Monday, December 29, 2014

Slavko Podgorelec: SOFRA ①


Slavko Podgorelec: Jan Beran mi je neke narodne predaje ispričao, pa evo jedne: ja sam je neznatno - dramaturgijom i književno-istorijskim pojašnjenjima (o derviškom redu Bektašija i Ferhad-paši), 'dogradio'...



Elem - ženiće jedan Bošnjak ② sina. No, nikako da odluči koliku sofru za svadbu valja načiniti; da l' jednu pogolemu, il’ nekoliko manjih, jer svadbari s nečega trebaju i ručati.
Danima je Jovan (tako se zvao domaćin) u dilemi. Savjetuje se s komšijama, a svaki opet govori drugačije.
Upita Jovan popa za savjet.
Proto reče, kako je najbolje da svatovi ručaju vani, na avliji. Tako je, veli on, najpametnije za to doba godine. Bijaše potkraj ljeta.
Ali, upitaće ga Jovan - šta ako udari kiša ili tuča? Šta onda?
"E sinko, to je do Boga, a nije do mene !"- mudruje pop.
Sav nevoljan, otići će Jovan kod babe Stane.
Mudra je to starica koja zna svašta: salijeva stravu ③, pravi zapise ④...
Ali, kad se povede razgovor o sofri, tu ni ona ne umjede dati pametan savjet. Baba zbori kako se u sofre ne razumije, jer to je, biva, samo muški posao.
"Nego ti Jovane", veli Stana, "otidi kod Ibrahim-dede".
A bijaše to neki stari čudak koji živi u napuštenoj tekiji. Hrišćani bi rekli u manastiru, a katolici - u samostanu. Dedo je uvijek nasmiješen bio.
Malo je zborio: riječ - dukat. Samo se zelenjem hranio i ledenu vodu pio.
A i to jednom na dan.
Ibrahim-dedo se povazdan Bogu molio. Kažu da nikad u džamiju išao nije. A mnogi mu po savjet dolazili, iz raznih krajeva i gradova kako oni najprostiji, tako i najučeniji.
Ibrahim je i zapise pravio, ali samo za zdravlje i sreću.
Pričalo se u narodu kako je Ibrahim-dedo, derviš (hrišćani bi rekli -monah) i to iz drevnog reda Bektašija, čiji poklonik bijaše i Ferhad-beg Sokolović, što sagradi golemu džamiju nasred Banje Luke.
Bektašije su vjerovali kako je Bog jedan i jedini, za sve ljude i narode na dunjaluku ⑤. U hrišćanima su gledali braću u Bogu, a svim ljudima u bolesti, neimaštini i nevolji - samo su dobro činili.
Muziku, pjesmu, ples i vino Bektašije su doživljavali kao darove koje je Bog čovjeku poklonio, i u njima su uživali. I poštovali svako uzdržavanje koje je iskreno, dosljedno i uzvišeno, kao plod zavjeta na putu do viših sfera mudrosti.
Ode Jovan kod Ibrahim-dede. Izjada se i savjet zamoli.
Starac ga sasluša, pa se zagleda u daljinu. Šutnja potraja.
Onda Ibrahim progovori:
- Sinko, daj da ti se načini sofra kolika su ti vrata na kući. Ni manja - ni veća, već da je uspravljenu moreš unijeti. To će biti prava sofra. I upamti: ne pravi veće sofre nego što u kuću more uljegnuti.
A ne pitaj me zašto: samo će ti se reći!
Jovan posluša Ibrahim-dedu. I nikad se ni on, ni potomci mu, ne pokajaše.

① - niski sto kružnoga oblika sa koga objeduju ukućani i gosti zajedno
② - Beran je, kao i Jukić i Kočić i mnogi pisci iz 19. vijeka, tako nazivao stanovnike Bosne
③ - ritual gašenja drvenog ugljevlja u svrhu 'identificiranja' osobe koja je izazvala bolest, odnosno bacila 'zle čini’
④ - na poseban način presavijen papirić sa magičnim riječima koji vlasnika treba da zaštiti od 'uroka' odnosno 'zlih čini'
⑤ - svijet
**********
Trideset godina sam, s vremena na vrijeme, razmišljao o ovoj priči.
U međuvremenu - Jan preselio u arkadijske i edenske vrtove, a meni se sve samo reklo.
Tako zboriti i kamerom pisati mogao je samo neko ko je inkarnacija rapsoda, mudraca, dijaka, mistika i Bahusovih sljedbenika.
I sad, kad zažmirim, vidim Janovu crvenu 'ćelu' i bakarnu bradu u oblaku duvanskog dima koji nikada nije mogao zastrijeti njegove oči.
Podjednako su, laserski, svijetlile i u po' dana, i u gluvo doba noći, dok se mjesečina ljeskala u ostacima ‘loze’ na dnu naših čašica.
(Banja Luka, novembar 2003. godine)

(Slavko Podgorelec ‘Izlet u Banjaluku’)

No comments:

Post a comment