DJECA SU UKRAS SVIJETA

DECA SU UKRAS SVETA


Nema sveta ni planete
Gde ne može stići dete
Jer sve dečje staze vode
Od igre do slobode

Cveće je ukras bašte
Leptir je ukras cveta
A deca puna mašte
Deca su
Ukras sveta

Lepe pesme tihe tajne
Sve ljubavi važne sjajne
Neka planu nek' se rode
Od igre do slobode

Cveće je ukras bašte
Leptir je ukras cveta
A deca puna mašte
Deca su
Ukras sveta

Ljubivoje Ršumović 
..

KIDS ARE THE WORLD'S PEARLS

There's no world or planet
Where a child can't go
The children's play can get
Up to freedom's glow

As butterflies gleam
On rose garden's curls
Children's fancy beams
Making the world's pearls

Poems secrets sworn
Loves brought here to stay
Let them all be born
Through freedom from play

As butterflies gleam
On rose garden's curls
Children's fancy beams
Making the world's pearls

Ljubivoje Ršumović

Translation: Dragana Konstantinović

*************
 
Nenad Veličković


PITALICA ZA MOJU KĆER

- Na šta rade brodovi?
- Na vjetar.

- Na šta rade tramvaji?
- Na struju.

- Na šta rade mlinovi?
- Na vodu?

- Na šta rade lokomotive?
- Na ugalj.

- Na šta rade automobili?
- Na benzin.

- Na šta rade tate?
- Na poljupce.

(Otac moje kćeri)

Nenad Veličković: Obrez i bezobrez

Dnevnik VII haha

Danas smo na satu hrvatskog radili Isusovo rođenje. Prvo smo pročitali da je Biblija najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva.

Onda smo pročitali ulomak u kojem se opisuje kako su Josip i Marija zbog popisa stanovništva prešli iz Nazareta u Betlehem, gdje im se u štali rodilo dijete, koje su pastiri prepoznali u jaslicama kao spasitelja. Ulomak se završava rečenicom: „Kad prođe osam dana, i kada je Dijete trebalo obrezati, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače." Tuta se javio da njemu nije jasno koje je dijete trebalo obrezati. Ivica je objasnio da dijete piše velikim slovom D, i da je iz toga jasno da je trebalo obrezati Isusa. Tuta se začudio da takve gluposti pišu u čitankama. Nastavnik se nakašljao i kazao da tekst iz Biblije nije glupost. Tuta je odgovorio da onda mora biti više biblija, jer u njegovoj nigdje ne piše da je Isus obrezivan. Jerica je kazala da nema više biblija, ali ima više jevanđelja, i da Tuta možda nije pročitao sva četiri. Mia je na to rekla da bi netko tko ima pet iz vjeronauka morao pročitati sva. Pips je pitao imao li itko tko nema pet iz vjeronauka? Tuta je kazao da bi se svatko tko ima pet iz vjeronauka morao zapitati koja budala piše da se katolici obrezuju. Nastavnik se nakašljao i kazao da se Isus rodio u jevrejskoj porodici, što se vidi iz pitanja u čitanki:„Što znači da je Josip iz 'Davidove kuće i porodice'? Zašto je David poveo Mariju u Betlehem?"

Javila se Mia i odgovorila da je Spasitelj, prema proročanstvu, trebalo da bude potomak Davidov i da se rodi u Betlehemu, i da se zbog popisa pučanstva ovo drugo ispunilo. Ivica je pitao zašto bi se ljudi uopće selili za vrijeme popisa? Zašto bi ljudi zatvarali svoje radnje i prekidali poslove samo zato da bi ih neko popisao u nekom drugom mjestu? I kome treba popis koji nije realan, jer ne pokazuje točno tko gdje živi? Onda je zaključio da to nema logike, i da je pisac Biblije izmislio popis da bi se Isus rodio u Betlehemu a ne u Nazaretu, i da bi se tako ispunilo ono što je zapisano. Jerica se iznervirala da pisac Biblije ništa nije izmišljao jer da se sve dogodilo onako kako je opisano. Ivica je pitao koji točno pisac, jer ih ima četvorica. Jerica je odgovorila da svi. Ivica je onda pitao što je istina: da je Isusa krstio Jovan, kako vele Marko, Matej i Jovan, ili da nije, kako veli Luka? Jerica je samo zinula. Nastavnik je kazao da za tu iznimku zasigurno postoji objašnjenje, i da pitamo vjeroučitelja. Ivica je kazao da to nije iznimka, i da, na primjer, Matej i Marko vele da su Isusove zadnje riječi bile Bože moj, zašto si me ostavio, Luka veli da su mu zadnje riječi bile Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj, a Jovan svršeno je.

