Saturday, December 20, 2014

Ime Jakovljevo


Sredovječni Jakov T. jednog je dana došao do potresnog saznanja da na sudbonosno pitanje „Tko sam ja?“ ima samo jedan točan odgovor: „Ja sam nula.“
Do tog saznanja došao je na prilično kompliciran način. Kad mu se prvi put, tko zna kakvim povodom, postavilo to sasvim neočekivano i strašno pitanje, Tko sam u stvari ja? – učinilo mu se da ima jasan i jednostavan odgovor: Ja sam Jakov T., Hrvat, činovnik u poštanskom uredu, zadovoljavajuće oženjen, otac jednog djeteta, posjednik jednog skromnog automobila… No u isti mah je shvatio da je taj jednostavni odgovor, sa bezbrojnim nevažnim činjenicama koje ga prate, sasvim nedovoljan i nezadovoljavajući, a da drugog, boljeg i potpunijeg, nema, te da on, Jakov T., u stvari ne zna tko je.
„Kad umrem“, rekao je sebi, „sa mnom će umrijeti i moja svijest o meni, što znači da će u okvirima mog bivšeg bića moje Ja sasvim nestati, ali će zato u drugima o njemu ostati predodžbe, dojmovi, sjećanja, ljubavi, mržnje, simpatije, antipatije.“
Iz toga je izveo zaključak da je njegovo pravo Ja zbir svih takvih tragova u drugima, te je stoga počeo skupljati sve što je o njemu rečeno ili napisano, kako bi dopro čak i do onoga što je o njemu mišljeno, u uvjerenju da je to jedini način da upozna i pojmi vlastito pravo Ja.
Ali kad mu se učinilo da je u tome uspio, da ima dovoljan broj takvih tragova, ustanovio je da je taj „materijal“ krajnje protivrječan, da u njemu jedan pozitivni trag – dojam, mišljenje, osjećanje – u kombinaciji sa suprotnim, negativnim, biva poništen, te da je on samim tim u konačnom zbiru ništa drugo do nula.
A s takvim saznanjem teško je živjeti.
Kakav je lijek našao toj muci? upitat ćete.
Takav što je na groblju, na mjestu gdje će biti pokopan, podigao raskošnu grobnicu u vidu kapele, pravi mali hram, na kojemu je uklesao svoje ime.
I sad vjeruje da ta teška građevina preteže na onoj vagi čiju je kobnu ravnotežu ustanovio, da on neće biti nula, da će trajati dok god bude trajao kamen u kojemu je uklesano njegovo ime.

Nikola Bertolino




No comments:

Post a comment