Banjaluka, krajem marta 2011 (2)

Tuzan sam ovih dana. Pretuzan.
Pitaju prijatelji, drugovi, pita me Biljana, pitam i ja samog sebe kako mogu sada, u ovoj situaciji uopste nesto pisati, pa jos o Banjaluci, o Bosni.
A ja bas sada osjecam potrebu da napisem sta osjecam, jer kad pisem kao da se udaljim, kao da se to ne radi o meni,  kao da tuga nije moja, vec necija tudja, a ja je gledam i opisujem. Valjda je sve to tako i zbog bolesne majke i zbog bolesne Bosne i Banjaluke u njoj, koje posjetih na nedjelju dana i vratih se. Moje misli ostadose tamo, a briga i tuga me prate.

I ta tuga me tjera da pisem, pricam. Ne ljutnja, ne zelja da kritikujem, vec tuga.
Tuzan sam jer sam u jednom momentu, kao i vecina vas, pomislio da ce narodi u Bosni naci formulu koja ce im omoguciti da zive zajedno, da uvazavaju razlike, da ih ne produbljuju, da uvazavaju jedni druge i da zive bolje, da ne razmisljaju sta ce im sutra donijeti, sta ce sutra dati djetetu da jede, kako kupiti nove hlace, cipele i zamijeniti izlizane...

Nesto mi ne da cutim ni sada, kao sto nisam cutao ni kada je necutanje i neslaganje bilo opasno.
Mozda bih trebao da sacekam da se emocije slegnu. Mozda, ne znam...
Zato, ako vam se ovo sto ovih dana pisem cini suvise crno to je tako jer se ja tako osjecam. Jer je to crno potisnulo pozitivno.
Proci ce to, nadam se.
Vidjecu ja ponovo u Banjaluci moje prijatelje sa kojima mi je lijepo i kad samo sjedimo i cutimo. Vidjecu, nadam se i behar, i brda koja sve vise volim, i Vrbas, i nasmijana lica, poznate aleje, staze djetinjstva, prepoznavacu ostarjele poznanike, djecu prijatelja na ulici, radovati se kad me prepoznaju ovako ostarjelog i zguzvanog, kako mi to jednom Franjo Jaranovic rece.

Radovacu se druzenju u Moneu i jos nekim mjestima, gdje se i sada zivi ona stara i dobra Banjaluka; ona koju pamtimo.
I ako se iko od vas mojih prijatelja i drugova osjetio pogodjenim mojim pisanjem ovih dana, molim vas da mi oprostite. Proci ce to, nadam se.

Imam li ja pravo da pisem o svojoj tuzi?
Mozda i nemam, jer ja sam se davno izvukao iz Banjaluke a vi koji ste ostali zivite je svaki dan i nemate rezervni grad kao sto ja imam. Ali vjerujte da i ja Banjaluku i dalje zivim i zelim da jednog dana dio svojih penzionerskih dana zivim i s vama i u Banjaluci. Do tada cu ponovo nauciti da vidim ono sto zelim vidim, da ne gledam u ono sto mi izaziva mucninu u stomaku i kvari dan.

A onima koji vec duze vrijeme, a posebno ovih dana, prema meni a i onima koji se okupljaju na ovom blogu odapinju svoje otrovne strelice, onima kojima mrznja svakim danom sve vise zamagljuje vidike i jede im razum kao rdja zeljezo, koji svojom mrznjom i zajedljivoscu, sa bezbjedne daljine truju i sebe i druge, preporucujem da razmisle koliko time sto rade hrane mrznju onih prema kojima je njihova mrznja uperena.
Kao terapiju mogu im preporuciti da sjednu ponekad ispred ogledala,  pazljivo pogledaju u lice koje ih gleda iz ogledala, obrate paznju na bore na tom licu, zazmire i sjete se nekih lijepih trenutaka iz svog zivota; otvore oci  i pitaju lice ispred sebe; pitaju bar jednom i sebe same, a ne uvijek i samo neke druge, da li i oni i svi njima slicni bar malo, bar vrlo malo, bar jedan promil, milioniti dio promila svojom mrznjom i otrovom doprinose tome sto su  Banjaluka, Sarajevo, Mostar, sto je Bosna takva kakva jeste. Ne vide li u ogledalu lice koje bar malo, bar promil, milioniti dio promila lici na one koje tako zestoko mrze. Ako i dalje ispred sebe vide samo lijepo, pametno, nasmjeseno i iznad svega nevino lice - blago njima...