I da Luka kaže da se anđeo javio Mariji, a Matej da se javio samo Mariji. Nastavnik je onda isto zinuo.

Tuta je pitao Ivicu odakle on to sve zna kad ne ide na vjeronauku. Ivica je odgovorio daje čitao jednu super knjigu o tome, koja se zove Priče jevanđelista od Zenona Kosidovskog.

Nastavnik je kazao da ta knjiga nije u programu i da se vratimo na ulomak iz Biblije.

Priča se javila da njoj nije jasno zašto je važno da je Josip iz kuće Davidove. Jerica je odgovorila zato što je prema proročanstvu Spasitelj bio Davidov potomak.

Pips je onda pitao kakve veze ima Isus s tim, jer ako je Marija bezgrešno začela Josip nije Isusov pravi otac, pa ni Isus ne može biti potomak Davidov. Tuta je zamolio nastavnika da učenicima koji ne idu na vjeronauk ne daje riječ, jer da oni ne razumiju Bibliju i da postavljaju glupa pitanja. Prica je odgovorila da je on prvi postavio glupo pitanje kad je pitao koje je dijete trebalo obrezati. Tuta je pitao nastavnika je li to točno da je Isus bio obrezan. Nastavnik je klimnuo glavom da jeste, jer se svi Židovi obrezuju, a Isus je rođen u židovskoj porodici, i bio je Židov sve dok se nije krstio i tako postao Kršćanin.

Pips je pitao da li je ostao obrezan i kad je promijenio vjeru. Jerica je kazala da ona ne može više sjediti tu i slušati kako neki bezobraznici vrijeđaju nas kršćane. Pips se okrenuo oko sebe i pitao tko su Bezobraznici. Priča se okrenula oko sebe i pitala tko su Kršćani? Onda je nastala prepirka i nastavnik nas je jedva smirio. Zamolio je Pipsa da ubuduće ne ometa čas hrvatskog drskim upadicama. Pips je kazao da je on samo želio znati je li se onima koji su obrezani pa se krste zašije ono što im je odrezano ili ostanu obrezani do kraja života. Javila se Mirna i kazala da se u Americi veliki broj Kršćana obrezuje iz higijenskih razloga. Ivica je dodao da je taj podatak točan, ali da medicina ne stoji iza toga. Nastavnik je pitao iza čega. Ivica je odgovorio iza uvjerenja da higijena ima veze s obrezivanjem, jer da je takvo nešto logično, ljudi bi onda bi još pri¬je morali brijati glave. Tuta je kazao da se on slaže s Ivicom, i da njega vrijeđa ako netko misli da je on prljaviji zato što nije obrezan. Onda se javila Prica i kazala da se ona slaže s Tutom, i da je obrezivanje uopće protivno konvenciji o pravima djeteta, i da nitko nikome nema pravo nanositi fizičke ozljede i rezati komade tijela bez da ga pita i da mu objasni zašto je to u njegovom interesu.

Pips je pitao zašto mi svake godine u čitanci imamo nešto iz Biblije, a nikad ništa iz Konvencije o pravima djeteta. Žuža je odgovorila da je to stoga, što Biblija ima puno veze sa životom, a Konvencija nema nikakve. Prica je kazala da što se nje tiče Biblija nema veze ni sa životom ni sa pameću, i da bi sto puta pametnije bilo da djeca u školi uče o pravima nego o čudima. Jerica je na to odgovorila da samo netko tko ne ide vjeronauk može govoriti bedastoće o najčitanijoj i najviše prevođenoj knjizi koju je dao stvaralački genij čovječanstva. Žuža je dodala još i to da se dijete u Bibliji piše velikim slovom a u Konvenciji malim, i da se iz toga jasno razvidi gdje ima više ljubavi i poštovanja za djecu. Mia je kazala da svi ljudi na svijetu znaju za jaslice i vola i pastire, a za tu Konvenciju ne zna skoro nitko.

