Mile Stojić: BOŽIĆ

*  Astronomi Kraljevskog opservatorija iz Edinburgha u viziru džinovskog teleskopa ugledali su pramičak magle, nešto poput šare mraza na prozorskom oknu. Spektralnom analizom otkrili su da je riječ o zviježđu, čitavoj jednoj galaksiji, većoj od naše, Sunčeve, a udaljenoj od Zemlje petnaest milijuna svjetlosnih godina. Ljudski um nikad neće moći ni predočiti ove protege, a umislio je da se može igrati s Gospodarom svemira, poništavati njegove zakone, ulaziti u njegove atome, klonirati i ubijati njegove (ljudske) stvorove.

**  Riječ Božić u hrvatskom nije deminutiv naziva Svevišnjega, kako se to često misli, (mali Bog), što bi, dakako, bilo blasfemično, nego prezime Stvoriteljeva sina. Pritom se riječ deklinira kao i druga naša prezimena: Božić, Božića, Božiću... Naši preci su Isusa familijarizirali, doživljavali ga kao bliskog rođaka. U začeću Božanstva u ljudskoj maternici krije se tajna kršćanske vjere, koju A. B. Šimić tumači ovako: Svaki od nas sin je Božji što je s neba u bijedu svijeta sišao.

***  Dolazak Božića uvijek doživljavamo kao povod za unutarnje presabiranje, za svojevrsnu inventuru uspomena. Tad ostarjele ljude zapljuskuje sjaj i toplina djetinjske idile, ljepota i blagost proteklih dana, i svjetlost im ponovno obasjava lice ogrubjelo od žestine vremena. “Djeco, sretan vam Božić!”, govorio je moj stric Tonko, dok se buljuk nas uglas smijao kiteći grančicu zimzelena. Danas, nakon teškog rata i potmulog vremena mi se sa sjetom sjećamo svih onih koje smo voljeli i koje nismo, onih malobrojnih koje ćemo možda nekad vidjeti i onih mnogobrojnih koje nećemo nikad više.

(Mile Stojić)