Friday, December 26, 2014

Aleksandar Hemon: Božić u Americi


Božićna sezona u Americi počinje tzv. Crnim petkom, istom nakon Hvalodavanja. Kad hvalodavni novembarski četvrtak istekne nakon što mu otkuca ponoć, početak Božićne sezone se (ne baš svečano) obilježava otvaranjem vrata prodavnica i robnih kuća diljem sretne kapitalističke Amerike.
Crni petak je početak bjesomučne sezonske potrošnje - kad se rasprodajna vrata u ponoć otvore, u utopijski prostor sniženih cijena nahrupe horde kupaca koji se onda otimaju oko mikrovalnih pećnica, Barbika i televizora sa pljosnatim ekranom.
Tokom sljedećih nekoliko nedjelja prije 25. decembra, svugdje svira isti repertoar Božićnih pjesama koji se već decenijama beskonačno vrti. Od klizališta i samoposluga do kafića i jevrejskog delija gdje sam jutros uzeo đevrek sa lososom, svuda sviraju iste pjesme, odavno lišene smisla i značenja. U kinima počinju da igraju filmovi u kojima je glavni i jedini junak Božić, a svakojake zvijezde estrade objavljuju albume sa onim istim, nepodnošljivim repertoarom Božićnih pjesma — čak je i Bob Dylan prije nekoliko godina objavio Božićni uradak, možda najgori album svih vremena, na kojem je kmečeći opjevao sezonske avanture Rudolfa, crvenonosog polarnog jelena i sličnih likova.
Ovih dana, tako, svi i svuda nešto kupuju. Neobavezni razgovori među komšijama i poznanicima, koji obično započinju i završavaju se površnom analizom vremenskih prilika, ove se sezone bave pitanjem kupovine prazničnih poklona. Po ulicama su neukusne dekoracije: pahulje, jelke, šljokice. Mnoge su kuće optočene ukrasnim svjetlima dok im je na travnjacima instalacija u kojoj se, recimo, plastična Djevica Marija nadvija nad plastičnom bebom koja glumi Isusa, a oko njih su anđeli koji, šatro, pjevaju, što se može skontakti po ustima razjapljenim kao u seks-lutaka na naduvavanje - bezbeli se prave u istoj kineskoj fabrici.
Božić Bata
Čitalac će komotno pretpostaviti da se koeficijent tersluka moje spisateljske malenkosti značajno povećava svakog decembra. Em mi se gadi bezumna potrošnja, em mi je zlo od Božićnih himni i pjesmica. Umara me i gužva i opštenarodni stres, kao i potreba moje Gospođe da me uključi u proces odlučivanja o poklonima za nebrojenu djecu prijatelja i poznanika, mnogim od kojih ni imena ne znam niti ću ga ikada znati. Ako već mora poklon, ja bih svima dao knjigu. Ili možda strip. Ili album sa sličicama fudbalera. Najvjerovatnije knjigu.
Problem, međutim, nije samo u mom pošteno zarađenom tersluku, nego i u tome što su model za to kako se slavi Božić davno zadali teta-Jozefina i čika-Martin, kod kojih smo sa svojim neznabožnim roditeljima išli svakog 25. decembra, sve dok to rat nije razmontirao, kao i sve ostalo. Teta-Jozefina i čika-Martin su svoj katolički Božić slavili u krugu porodice i dragih prijatelja--komunisti, ateisti, Muslimani, Pravoslavci - uz pomoć sarme i pečenja i mlinaca i blatine, i nebrojenih i raznovrsnih Božićnih kolačića. U ćošku je stajala jelikica, ispod koje su kad smo bili baš mala djeca stajali skromni pokloni (najčešće knjige), koje je s početka donosio Božić Bata, čiji mi odnosi sa Deda Mrazom nikad nisu bili jasni. Tu je bila i saksijica sa vlatima mladog žita u kojem je gorila svijeća. Svake godine su bile iste priče, ista zafrkancija i iste papuče. Nakon obilnog ručka, znalo bi se i kljucnuti, poslije bi se pila kafa i jele hurmašice. Taj se Božić slavio razmjenom ljubavi i dobre volje. Te se ljubavi i dobre volje uvijek prisjećam i vječno mi nedostaje.
