Mozda je ovaj tekst Dina Mustafica, na dan uzasnog zlocina i genocida u Srebrenici, najbolji rezime besmislenosti svega sto se u Bosni i Hercegovini desava od devedesetih do danasnjih dana... Od zapocinjanja rata do, i danas, nemogucih politickih i svih drugih uslova da zazivi normalna drzava Bosna i Hercegovina...
************************
Danas mnogi sa naknadnom pameću ne žele priznati da su bili dio većine stanovnika Bosne i Hercegovine koji su vjerovali – čak i kad je počeo rat u Hrvatskoj – da nešto tako nije moguće u njihovoj zemlji. I sam se sjećam kako sam dan prije rata završavao sa svojim prijateljem Danisom Tanovićem montažu ispitne vježbe „Prostor“ iz predmeta režije, ni ne pomišljajući kako će to biti i posljednji moj studentski zadatak u miru.
Rediteljska klasa na ASU (Akademiji scenskih umjetnosti) u Sarajevu bila je generacijski i etnički heterogena, ništa neobično za to vrijeme, čak je bio i jedan student sa drugog kontinenta. Rikardo, moj kolega sa klase, Meksikanac koji se odlučio nastaniti u Jugoslaviji jednog dana me je pitao vidno zabrinut: da li je moguć rat i u BiH? Odmah je nastavio i sa nizom drugih pitanja, više konstatacija koje su bile potpuno razumne iz njegove vizure: zašto bi se ubijali jer smo svi bijeli, govorimo jezik na kojem se razumijemo, a i svi smo Bosanci koji tu žive skupa više vijekova.
Ja sam mu davao za pravo potkrepljujući to argumentima kako su narodi u velikoj mjeri izmiješani, kako skoro nema područja u BiH gdje je jedna etnička grupa u apsolutnoj većini. Iz toga sam izvlačio zaključak kako nije moguće vojno i politički rastrgnuti leopardovu kožu, i da svako onaj ko stremi „teritorijalnom suverenitetu jednog naroda“ neizbježno mora počiniti masovne etničke zločine koje Evropa i svijet neće dozvoliti na kraju 20. vijeka. Uostalom, govorio sam tada: ko bi bio toliko lud da podijeli gradove i kvartove, haustore i ulice, bračne postelje i etnički mješovite porodice, da pocijepa višedecenijska kumstva i prijateljstva. Sa ove historijske distance se vidi koliko sam bio mladalački i romantičarski naivan, idealizirajući humanizam, ljudsku savjest kao i međunarodnu solidarnost.
Milošević i srpski ekstremisti uspjeli su kroz propagandu „projekta Velike Srbije“ da velikom dijelu srpskog stanovništva brzim vojnim uspjesima pokažu kako BiH nije moguća niti potrebna ako nema Jugoslavije. Tako je bila obezbijeđena plebiscitarna lojalnost toj hegemonističkoj ideji, jer su Srbi već 1992. godine u vrlo kratkom periodu osvojili skoro 70 posto teritorije uz izvještaje o desetinama hiljada ubijenih i milion ljudi protjeranih iz njihovih domova, što se i danas u nacionalističkoj srpskoj javnosti prikazuje kao historijska nužnost i borba za „slobodu“. Tih ratnih 90-ih brzo su se u BiH vidjele konture dogovora Tuđman-Milošević iz Karađorđeva, jer Mate Boban proglašava hrvatsku „Republiku Herceg-Bosnu“ i tom prilikom eksplicitno izjavljuje da je cilj njegove politike ujedinjenje Herceg-Bosne i Hrvatske. Područja pod hrvatskom kontrolom su „etnički očišćena“, dok su se logori Heliodrom, Dretelj i Gabela napunili sa muslimanskim i srpskim civilima. Predratno društvo izvan nacionalnih granica bilo je razbijeno u paramparčad, zgaženo vojnom čizmom, multinacionalna tradicija zemlje osporavana i poricana političkim i diplomatskim kanalima. I danas se mnogi bez zadrške pozivaju na „mantru“ Alije Izetbegovića, koji se pred međunarodnom javnošću služio argumentom „ideje Bosne“ kao kontinuiteta