Ovu lijepu pricu o neobicnom zanimanju prenosim sa fejsbuk stranice autora.
*********
Sinoć, dok još pristojan svijet šeta, zastao sam pored izloga engleskih cipela i sjetio se jedne davne dedine priče.
Još sam bio student u ona, svima, teška vremena, devedesetih. Deda je toga dana ispijao kafu sa svojim kolegom, starim školskim drugom. Vraćali su neke davne đačke i studentske dane, "oživljavali" uspomene. Valjda su đacima i studentima vremena uvijek bila teška, tako i tih kasnih 1930.tih.
Zarađivali bi dodatne džeparce istovarajući vagone ili noseći pakete i kofere sa željezničke stanice.
Kažu, uz stipendiju se moglo nekako provući do prvog u mjesecu.
Priča standardna, ispričana brzbroj puta u svakoj studentskoj generaciji.
Još sam bio student u ona, svima, teška vremena, devedesetih. Deda je toga dana ispijao kafu sa svojim kolegom, starim školskim drugom. Vraćali su neke davne đačke i studentske dane, "oživljavali" uspomene. Valjda su đacima i studentima vremena uvijek bila teška, tako i tih kasnih 1930.tih.
Zarađivali bi dodatne džeparce istovarajući vagone ili noseći pakete i kofere sa željezničke stanice.
Kažu, uz stipendiju se moglo nekako provući do prvog u mjesecu.
Priča standardna, ispričana brzbroj puta u svakoj studentskoj generaciji.
Tih tridesetih u gradu je osvanuo oglas:
“ Traži se mršav momak sa brojem cipela 43. Posao lak (šetnja engleskih cipela); honorar 50 din/sat. Plaćanje po obavljenom poslu....”
Javila se njih nekolicina mršavih da za dobar honorar šeta engleske cipele.
Vlasnik je bio ugledni veleposjednik i fabrikant, vlasnik nekoliko pari engleskih cipela, za posebne prilike.
Vjerovao je da cipele imaju dušu i da od stajanja propadaju, postaju krute i neudobne.
U kalupe nije vjerovao, već samo u šetače.
Jedanput mjesecno našao bi nekoga, preko oglasa, da mu prošeta one cipele koje nije nosio taj mjesec.
Iza šetača bi išao jedan od njegovih sluga sa psom, u slučaju da šetač poželi da trajno
“ posudi "cipele.
Ne znam kakva je sudbina zadesila vlasnika engleskih cipela, kao ni sve te šetače.
Moj deda i njegov školski drug Prof. Rade Zarić, otišli su ubrzo jedan za drugim, u dubokoj starosti, ostavivši za sobom svoje priče i sjećanja.
Vlasnik je bio ugledni veleposjednik i fabrikant, vlasnik nekoliko pari engleskih cipela, za posebne prilike.
Vjerovao je da cipele imaju dušu i da od stajanja propadaju, postaju krute i neudobne.
U kalupe nije vjerovao, već samo u šetače.
Jedanput mjesecno našao bi nekoga, preko oglasa, da mu prošeta one cipele koje nije nosio taj mjesec.
Iza šetača bi išao jedan od njegovih sluga sa psom, u slučaju da šetač poželi da trajno
“ posudi "cipele.
Ne znam kakva je sudbina zadesila vlasnika engleskih cipela, kao ni sve te šetače.
Moj deda i njegov školski drug Prof. Rade Zarić, otišli su ubrzo jedan za drugim, u dubokoj starosti, ostavivši za sobom svoje priče i sjećanja.
No comments:
Post a Comment