Kapitalistički Božić nije pretjerano vjerska operacija - mit o Isusovom bezgrešnom začeću i glatkom rođenju, čime mu je počela dosta impresivna karijera proroka-privatnika, ovdje je samo jedna od čestih prazničnih dekoracija. Glavni junak Božićne priče je Santa Claus - onaj čiko koji je kod nas bio znan kao Deda Mraz (a možda i Božić Bata) i koji u naše krajeve svrati, premoren od kapitalističke eksploatacije, tek za Novu godinu, natovaren poklonima koje američka djeca ili nisu htjela ili im roditelji nisu imali para da kupe. Santa Claus (iliti Sveti Klaus) je potrošački svetac, nebeski delegat nižeg ranga čija je dužnost da raspodijeli poklone koje su roditelji svojoj djeci crkavicom ili karticom kupili. Jedina nadnaravna sposobnost dedice sa bijelom bradom i crvenim plišanim odijelom, i bez očiglednog ideološkog predznaka, je to da nekako čuje i zna šta djeca žele.
Sjećanja
Ella, moja starija kćerka, napisala je pismo Deda Mrazu sa listom zahtijeva. Gospođa i ja smo to, naravno, razmotrili i odabrali neke stvari koje će onda biti isporučene sa Sjevernog pola i čije će pakovanje Ella Božićnog jutra razderati. Dočim će se obradovati ne samo poklonu nego i čudesnoj operaciji kojom je Deda Mraz ne samo pročitao njen podnesak nego i isporučio poklone a da ga niko živ nije ni spazio. Budući da je Ella jako bistra i da dosta čita i da je sve češće sumnjičava prema tvrdnjama svojih roditelja (naročito Tatinim), već su se u njenoj vjeri ukazale pukotine. Strah me je, tako, njenog budućeg razočarenja, pribojavam se trenutka kad shvati da je matori isporučilac zapravo lik iz konfekcijske bajke. Ali dio mene želi i da joj kaže da je Deda Mraz svetac potrošnje i da smo Gospođa i ja oni koji joj poklonima donosimo sreću. Dio mene se nada da će, kad se Deda Mraz penzioniše, možda biti moguće porazgovarati o besmislu bjesomučne kupovine koja, pored ostalog, umanjuje - ili, ne daj Bože, eliminiše - mogućnosti ljubavi i dobre volje.
Mnogi roditelj, vjerujem, ne može da odoli a da ne zamisli, barem ponekad, svoje dijete u svom djetinjstvu. To je fantazija - Ella kod teta-Jozefine i čika-Martina - u kojoj me moje dijete razumije, u kojoj spoznaje da sam i ja jednom bio dijete i uživao u Božiću. Mene su jednom okruživali ljubav i dobra volja, izraženi na drugačijem jeziku i na drugi način. Ni jezik, ni način joj, međutim, nisu razumljivi - njen se život odvija pod drugačijim uslovima, ovdašnji su joj načini prirodni i još će joj neko  vrijeme (barem dok se Deda Mraz ne penzioniše) izgledati kao jedini mogući.
Što znači da će i ove godine Tata progutati svoj tersluk, prestati zvocati o nepotrebnom pakovanju poklona, odustati od pokušaja da na Božićno jutro ode igrati lopte i nastaviti se praviti da je Deda Mraz sinoć svratio i ispraznio svoju vreću sa poklonima pod našom jelkom. Tatina je Božićna - a i vječna - dužnost da bezuslovno i bez obzira na stanje svijeta i kapitalizma nastavi proizvodnju ljubavi i dobre volje, u nadi da će se jednog dana Ella i njena sestrica Esther prisjećati prazničnih jutara. Kao što se ja sjećam kako se penjem stepenicama zgrade u Gundulićevoj da stupim u mirise Božićne trpeze i topli zagrljaj dragih ljudi.

(radiosarajevo.ba)

No comments:

Post a comment