višestoljetnog zajedničkog življenja i duge tradicije državnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, za Tuđmana i njegovu HDZ BiH kao ekspozituru nacionalističkog i segregacijskog koncepta politike Hrvatske, priznavanje nacionalnog samoodređenja ostao je ključni problem u Bosni i Hercegovini. Budući da su Srbi njihove nacionalne interese u Daytonu ostvarili, logično je da se i Hrvati moraju boriti za priznavanje njihovog nacionalnog samoodređenja u okviru Federacije Bosne i Hercegovine. U takvom političkom ambijentu, u ratu bez pobjednika potpisan je mirovni sporazum koji je donio veoma komplikovan, višeslojan politički sistem. Ustavni principi uspostavljeni s ciljem povezivanja Bošnjaka, Srba i Hrvata u zajedničke strukture doveli su do toga da su manjine uskraćene i zaboravljene za prava koja su im trebala pripasti. Dejtonski model ne daje mogućnost rješenja statusa onih koji se već godinama politički uvredljivo i diskriminacijski nazivaju „ostali“. Takav ustroj koji je napravljen multiplicira socijalne i etničke antagonizme. S obzirom da je budućnost Bosne i Heregovine u dužem vremenskom trajanju „dejtonska“ jasno je kako će ova država nastaviti da egzistira na dualnom suverenitetu, kao mehanički zbir dva entiteta gdje je sačuvan spoljni suverenitet.
BiH nikada poslije Daytona i nije bila politički stabilizirana, već je u stanju permanentne krize koja onemogućava da se stvori minimum unutarnje političke kohezije potrebne za izgradnju sigurnog i stabilnog političkog identiteta države. Vladajući etnonacionalisti su zadovoljni stanjem ovoga ubitačnog dejtonskog mira koje drži zarobljene stanovnike BiH u političkom glibu.
Problem je u tome što ljudi jedva nešto mogu učiniti, niti vide bilo kakav izlaz u borbi protiv ovog pseudopolitičkog sistema. Mnogi umjetnici i građanski aktivisti Dejtonski sporazum nazivaju kulturnom, civilizacijskom i političkom sramotom, čak i rasističkom svinjarijom koja je nagradila rat i kaznila kulturu i život. I to je tačno, jer taj dokument poriče čovjeka, individualnost i umjesto njega u politički život uvodi nacije. Može se samo postojati i ostvariti ljudska prava ako si Srbin, Hrvat ili Bošnjak. I samo ime entiteta Republika Srpska je proizvelo u javnom i političkom prostoru ideju da je to ekskluzivno srpski entitet. Republika Srpska, kao i Federacija BiH, su dvije administrativne jedinice, dva entiteta, koji su odlukom Ustavnog suda BiH konstitutivni za sva tri konstitutivna naroda BiH. Dakle, po Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine, Republika Srpska je entitet jednakopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata i u perspektivi „ostalih“. Isto tako i Federacija BiH. Ovaj pravni aspekt potpuno je politički zanemaren i nažalost, kao što su Bošnjaci i Hrvati neravnopravni u Republici Srpskoj, tako su i Srbi neravnopravni u Federaciji.
Po Dejtonskom sporazumu u Bosni ne može niti jednu javnu funkciju dobiti čovjek na temelju svojih sposobnosti, nego samo na osnovu toga što je profesionalno pripadnik nacije. Godine 2006. dva istaknuta pripadnika „ostalih“ su se pobunila protiv činjenice da nemaju pravo da se kandidiraju za Dom naroda ili Predsjedništvo BiH. Svoju tužbu protiv države Bosne i Hercegovine iznijeli su pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Dervo Sejdić, Rom, i Jakob Finci, Jevrej, dobili su tužbu 2009. godine. Sud je odlučio da je onemogućavanje pripadnicima ovih naroda da se kandidiraju diskriminacija.
