Mira Furlan: Ovo nije moje vrijeme!

Rat koji se dogodio 91. meni je sasvim promenio život, prerezao ga na pola. Pogubno vrijeme, destruktivno vrijeme, protivno normalnom čovjeku. Odgovaralo je najgorim ljudima, u svim sredinama, i takvi su izvukli korist. Oni drugi su bili ušutkani, sklonjeni, eliminirani iz društvenog života. Da, strašno vrijeme koje se produžava, nema mu kraja. Sve te strasti su još uvek žive. Postoje površinske promijene, ali iznutra to još sve traje.

Predstava "Pozorišne iluzije" desila se u vrijeme tih strašnih događaja. Mi smo je probali kad su bile martovske demonstracije, na probu sam prolazila kroz tenkove i policiju. Nezaboravno. Na zadnju predstavu, iz Zagreba u Beograd, putovala sam dva i pol dana. U želji da zadržim normalnost našeg života. Naravno, to je bila suludo naivna ideja, normalnosti više nije bilo. Bilo je, zapravo, gotovo. I posle tog puta, kad sam došla u Beograd, preko Austrije i Mađarske, tada sam shvatila, potpuno jasno da je to kraj, da smo poraženi. Bilo je gotovo. Rekla sam sebi da više neću igrati, i nisam videla druge mogućnosti nego da odem iz svega toga. Predstava je imala fenomenalan kraj... Bilo je to dramatično vrijeme, jako, jako... Na zadnjoj predstavi smo stajali i plakali, mi i publika. Znali smo da je kraj jednog vremena, zajedničkog života, svih tih dobrih stvari. Sledilo je svrstavanje u grupe, nacije, itd. Počelo je nešto drugo.

Mi smo manjina, poražena manjina. Ne samo na ovim prostorima. Svijet ide u pravcu podjela, igara na snagu. Ne vidim dobru budućnost i jako se brinem, kako će to sve izgledati za našu dijecu
.
Nikom ne bih preporučila život u egzilu. To je razdiranje, podvojen život. Identit nestaje, mora se graditi novi, i nije sasvim sigurno da je to uopće moguće. I to je klasična emigrantska situacija: ne pripadaš ni tamo, ni ovamo. U tome se može videti nesreća, ali i... jedna jako dobra strana. A to je izvesna sloboda, osvajanje prostora slobode. To nepripadanje je veoma teško, ali i jedini način da se ostvari individualna sloboda, do koje je meni uvijek bilo stalo. Nedostaje ono što nemaš, ali trudim se da probam ostvariti taj ideal života u trenutku, da mi je dobro kad sam tu i da nekako vidim dobre strane u tim sredinama u kojima postojim tako podvojeno. Kao da imam više života.

Nedostaje mi kazalište, ali Amerika nije zemlja kazališta, osobito Los Anđeles. U kazalištu je glumac moćan, to je njegov medij. Na filmu je on samo upotrebljen, baš kao svetlo, scenografija, deo je veće slike čiji je komandant reditelj.
Teror mladosti i lepote je apsolutno dominantan, žene mojih godina su neugodna pojava - čini se da se svijet boji žena mojih godina, hahaha. Ne znaju što bi s nama. Više nismo ovo, a nismo ni ono... Ne znaju točno u šta bi nas smijestili.

Eto, voljela bih se vratiti kazalištu. Sijedim kod kuće, pišem, ponekad nešto glumim, ali nemam želju za takmičenjem u ovakvom svijetu. Jednom su Boba Dilana pitali: Šta ste radili između te i te godine? - To nije bilo moje vrijeme, rekao je. Ovo svakako nije moje vrijeme, a nije bilo i ono prije 20 godina. Tako je, kako je. Treba pronaći svoj mali prostor slobode, mali vrt koji ćemo obrađivati. Ništa drugo nam ne preostaje.