Ono što su u književnosti bosanskohercegovačkoj Andrić i
Selimović zajedno, to je u televiziji ovih prostora bio Jan Beran. Čika Jan.
Banjalučanin.
Upoznah ga početkom
sedamdesetih kada je entuzijast, profesor (a kasnije i doktor nauka) Boris
Kandić utemeljio prvu smotru animiranog filma. Po tom je ovo druženje preraslo
u FFS - kultni banjalučki Festival filmskog stvaralaštva.
Boris je, tim povodom, u Banjaluku
dovodio najslavnija imena - prvo domaćeg 'crtanog filma', da bi se kasnije to
proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film, a konačno, i pod kraj
sedamdesetih, na igrani film.
Jan Beran je bio
'institucija', neprevaziđeni autor tv-filmova čiju godišnju produkciju je
francuska televizija otkupljivala unaprijed. Na neviđeno.
Kao filmski amater koji se, u
stanovitoj mjeri, afirmisao (zahvaljujući pokojnom doktoru filmske pedagogije
Miroslavu Vrabecu), bukvalno sam gutao Janova ostvarenja, osupnut i oduševljen,
zamrznut i iniciran...
Zbližili smo se u
Organizacionom odboru Festivala. Osjetio je iskrenost mog filmskog zanosa.
Moram priznati: krao sam Janove 'štosove', ali nikada se nisam uspio ni
približiti njegovom senzibilitetu.
Uz 'lozu' (koju je sadistički satirao) Jan je razrješavao
moje nedoumice, a svako druženje začinjavao ponekom skaskom koja je, obavezno,
sadržavala naravoučenije.
Pričao tako, legendarni
Jan Beran, kako je sarađivao sa Jiržijem Trnkom monumentalnim češkim autorom
animiranih ('loutka') filmova u studijima Praškoga 'Barandova'. Trnka je i
snimao, i kreirao lutke koju su, u mukotrpnoj proceduri 'jedan snimak - jedan
centimatar pokreta' mogle uraditi sve što se zamisliti može...
"Apsolvirali smo mehaniku, ali smo u dokumentarnom filmu
željeli dobiti senzaciju dubine i prostora na slikarskim platnima" objašnjavao
bi Jan. "Onda smo se dosjetili: željene bi detalje isijecali sa prethodno
urađene fotografije-reprodukcije originalnog slikarskog rada i onda ih, malo
podignute iznad originalne podloge, fokusirali i eksponirali".
Vješto i mudro. A Jan je bio Mudrac. Njegovi filmovi i danas
su svježi. Fotografije i kadrovi, umjetničke su kompozicije sa izraženom
težišnom tačkom i scenografijom. Obilazeći, naknadno, mjesta na kojima je
snimao, bio sam preneražen saznanjem da, u stvarnosti, nema nekih objekata koji,
uslovno kazano, 'uljepšavaju' njegove kadrove.
"E, stari moj: ako nečeg nema, ne mora značiti da to i
ne postoji!" kazao bi Jan. Tako je njegov asistent u jednom od filmova, u
kadru pridržavao olistalu granu ili cvijet, a nekad bi morao dogurati i poveću
kamenu gromadu koja bi uravnotežila kompoziciju.
Pričao Jan kako je njegov otac, kao uostalom i većina Čeha,
nakon sloma Austrije ostao na ovim prostorima. Tata je bio glazbenik, i svirao
u kinu koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg parkinga hotela 'Palas'. Sve do
poslije potresa 1969. godine, tu su bili pogoni šnajderaja konfekcije
'Trudbenik'. A u kinu se Jan 'inficirao' filmom.
Fascinirala gaje Bosna i Hercegovina, njezina prošlost,
stećci, gradine...
Inspirisao
ga sarajevski hroničar mula Mustafa Bašeskija kome je posvetio tv-film odnosno
dramu.
Jana je oduševljavala narodna predaja, priča, legenda...
(Slavko Podgorelec ‘Izlet u Banjaluku’)
No comments:
Post a Comment