Intervju Amira Alagica, objavljen juce, me potakao da razmislim i o svom odnosu prema pripadanju zavicaju, gradu, regiji, drzavi...
Amir govori o svom odnosu prema gradovima Puli i Banjaluci koji su i meni znacajni...
Amir se, gubeci svoj zavicaj u Banjaluci, igrom slucaja obreo u Istri, prvo Rovinju a kasnije Puli. U novoj sredini on nalazi ono sto je u Banjaluci, a dodao bih i ostalim dijelovima Balkana, nestalo. U Puli se on ne osjeca strancem, kao sto se ni ja ne sojecam u Torontu. Zajednicko im je to sto su oba grada visenacionalne sredine koje stranca prihvataju kao svoga i nastoje mu olaksati prilagodjavanje. Manje - vise je slicno i u ostalim dijelovima Istre i zato se i ja u Istri osjecam slobodnim, slobodnijim nego u bilo kom drugom kraju bivse nam domovine. Naravno, nisu ni u Istri odnosi idealni - gdje li su, ali su svakako najblizi medjunacionalnim odnosima na koje sam navikao ziveci vec 25 godina u Kanadi.
Amir, na svoj rjecit nacin objasnjava kako i zasto je Pula postala njegova destinacija i zavicaj.
U njegovim odnosu sa Pulom nalazim dosta toga zbog cega Pula i Istra iz godine u godinu postaje i moja destinacija. Slike poput ove, na kojoj su i Amirovi roditelji a nasi prijatelji Baja i Nijaz, na "nasoj" plazi pored Pule
sve me cesce zagrijavaju i pomazu mi da skratim surovu i dugu kanadsku zimu.
No comments:
Post a Comment