Jerica je dodala i da je Biblija puna poučnih priča iz kojih djeca mogu naučiti puno više o svojim pravima nego iz tamo nekakvih konvencija.

Prica je pitala šta djeca mogu naučiti o svojim pravima iz toga što se u Bibliji znaju imena sve četvorice Isusove braće, a ne zna ime niti jedne njegove sestre, i iz toga što među apostolima nije bilo niti jedne žene, i iz toga što djevojčica i kad je genijalna ne može postati papa, a dječak ako je i debilan može. Jerica je odgovorila da mogu naučiti opraštati jer pravda nije u zakonima nego u ljubavi. Prica je onda pitala je li inkvizicija primjer za ljubav i praštanje. Jerica je odgovorila da nije nego Isus, koji je oprostio i onima koji su ga kamenovali.

Pips je dobacio da kad neko pomene kamenovanje njemu više ne padne na pamet Biblija nego Split.

Prica je pitala šta se o ljubavi i praštanju može naučiti iz gej prajda u Splitu. Tuta je odgovorio kao iz topa: da bismo trebali oprostiti pederima.

Dzez festival u Torontu

Jula svake godine u dijelu Toronta kojI se zove Plaze, na obali jezera Ontario, nedaleko od pjescanih plaza, zatvori se saobracaj u prometnoj ulici i ulicu i setalista zauzmu muzicari. Internacionalni Toronto Dzez festival. Naziv u kome dominira dzez se zadrzao jer je vjerovatno u njegovim prvim godinama to i bio festival dzeza ali vremenom ostali muzicki stilovi, trendovi i bendovi su dobijali svoje mjesto, tako da se danas duz jedne ulici mogu slusati i gledati i solisti i  revijski orkestri, rock, bluz, soul, R&B, tehno, sving, fank, afro-cuban, grupe sa tradicionalnom juznoamerickom muzikom...
Pravi festival muzike. Tridesetak grupa i orkestara poredanih duz ulice. Posjetioci od 2 do 92 godine. Muzicari od 15 do 85 godina. Muzika naravno inspirise one koji zele plesati tako da je to i festival plesa. Imas osjecaj da cijela ulica i hiljade ljudi na njoj plese u razlicitim ritmovima.
Ove godine je Bojanu i mene posebno odusevio mladi violinista grupe koja svira obradjene klasicne rok teme, improvizira i unosi svoju ogromnu energiju u izvedbu. Kako taj momak svojom muzikom, energijom i izrazom cijelog tijela nosi publiku!

Svaki put kad se odrzavaju ovakve manifestacije u centru Toronta pozelim da zivim bas tu, da osjetim i zivim s tom pozitivnom energijom, da ne moram putovati vec da sam bas tu.

Istina, to me drzi neko vrijeme, pa onda opet shvatim i svoje godine i uzrast... Ili je to samo izgovor i inercija koja ne dozvoljva skretanja...

Mozda ce ovih nekoliko slika uspjeti bolje nego moje pisanje, koje mi danas i ne ide od ruke, docarati atmosferu koja se moze dozivjeti na ovom muzickom festivalu.
 http://www.youtube.com/watch?v=O_T5ivEvayU

http://www.youtube.com/watch?v=suu1h0UK0XQ

VJEKO: DJAK

slusaj 'vamo



bila prim. dr. Vesna spec. za.... svasta nesto
sada je prim. Mr. dr. Vesna spec. za.... svasta nesto




sa ponosnom familijom



i strukovnim kolegicama



uz Ljiljinu pomoc

i nas dva cestitali

PS. Ako stradam od sestre za ovo gore, za ovo dole sigurno necu.

http://youtu.be/HYTPcizac0g

http://youtu.be/IcYiiuIgahs

In memoriam: Ljubisa Stojanovic - Luis (1952 - 2011)

Luis: Ne kuni me, ne ruzi me majko

STA CEMO S DUGOVIMA?

Kako kanadjani posmatraju financijsku krizu koja ovih dana i noci potresa Ameriku i Evropu?

