Sunday, December 21, 2014

Sjecanje na Galeta

Od prosle nedjelje, od trenutka kada sam cuo vjest da nas je Emir Galijas - Gale, napustio, misli mi se neprestano vracaju na njega. Na svoj tihi i nenametljivi nacin Gale je bio sastavni dio nasih zivota. Mozda, do sada, toga i nismo bili svjesni. 

 Vjerovatno osjecajuci slicno, nas kapiten Angel Trajkovski  osjetio je potrebu da se jos jednom sjeti Galeta, oprosti se od njega - i podijeli to sa nama. 
Neka to bude nas zajednicki  oprostaj od druga iz nase kosarkaske porodice. Neka ove rijeci nadomjeste teski muk kojim je Emir Galija, nas Gale, ispracen na svoje poslednje putovanje.

***********************



Nema vise naseg Galeta,otisao je nas Dobrica,ali svima nama koji smo
bili u kontaktu s njim godinama,prije svega kosarkaska raja, Gale je
ostao u divnom sjecanju.
Poslednji put smo se vidjeli 1.juna 2014. u B.Luci na tradicionalnom
druzenju nekadasnjih kosarkasa "Borca" u restoranu "Vrbas" kod
Gradskog mosta(fotke su sa tog susreta) i i imao sam osjecaj da se ama
bas nicim nije izmjenio,ni ponasanjem ni likom...U tim silnim godinama
iza nas dozivljavao je s nama razne nase mladalacke mangupluke,
zezanja...I nikad ljut,uvijek je primao sve na jedan divan dobocudan
nacin... Nas Gale.
Veoma dugo radi u novinarstvu,uz posao u Kosarkaskom savezu RS, kao
saradnik lista "Glas","Sportkih Novosti..." Ne mogu zaboraviti njegova
budenja u 6:00 ujutro...Bilo je to poodavno negdje oko 1960...Igrali
smo Drugu ligu,putovanja za to vrijeme
poduga...Maribor,Ljubljana,Pula...pa poslije
Pancevo,Subotica,BGD...obicno se igralo nedeljom uvece i poslije
autima ili busom povratak u BL...dodjemo oko 3..4..5 sati ujutro,a zar
par sati u skolu, u Gimnaziju...Zaspim,a u 6:00 ujutro zvoni neko na
vratima naseg stana (stanovao sam u "Titaniku" na cetvrtom spratu,192
stepenice).Na pocetku je otvarala moja majka,ona zove...Pred vratima
Gale,prekstio nogu preko noge... "Gele,treba da napisem izvjestaj sa
utakmice da bi se moglo objaviti u "Glasu" danas..." a ja ne znam gdje
sam.I onda na brzinu Gale pokupi najbitnije sa utakmice,a ja u
skolu...

Ostao mi je dubokom sjecanju jedan detalj iz tih jutarnjih susreta sa
Galetom...Naime, mi smo 1966. igrali u Ilirskoj Bistrici protiv
"Lesonita" veoma jak
tim u kojem su igrali sve bivsi igraci "Olimpije".Oni su vodili
dvadesetak razlike,ali mi smo ih agresivnom igrom stigli i bilo je
samo 1 razlike za nih 5 sec. prije kraja,dobijem loptu od Stupara i iz
"kornera" bacim loptu,po meni popadaju igraci "Lesonita",a zatim
nasi...Nisam ni vidio da je lopta prosla kroz obruc,pobjeda!
Normalno,po povratku Gale ujutro:"Izvjestaj..." Poslije procitam u
"Glasu" da je pobjedonosni kos postigao Borko M. Pitam Galeta i kazem
mu:
"Pa ne postize se kos u poslednjoj sekundi svaki dan..." Gale,onako
dobrocudno mi rece:"Nema veze,Gele, vazno je da ste pobijedili!"
Da,pomislim: u pravu je.

Nas Gale je do poslednjeg svog dana radio u kosarci i za
kosarku.Pocivaj u miru,dragi nas prijatelju,mi te nikada necemo
zaboraviti. Supruzi Veri,njihovoj porodici jos jednom najiskrenije
saucesce od njegovih prijatelja,slobodno mogu da kazem:od prijatelja
sirom svijeta... 
Angel



No comments:

Post a comment