Spiro Bocaric: Starac
Čuo sam zvono u snu.
Nisam bio siguran, ali ono se uporno oglašavalo i nije mi preostalo ništa drugo nego da ustanem.
– Ko je? – pitao sam.
Odgovor je bio nerazumljiv. Otvorim vrata, a pred njima stoji bozadžija iz moje mladosti.
Čovjek sa slike koja je visila u čuvenoj slastičarnici (nikad nisam zapitao ko ju je naslikao, niti se približio i sam pročitao).
Naslikana po uzoru valjda na likove s poznate Bocarićeve vašarske slike.
Ko zna šta je sve u tim prizorima vidio mali Spiridon Bocaridis prije nego što će postati Špiro Bocarić? Taj vrijedni majstor žanr‑scena i građanskih portreta.
A slika?
Ulični je to prodavač boze, zapravo, takva mu je odjeća, a lice u ovom trenutku – slastičarevo!
Šta ćeš ti tu, mislim, draže bi mi bilo da si donio salep. Hladno je…
Nema više tog salepa, govori ne pomjerajući usta, to je salep tvoje prošlosti. Iskapio si ga davno. Osim toga, to je druga slika.
– Otkud ti? – ipak kažem.
– Prepoznaješ me?
– Kako te ne bih prepoznao?! Koliko sam samo kod tebe slatkih stvari pojeo i boza popio… I salepa, bezbeli.
– Što je bilo, bilo je.
Salebdžija.
Bozadžija.
Čajdžija.
Kahvedžija. On bi mi sad, ustvari, najviše odgovarao.
Nema to.
Kako nema?
Nema kao što nikad nije ni bilo.
Vidio sam sličnog njemu, u odjeći živih boja, vidljivog u svakoj vrevi. Svaki pokret mu je bio kao dio plesa. Sjećam se jednog nevjerovatnog čajdžije iz Istanbula. I bozadžije sa slike.
Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru.
Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo.
Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor.
– Mali je bistar k'o boza.
Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog.
– Mali je bistar k'o Š-ova boza.
Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda.
Malom nakon takve izjave nema spasa.
Ni u porodici, ni u okolini.
A Š. kao Š.
Stari slastičar s Gore.
Svi su znali njegovo ime. Svi su jeli njegove slastice. I sladoled s mirisima snijegom zavijanih cvjetnih gora.
Svi su pili njegovu bozu.
Prolazi ulicom savijen i nekako smoren čak i onda kad ide na posao. Vrijedan. A ipak veseo.
Ponekad smo se kod njega kladili. Ko će koliko pojesti. Ko će koliko popiti. Deset đevreka i deset boza, naprimjer. Nismo se kladili u novac, nego u tu neku vrstu priznanja za ješnost i pilnost. Plaćao je, naravno, onaj koji izgubi.
Pitao ga jedanput jedan od onih koji sve znaju je li istina da on ne broji novčanice.
– Istina je.
– Kako?!
– Umoran sam više za to. Stavim na vagu.
– I znaš koliko ima?
– Otprilike. Ako su stare i lijepljene, manje ih je na broju.
I tako se proširila još jedna čaršijska priča.
Priča se o njemu, onom starom njemu, poznatom po bozi, limunadi i neobičnim baklavama, te inim drugim slasticama, kako su ga jednom dočekali kaođoja razbojnici u sokaku gdje mu je bila kuća i onda mu je jedan od njih prislonio nešto na leđa (što je mogla biti i cijev pištolja) i iz sve snage zaurlao:
– Pare ili život!?
Klasična scena. Onda se događa nešto što ni na filmu nije viđeno.
Ustrašen onako, prošaptao je:
– Život.
Njegov pomalo tepajući glas razvalio je razbojnike na sve strane dok su se spašavali od smijeha.
To je priča koja se godinama prepričavala. Koliko je u njoj istine, ne znam. Nisam bio te noći u mračnom sokaku, ali pripovjedačka aura oko njegove glave koja se ukazala te noći pratila ga je dokraja života.
– Bistar si ti – kaže on.
– Jesam, kao tvoja boza.
I, na kraju, bunovan stojim na vratima. Nikoga nema.
– Ko je to bio? – pita žena.
– Niko – kažem ja – pogriješio sam, nije zvonilo nama, nego komšiji.
– Ili si nešto sanjao?!
Irfan Horozović (Stav)
No comments:
Post a Comment