Priblizava se veliki praznik koji se nekada zvao "Dan oslobodjenja Banja Luke", a danas se zove "Dan Grada ". I nekada i danas, taj dan je 22. april, dan kada su 1945. godine partizani oslobodili Banja Luku od fasista. Danas se ti partizani u Banja Luci nekako stidljivo pominju. Nas sugradjanin Vladislav Bodnaruk-Toba, vec tridesetak godina stanovnik Australije, se pobrinuo da svojim sjecanjima i mastom osvjezi i nasa sjecanja na ovaj datum. Njegove price cemo objavljivati sve do 22. aprila!
************************
Sva moja dobra Raje davno se predala! Neko skocio na Ahiret, neko njemu blize u Raj, neko bezbeli i u prazno, a neko bogami i dje ne valja!
Raselili
se po nepoznatim dimenzijama - a ja vise nemam ni jednog zivog svjedoka da
potvrdi ovu moju pricu! U mom Gradu nikao je jedan novi Grad i sad da se
vratim, sumnjam da bi ga prepoznao! A i Aleksinac je odavno srusen!
Ko
misli da ce potrajati vise od onog sto mu je dato ... vara se! Samo zato sto
budan traje, u zabludi je!
Neki
ljudi prespavaju cijeli svoj zivot a na samrtnickoj postelji poskoce, jos bi
letali!
Ne
moze tako!
Ko
je prespav'o ... gotovo je ... to je to! Zivot je ograniceno dug, svak' je
mog'o i nesto lijepo sanjati jer je onda davno, bilo puno mjesta za snove.
A
ja, k'o sto rekoh ... sjecam se ... na sanjam! U ovim godinama, to je slicno.
Svanuo je i taj dvadeset i drugi April!
Jakako one '68. godine!
Svicu i svanjuju, ti i takvi Aprili svake godine i svuda po Svijetu gdje god sam bio... a ja uvijek vidim bas onaj jedan te isti 22. April ... mada nista vise nije isto!
Il' nas tu ima il' smo odavno prosli!?
Uslo
se u proljece "skoro" preko noci a cijeli jedan dan prije dana
oslobodjenja Banjaluke.
U
nas, divlji kestenovi po alejama prolistaju, bace one velike zelene listove i
razgranaju, a uskoro ce i behar po njima.
Probeharat
ce Banjaluka, proljecem!
I
da ne bih dalje laprd'o o ljepotama probeharanja i ostalog, proljece u Banja Luci se mora dozivjeti.
Sad
dobro, nije to bilo bas sve do nas. Nismo mi sadili te divlje kestenove. Mi da
smo sadili ... mi bi garant sadili pitome!
Sadila
mrska nam Austrougarska, nasa tadasnja Domovina!
Jebote,
pade mi nesto na pamet, nekad smo bili i mocna Carevina a vidi sada ...
sranja!?
Opet,
mislim nesto, sta sad ima veze ko je sadio ... Austrougari nagulili ...
isprepad'o ih onaj Gavrilo, ubio im Cara ... i ko pametan onda ne bi nagulio?!
A nama ostalo divlje kestenje i nase predivne aleje. Mjesto ispunjeno mirisima
mladosti!
Mjesto
za nase prve ljubavi!
Godine
kad smo bili i maladi i jaki ... jaci od svega na ovom, da ne kazem ... usranom
Svijetu! Al' tako otprilike!
Ko
je nama mogao nametnuti bilo sta a da se ne uklapa u logiku!?
Ljubav
i prijateljstvo su se valjali Gradom a za bilo sta drugo, bas i nije bilo puno
mjesta.
Dan
dva prije Dvadeset i drugog Aprila, objavljeno je u Banjaluckim Novinama da svi
Skojevci, Ferijalci i ostali svjesni banjalucani, Omladinci i normalno
banjalucanke Omladinke, noc uoci Dvadesetdrugog Aprila, treba da, uz logorsku
vatru, provedu cijelu noc na Sibovima, a zorom kao nekada Partizani spontano
napadnu i normalno, sta ce, kad vec napadnu ... nego da oslobode Banjaluku, od
mrskih nam neprijatelja.
Sad
sta se onda naslo od neprijatelja tu u Banjaluci i skim se moralo dekati ... od
pomalo Ustasa, pomalo zaostalih Njemaca, pomalo uvijek prisutnih Cetnika i onih
nasih vjernih onemocalih debelih domacih izdajnika, ostalo je otvoreno pitanje!?
Nama
svejedno!
Plan je bio jednostavan, da se po gradu ne bi pravila sranja, tvrdzava Kastel ce glumiti Banjaluku u malom, a svi koji se jutrom u sest stuste sa Sibova, garantovano ce dobiti po lepinju! Jakako na Kastelu!
"Cuj
ideje" ... rece Alica…"idemo li ili sta?!"
No comments:
Post a Comment