Uostalom, upoznajte ga i iz drugacijeg ugla citajuci ovo njegovo pismo Kopu i drugarima kosarkasima.
******************
Lazo Roljic, fortka sa zadnjeg susreta 2017.g.
Kao da je Lazo pokusao da imitira Kopaov osmijeh ali, moram priznati, nije mu bas uspjelo. Do Angela je koji je bio iza foto aparata
Kao da je Lazo pokusao da imitira Kopaov osmijeh ali, moram priznati, nije mu bas uspjelo. Do Angela je koji je bio iza foto aparata
Ja sam tebe prvi put video na igralištu Medicinske škole u ekipi Medicinara, sa Čančom. Igrala se neka utakmica, svi su navijali za tebe i prozivali te. Ja sam tih dana bio na nekom treningu Borca, vodio ga je Dragan Tošić. Ničega se više ne sjećam od tih detalja, osim što je Čančo imao još steznik na jednom koljenu, i to sam prvi put video.
Žao mi je što se nisam dobio mogućnost da na onom našem susretu (danasnji KK Borac) u hotelu “Jelena” dobijem ili uzmem riječ i da onoj djeci i svima prisutnim predstavim prvo tebe pa onda svih nas starih igrača, da znaju. Djoko Mikes je nekoliko dana poslije tog susreta dobio nagradu Grada kao najbolji sportski aktivista. I neka, on je to zaslužio jer je stvarno od svih nas ostao do kraja aktivan u košarci, a vi ste neki prešli na tenis, ja se bacio na nauku, Kikan se bacio na telekomunikacionu i komercijalnu struku, Borko se povukao u vrlo usko društvo.Mirza Gušić je i dok je bio u Banjaluci bio otuđen iz košarkaškog društva, a i sada iz Sarajeva se, koliko znam, nikome ne javlja i ne odaziva se komunikacijama u virtuelnoj komunikaciji. Bojer je otišao u sakupljanje i dijeljenje svima nama lijepih i šaljivih stvari. Sa Šopenom sam često u komunikaciji i odavno sam se uvjerio u odanost i iskrenost njegovog prijateljstva, kao i u Angelovu, s kojim sam najčešće i u najraznovrsnijoj (tele)komunikaciji. Cobera svrstavam u društvo perioda iza nas, u srednje mlađe. Roki je, s razlogom, više od nas porodičan čovjek i u svom imeniku nemam njegov email. Davor je još uvijek u trenerskim vodama. Bato Jelić i Kotarac, naši reprezentativci i iskreni drugari, nas redovno prate i odazivaju se na sve naše pozive. Tu je i Majkara, koji djeluje iz daljine i o njemu saznajem više od Angela, jer on nešto nije radopisljiv. Ja to pripisujem svim ljudima tehničke struke, koji više vole i znaju da svoje emocije i znanje pokazuju praktično a manje pismeno. Međutim, takvi smo i ja i Kikan, i Čanak, ali pišemo li, brate, pišemo. Od naših najmlađih starih igrača tu je Vladek, koji se redovno javlja i odaziva na naše akcije i ostao je i dalje ozbiljan i odani drugar i sve više se javlja i pismeno i vizuelno. Grišku je život i težak posao koji je radio, dobro namučio. Međutim, on je uvijek spreman da se odazove svakom našem pozivu i akciji. Zlatka Galijaša vidim i čujem samo kada dođe na naš redovni godišnji susret. Da, umalo zaboravih, tu je i Kljaja, koji je još uvijek u “svom svijetu” šale i teatrale. Kada sam ga ljetos ozbiljno upitao za porodicu i zdravlje, on mi je onako tugaljivo kazao da je sve OK, ali da on lično ima jedan kompleks. Ja sam pomislio na kompleks niže vrijednost, pa sam ga upitao “kakav i zašto”? A on mi je nastavio, smijući se, da on ima jedan veliki kompleks “zemljišta i objekata” negdje izvan Beograda, i da mu je teško da sve to kontroliše i menadžeriše, itd. Eto, takav je ostao, pa budite oprezni u budućoj komunikaciji s njim J
Kopi, svi znamo da si ti sada najstariji živi igrač “Borca” i da ti možeš najviše, uz Davora i Angela da, iz sjećanja, kažeš o početcima “Borca” i kasnije. Trebalo bi to nešto i napisati, pa i ostaviti mlađima, a i upravi sadašnjeg “Borca” jer , vjerujem, da oni o tome, čast izuzecima, ništa ne znaju, jer nisu imali odakle, a ni od koga, nešto konkretnije saznati.
Ja se raspisah, a sada prepuštam i tebi i ostalima da mene i tebe nadopune ili koriguju.
Pozdrav, odano tvoj stari drug, košarkaški kolega i prijatelj,
Lazo Roljić
No comments:
Post a Comment