Konacno zavrsih citanje knjige Rade
Serbedzije “Do poslednjeg daha”. Citanje se oduzilo, ne zato sto mi se knjiga
nije svidjela, vec zato sto sam je poceo citati u Banjaluci, prekinuo,
nasatavio u Torontu, pa na jezeru Erie, i evo danas, konacno zavrsio u Torontu.
Veoma me privukao Radetov stil, iskrenost, prirodnost, pogledi na njegov, ali i
nas, zivot sedamdesetih I osamdesetih… Njegovo vidjenje rata devedesetih se u
mnogo cemu slaze sa mojim vidjenjem. Ono sto posebno osjecam zajednickim je
breme dvostrukog izdajnika koje Rade nosi sa ponosom a koje njega, kao i neke
od nas, prati od devedesetih.
Rade Serbedzija zvijezda zagrebackih i jugoslovenskih pozorista, filma I televizije sedamdesetih I osamdesetih
dozivljava sudbinu mnogih kojima je ideja jugoslavenstva usadjena u krv, mozak,
dusu… Nakon pada Jugoslavije odjednom osjeca da ne pripada nigdje na balkanskim
prostorima i poslije niza pokusaja skrasi se u Los Agelesu, gdje, zahvaljujuci
svom ogromnom talentu i glumackoj vjestini i na novom, engleskom jeziku, snima
filmove i sa najvecim glumackim i rediteljskim imenima Holivuda. Poneki od tih
filmova su veoma priznati i gledani.
Neposredno i iskreno opisuje dogadjaje i
ljude, onako kako ih on dozivljava i nastoji da ih pri tom ne povrijedi.
Citanje njegove knjige me neprestano
vracalo na dogadjaj od prije desetak godina kada je Rade gostovao u Torontu.
Naravno da smo otisli, jer propustiti nastup takvog umjetnika, ovoliko daleko od
zemlje gdje smo mu se divili, bio bi neoprostiv grijeh. No, moram reci, da sam
njegovim tadasnjim nastupom bio razocaran. Cak sam, nakon nastupa, komentarisao
da mi je zao sto nikad u zivotu nisam naucio glasno zvizdati, onako sa dva
prsta u ustima, jer bih umjesto aplauza tada Radetu uputio zvizduk. Prvo,
ocekivao sam glumca - umjetnika - zvijezdu Radeta Serbedziju, koji ce govoriti poeziju,
monologe iz svojih uloga… a predstavio nam se Rade Serbedzija,
zaljubljenik u stare gradske pjesme, sto je u redu - i sam sam takav,
zaljubljenik u dobro vino - sto je isto tako u redu, ali ne i da na pozornici
za vrijeme nastupa isprazni cijelu flasu vina. Jer Rade je ipak, i pored
ogromne ljubavi, muzikalnosti i lijepom glasu, samo prosjecan pjevac, koji je
nama, njegovim obozavaocima, pred kraj concerta rekao otprilike da mi njega ne
bismo ni vidjeli tu u Torontu da tu pored nas ne zivi njegova sestra Milica i da mu je
zaradjeni honorar pomogao da se sretne sa sestrom i njenom porodicom. Bas tako
- nekorektno i omalovazavajuce! Protumacio sam da je vino bilo nesto jace
nego uobicajeno, ali i zakljucio da na
Radetove “concert” vise nikada necu ici. I nisam – bar do sada…
Medjutim, citanje Radetove autobiografske
knjige mi je pomoglo da shvatim ovog izuzetnog umjetnika, koji me je u jednom
trenutku, jednim svojim nastupom razocarao. Shvatio sam da se radi o covjeku
senzibilnom kako to samo balkanac moze biti. Covjek – umjetnik svim svojim bicem,
uspjesan u svakom nastupu, obozavan od miliona, odjednom na vrhuncu svoje
karijere gubi obozavaoce, podrsku na svim stranama i
postaje jedan od mnogih, gubi tlo pod nogama, bori se sa nagomilanim dilemama,
podmetanjima, zivotnim poteskocama… Iz iscitane knjige, njegovih TV nastupa i
intervjua koje sam procitao, jasno je da se radi o covjeku kome je, kao i
mnogima od nas, Jugoslavija znacila sve.
Kada je ona nestala, a posebno zbog nacina na koji je nestala, i Rade, kao i
mnogi od nas, gubi tlo pod nogama i
trazi oslonac za koji ce se zakaciti i krenuti dalje u nepoznato… U
nedostatku velikih uloga, oslonac nalaazi i u muzici koju izuzetno voli,
ocekujuci da ce tu muziku i njegovu interpretaciju obozavaoci njegove glume
prihvatiti. Mnogi jesu. Mnogi su i u tome vidjeli ogromni talenat Radeta
Serbedzije. Ja tada nisam.
Zato, nikad ne reci nikad!
No comments:
Post a Comment