Ljilja M.: Pahulja

Aleksandar Hemon je jedan od mojih omiljenih savremenih pisaca, pročitala sam sve njegovo kod nas objavljeno. I evo ovaj posljednji tekst „Budućnost sreće“ u Parkiću pobuđuje asocijacije i traži da se i sama negdje nađem...
Osjećam da sam se nesvjesno uvijek prepuštala ovoj, kako u Hemonovom tekstu piše, „reflektivnoj“ nostalgiji koja se „oslanja na izolovane trenutke u kojima je nekako - magično - koncentrisano to iskustvo, koje prolaskom vremena i izmještenja postaje vječno nedostupno.” Vjerujem da nisam jedina koja poželi okrenuti se i još jednom dosegnuti neke trenutke djetinjstva, ili mladosti, zapravo sve češće me neki okus, neka boja ili “starinska“ riječ podsjeti na vrijeme za koje bih željela da se na trenutak vrati.
Ovih dana pročitah i jednu knjigu indikativnog naslova “Jesenji valcer - šetnja sunčanom stranom starenja” ugledne profesorice psihologije, Mirjane Krizmanić. A poslije toliko godina ponovo pročitah i “Svakidašnju jadikovku” Tina Ujevića (Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad!...).
Šta mi se dešava, pitam se… kako to da mi dolaze baš te stvari pod ruku? Odjednom se nalazim u situacijama koje me podsjećaju da sam na pragu novog početka. I zašto okolišavati - početka starosti! Mogla bih ovdje umjesto riječi 'starost' upotrijebiti “lakši” termin, npr: 'treća dob', ili 'jesen života', ili 'zlatno doba', možda još neku izmišljenu sintagmu… Naprotiv, smatram da nazivu 'starost' ne treba neka “politički korektna” zamjena, koja bi samo dodatno djelovala podsmješljivo, za ovo doba ionako opterećeno predrasudama. Uostalom, Šekspirovu metaforu da bi ruža jednako mirisala i da se drukčije zove, prihvatam i ja kao i cijenjena profesorica Krizmanić.
Maglovita mi je sadašnjost, čini mi se, puna neuhvatljivih trenutaka koji sipaju sve gušće i brže.
Vraćam se Hemonu, tj . gospođi K. iz njegovog teksta, koja kaže da postoji i tzv. generativna nostalgija, “tj. ona koja je orijentisana na budućnost i koja zahtijeva da se spazi trenutak, prije nego što postane prošlost, koji će u budućnosti imati nostalgičnu vrijednost.” Baš jedan takav trenutak sam, mislim, ipak uhvatila. Dobila sam jednu pahulju. Stavili su je na katedru na mom posljednjem času, na dan mog odlaska u penziju. Svjetlucava, jedinstvena, predivna…
Svaka snježna pahulja je neponovljivog oblika. Uhvatila sam pahulju koja će me uvijek vraćati njima s kojima sam provela tolike godine, mojim đacima.
Ljilja M.