićenja (kićenje tuđim perjem ?!): ne čini se uvjerljivim i upitne je simbolike dodavanje (‘bedemaste’) krune. Naime, Banjaluka danas (prema Ustavu RS) nije ni glavni grad entiteta, a nije nikada u istoriji bila sjedište neke kraljevine; izgleda da je jako kratak period kada je bila centar Vrbaske banovine (u kraljevini Jugoslaviji) odgovoran da predimenzionirana kruna ‘pritisne’ grb Grada?

Onaj veliki gradski grb koji bi navodno, samo u određenim prilikama, mogao koristiti gradonačelnik sa svojim kičastim detaljima djeluje prilično staromodno. Čuvari grba sa
zastavama na sagu od znakovitog lišća, a ban Milosavljević sa silnim ordenjem… kao poznata forma srednjevjekovnih grbova nekih starih gradova čiji zaštitnici su sveci i anđeli.

Razlike onog poznatog grba Banjaluke iz vremena socijalizma s ovim inoviranim imidžem su lako uočljive. U rijeku su svojim špicevima uplovili karakteristični čamci kao prepoznatljiv banjalučki znak. Međutim, bukvalnim pridržavanjem ‘slavenskih boja’ (crvena, plava, bijela), zelenu boju Vrbasa zamijenila je plava. Starim Banjalučanima, autentičnim Vrbaslijama, jedino ostaje utjeha da ih to neće iritirati na crno-bijeloj verziji grba. I još jedna razlika: uklonjena je poznata silueta Šehitlučkog spomenika palim borcima. Djeluje kao da se grad odrekao svog karakterističnog antifašizma. Šteta! Meni se čini da je ovaj Grad, u kojem živim, pored antifašizma potrebno obući u nove boje: simbole tolerancije, mira, solidarnosti, multikulturalnosti, sekularnosti, tradicije…

Mario M.