Sunday, December 28, 2014

Slavko Podgorelec: HOMMAGE ZA PANA JANA


Ono što su u književnosti bosanskohercegovačkoj Andrić i Selimović zajedno, to je u televiziji ovih prostora bio Jan Beran. Čika Jan. Banjalučanin.
Upoznah ga početkom sedamdesetih kada je entuzijast, profesor (a kasnije i doktor nauka) Boris Kandić utemeljio prvu smotru animiranog filma. Po tom je ovo druženje preraslo u FFS - kultni banjalučki Festival filmskog stvaralaštva.
Boris je, tim povodom, u Banjaluku dovodio najslavnija imena - prvo domaćeg 'crtanog filma', da bi se kasnije to proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film, a konačno, i pod kraj sedamdesetih, na igrani film.
Jan Beran je bio 'institucija', neprevaziđeni autor tv-filmova čiju godišnju produkciju je francuska televizija otkupljivala unaprijed. Na neviđeno.
Kao filmski amater koji se, u stanovitoj mjeri, afirmisao (zahvaljujući pokojnom doktoru filmske pedagogije Miroslavu Vrabecu), bukvalno sam gutao Janova ostvarenja, osupnut i oduševljen, zamrznut i iniciran...
Zbližili smo se u Organizacionom odboru Festivala. Osjetio je iskrenost mog filmskog zanosa. Moram priznati: krao sam Janove 'štosove', ali nikada se nisam uspio ni približiti njegovom senzibilitetu.
Uz 'lozu' (koju je sadistički satirao) Jan je razrješavao moje nedoumice, a svako druženje začinjavao ponekom skaskom koja je, obavezno, sadržavala naravoučenije.
Pričao tako, legendarni Jan Beran, kako je sarađivao sa Jiržijem Trnkom monumentalnim češkim autorom animiranih ('loutka') filmova u studijima Praškoga 'Barandova'. Trnka je i snimao, i kreirao lutke koju su, u mukotrpnoj proceduri 'jedan snimak - jedan centimatar pokreta' mogle uraditi sve što se zamisliti može...
"Apsolvirali smo mehaniku, ali smo u dokumentarnom filmu željeli dobiti senzaciju dubine i prostora na slikarskim platnima" objašnjavao bi Jan. "Onda smo se dosjetili: željene bi detalje isijecali sa prethodno urađene fotografije-reprodukcije originalnog slikarskog rada i onda ih, malo podignute iznad originalne podloge, fokusirali i eksponirali".
Vješto i mudro. A Jan je bio Mudrac. Njegovi filmovi i danas su svježi. Fotografije i kadrovi, umjetničke su kompozicije sa izraženom težišnom tačkom i scenografijom. Obilazeći, naknadno, mjesta na kojima je snimao, bio sam preneražen saznanjem da, u stvarnosti, nema nekih objekata koji, uslovno kazano, 'uljepšavaju' njegove kadrove.
"E, stari moj: ako nečeg nema, ne mora značiti da to i ne postoji!" kazao bi Jan. Tako je njegov asistent u jednom od filmova, u kadru pridržavao olistalu granu ili cvijet, a nekad bi morao dogurati i poveću kamenu gromadu koja bi uravnotežila kompoziciju.
Pričao Jan kako je njegov otac, kao uostalom i većina Čeha, nakon sloma Austrije ostao na ovim prostorima. Tata je bio glazbenik, i svirao u kinu koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg parkinga hotela 'Palas'. Sve do poslije potresa 1969. godine, tu su bili pogoni šnajderaja konfekcije 'Trudbenik'. A u kinu se Jan 'inficirao' filmom.
Fascinirala gaje Bosna i Hercegovina, njezina prošlost, stećci, gradine...
Inspirisao ga sarajevski hroničar mula Mustafa Bašeskija kome je posvetio tv-film odnosno dramu.
Jana je oduševljavala narodna predaja, priča, legenda...

(Slavko Podgorelec ‘Izlet u Banjaluku’)

No comments:

Post a Comment