Prema istoj sudskoj odluci, Ustav BiH treba uskladiti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, tako što će iz njega biti izbačene sve diskriminirajuće odredbe. Naravno, do implementacije presude nije došlo, jer tako nešto ne odgovara političkim elitama. Izborna matematika je neumoljiva, pa je jasno da se radi o sukobu koncepcija (građanskog i etničkog) kojim se kroz etničku demokratiju traži barem mandat više, još jedna stolica, još jedno direktorsko mjesto, tako da prilikom razmatranja izbornog zakonodavstva etnonacionalisti vode računa isključivo o sebi, a nimalo o interesima građana. Ovi građani, u političkom diskursu „ostali“, ustavno su obespravljeni i dolaze iz 17 evidentiranih nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci, Talijani, Ukrajinci i Jevreji koji žive na teritoriji BiH. Uz njih dolazi i onaj broj građana/ki koji se ne žele etnički opredijeliti, već se po teritorijalnom i kulturalnom identitetu izjašnjavaju kao Bosanci. Nema države u svijetu koja ustavno-pravno ne prepoznaje narod koji se želi identifikovati sa njezinim nazivom. Riječ je o velikom broju osoba iz miješanih brakova, ili konačno onima koji su ideološki protivnici etnopolitičke strukture BiH.
Međutim, nisu ni konstitutivni baš ravnopravni jer paradoksalno i oni su postali „manjina“ na sopstvenoj kućnoj adresi u određenim područjima BiH. Na razini države Hrvati su praktično u manjinskom položaju u odnosu na preostala dva konstitutivna naroda. No, Bošnjaci – premda većina na razini države – žive u manjinski podređenom položaju na velikom prostoru i u mnogim mjestima. A Srbi, koji unutar BiH imaju čak i svoj zaseban entitet, apsolutna su manjina u 4 od 5 najvećih gradova u BiH.
Ovih dana po potpisivanju međustranačkog sporazuma SDA-HDZ koji je rezultirao sporazumom o izbornom modelu za Grad Mostar nakon višedecenijskog mraka demokratije, mediji pod kontrolom Dragana Čovića krenuli su u ozbiljnu kampanju protiv „četvrtog naroda“ kojeg vide kao kukavičje jaje bošnjačkog unitarizma iz građansko-lijevog spektra. To ništa ne čudi jer već 27 godina se „ispire mozak“ Hrvatima i posebno Srbima da oni nemaju ništa sa teritorijom, historijom i kulturom BiH gdje generacijski žive i rade. Dodik se histerično ljuti kada se u ponekim srbijanskim medijima potkrade greška sa atributom bosanski Srbi. Međutim, Dodik nije moćan da pobriše „baštinjeni bosanskohercegovački identitet“ koji je historijsko kulturna činjenica civilizacijske isprepletenosti jedne zajedničke tradicije. Iako je današnja BiH suočena sa tim pitanjem dramatičnije nego ikad u svojoj novijoj historiji, želim da vjerujem kako će se reanimirati i reafirmisati prijašnji model života koji će prokazati anticivilizacijsko djelovanje Čovića i Dodika kao i sve slične tipove koji misle da biti Hrvat znači mrziti Bosnu, biti Srbin znači mrziti Bosnu. U isto vrijeme historijska odgovornost je i na bošnjačkoj većini koja se mora odreći priče o „temeljnom narodu“ sa više historijskog prava, jer takva politička pseudoelita predvođena SDA-om i njenim nazadnim intelektualnim šaptačima plasira ideju o BiH kao isključivom mehaničkom zbiru nacionalnih entiteta, što je historijski i kulturološki falsifikat.
Rediteljska vježba mog meksičkog kolege nije dobila profesorsku ocjenu, jer je morao napustiti Sarajevo sa prvim zvucima detonacija, ali bila je po mom sudu najbolja. On je kao stranac bolje osjećao Bosnu od nas domaćih studenata. Za filmski prostor uzeo je Miljacku; osjećao je da nas rijeka u suptilnom latinoameričkom poetsko-filmskom štihu može katarzično oprati od zla i gluposti.
Peščanik.net, 08.07.2020.
No comments:
Post a Comment