Sunday, April 10, 2022

Blaz Kotarac - Koki: Uspomena na Peru Skansija

 4. aprila 2022. u 77. godini preminuo je Petar Skansi, veliki kosarkas splitske Jugoplastike i reprezentacije Jugoslavije. Mnogi su se ovih dana oprostili od velikana kosarke. Jedan od njih je i nas banjalucanin, bivsi igrac banjaluckog Borca, Blaz Kotarac. Njegov topli oprostaj od Pere Skansija, uz odobrenje, preuzimam sa fejzbuka.

********************

Preminuo je, napustio nas je legenda naše EX YU košarke - Petar Skansi!

Moj Drugar, iz mladosti, košarkaški i ,,ratnik” i saigrač, i kapiten,…prije svega, prijatelj, dobri Pere! Ovih dana je mnogo toga predivnog i napisano i ispričano o Velikom Skansiju, nemam namjeru da se ponavljam, ali, ne mogu a da, kad čovjek stigne u ove, već poodmakle godine, ne iskažem, neke moje, lične, i u meni duboko urezane opservacije o drugarima, prijateljima, zapisane u mojim uspomenama.

Pere, je bio jedan, od malog broja košarkaško - ,,ljudske”, Gospode, koju sam upoznao kroz moju dugogodišnju košarku, a, koji je pripadao velikanima kao što su bili Žućko (R.Korać), Ćosa (K.Ćosić), Duci (Lj.Simonović)…. Jednostavno, to su bili genijalci koji su u sebi spojili na vrhunski način, košarkašku i ljudsku inteligenciju!

Možda je ovo trenutak, da vam iskažem, kako sam se srcem vezao za ovog predivnog čovjeka, gdje me je i kako do kraja života ,,pridobio!….

Ma, bilo je to u vrijeme SP u košarci – Ljubljana, 1970.godine.

Na ubitačnim višemjesečnim pripremama za SP u LJubljani, 1970.god. naše druženje i tz. „dubinsko“ upoznavanje trajalo je cjeli period priprema, na svim treninzima, utakmicama, ama, na cjelodnevnom zajedničkom životarenju od buđenja, doručka ...treninga, slobodnog vremena između obaveza, pa do povečerja. Vjerujte, to je tako trajalo, sve do našeg oproštaja u Hotel Sport-u, u Zagrebu, 5. Maja 1970.god. Naime, nakon završenog TV Turnira, dva dana pred početak prvenstva, pred saigračima, trener Ranko Žeravica saopštio da sam ja 13.ti, da sam slobodan i da mogu, pravac na voz za Beograd!

Opraštali smo se, tužni smo bili svi, a meni, bilo je teško, preteško, znao sam, osjećao sam šta gubim, zlatnu medalju koja mi do dana današnjeg ne dostaje! I tad, Pere me je zagrlio, poljubio, i, samo rekao da ćemo se čuti poslije prvenstva...... Tako je i bilo.

Samo petnaestak dana poslije poslije ,,euforije“ i „slavljenja“ šampionske titule Šampiona, dok smo se svi radovali, ja sam se, ipak,uputio, a, gdje već u moju Banja Luku,da,zajedno sa roditeljima i prijateljima podjelim tugu, (mislim, onu iz srca, s pravom, tako sam se osjećao!), što nisam i ja igrao! Iskren da budem, u jednom momentu sam se i odlučio da patike okačim o klin, zaboravim na košarku i posvetim se kao apsolvent na Fax i moju Građevinu.

Pero je to osjetio, jednostavno, nije dozvolio, kao da je predosjećao moje muke, pozvao me telefonom da pojačam njegovu Jugoplastiku, i da zajedno odigramo međunarodene turnire, u raju, ono, splitskim pogledom preko Adriatika, po talijanskoj, jadranskoj Rivi – Pescara i Chieti, Ortona,.... Priznajem, prihvatio sam ali nevoljno! (Kasnije sam saznao da je upravo Skansi bio taj koji je insistirao da zaigram za njih i da zajedno krenemo ka vrhu Evrope). Na našu obostranu žalost, teško je bilo u to vrijeme preći u drugi klub!

Elem, na finalnoj utakmici protiv, američke košarkaške ekipe, mislim da se zvala BC „TWA“ ili BC „ŽILET“, ( sastavljena od igrača koji su tražili angažmane po Evropi), odigrao sam, u postavi Jugoplasnike - R.Tvrdić ( ili M.Manović), Z.Prug, D.Šolman, P.Skansi i ja,..... utakmicu iz snova! A, kako i ne bih sa ovim igračinama, „natrpao“ sam koševa i ko[eva, iz svih pozicija, preko 40.tak! U jednoj akciji, fintom sam podigao dva amera („tamnoputa“), oni su se sudarili glavama negdje oko obruča, pali na beton ispod koša, a, ja sam se okrenuo na drugu stranu i postigao koš! I sledi ono što je za mene nezaboravno – utakmica prekinuta, tajac i onda gromki aplauz od svih, publike, sudija, igrača, a, moj dobri drug Pere prilazi mi, ljubi me u čelo - kosu i uz, onaj njegov, dalmoškim naglaskom, promukli glas, dobacuje da svi čuju,....Ajme, Koki, ludo jedna, šta si im uradio, polomio si ih!. Da, takav je bio! Veličina! Ma, teško mi se prisječati.....

Rano nas napuštaš prijatelju Pero. Ma, nikad za takve kao ti nije vrijeme, ali, mi, nemoćni smo, život je to, neumoljiv, surov! A, meni jedino preostaje, da ti uzvratim, ono sa poljubcem, da ti se revanširam, pošaljem nešto slično, ako može i jače,... poruku sa dlana, leptirovim pozdravom, da odleti prema tebi. Adio Pere, ne ćemo te zaboraviti!

Tvoj Koki




No comments:

Post a Comment