Kanadu? Ne bas!
Nas to mimoilazi, ne bas potpuno, ali ipak Kanada stoji mnogo stabilnije i bolje.
Po mom skromnom misljenju u Kanadi je kriza mnogo blaza je se kanadski ekonomisti ne osjecaju tako nadmocno kao americki i evropski i stoga mnogo manje rizikuju.
Kako ti kanadski ekonomisti i polticari gledaju na trenutnu ekonomsku a bogami, moglo bi biti i politicku krizu?
Kazu da je kriza u Evropi daleko dublja nego u USA i da ce se Evropa iz nje mnogo teze izvuci jer u USA postoje samo dvije politicke opcije i rjesenje ce se ipak lakse naci. U Evropi - tesko je i izbrojati politicke opcije!.
I bas zbog te razjedinjenosti Evrope, koja je u nekim situacijama prednost ali u nekim drugim mana, sudbina ekonomske krize Evrope je mnogo neizvjesnija. Tako to vide Kanadjani.

Iako Amerika duguje tesko zamisivih 14 hiljada miljardi dolara ( od ove cifre mi se zamagli pred ocima),  kazu da Amerikanci sada vazu  izmedju dvije opcije. Ustvari ne vazu kako i koliko ce teret izlaska iz krize prenijeti na svoje dvije klase: bogate i srednju klasu, vec koliko svoju krizu prenijeti  na ostale gradjane (i seljake) svijeta.

E, u tom grmu i lezi neizvjesnost Kanadjana.
Oni osjete opravdan strah, jer Kanada, iako stabilna i van krize, izvozi 90% svojih proizvoda u USA. Znaci, USA ce u slucaju da vjestacki "bankrotira" (niko i ne zna sta to zapravo znaci!) u svoju crnu rupu odmah uvuci i Kanadu, sto je veoma lose, ali i Kinu, koja je djelimicni vlasnik Amerike, sto je dobro. 
Kanadjani tu ne mogu nista da urade osim da se mole bogu da se to ne dogodi.
Ali Kina moze i oni su sada velika nada Kanade i ostalog svijeta. Jer, Kina ce uciniti sve da se to ne desi.
Vec slusamo vijesti da Kina upozorava Ameriku da uradi nesto. Hej Kina upozorava Ameriku, i to u Americi shvataju ozbiljno! ( Kineska ura otkucava: Kad-tad! Kad- tad... ).
Dok ovo pisem natezanje u Senatu i porodjejne muke Obamine jos traju. Ne izgleda li vam Obama pomalo sitan i bespomocan sada?! Predsjednik Amerike, sitan i bespomocan! Problem veci od njega!
Oni koji treba i mogu da pomognu u rjesavanju problema ogromni!  Ne popustaju. Ne pustaju dizgine koje drze vjekovima. Oni ne sjede u Senatu. Teorija zavjere?
A Evropa?
Kako ce se Evropa izvuci?
Na ovo pitanje Kanadjani nemaju odgovor.
Da li ga iko ima?

 

VJEKO: NATASI...

E ova nasa Natasa... vruce joj za setnju , pa se zavukla u hlad konobe... kisa pada a ona u konobu da ne kisne... kisa stala al' dobro drustvo pa bi da ostane... Ma navukla se na konobu pa jos i narucuje. Kao da je u kafani. Aj' nek joj bude.

Da je spomenula australijske musice u prvoj polovini mog ovdasnjeg zivota bilo bi : "Nikad cuo, sta im fali, mozda ne lete". Da nije problem sto su australijske, nesto na inter-nacionalnoj osnovi. Dok sam zivio na Zlatnoj obali ma ni vidio ih, ni cuo. Mozda ih ni nema. Pojma nemam. Al' ovdje u Toowoombi, e to je vec druga prica. Prije nego pocnem da ipak provjerim sa Andrejem. Djeca u skolama svasta uce. Ja sam davno digao ruke od "upoznajte svoju domovinu da bi je vise voljeli". Koju? I kako da ih sve volim. Kazu prva ljubav zaborava nema. Najbolje je pros'o onaj ko je preskocio. Prvu ljubav.
Sine, sta znas o australijskim musicama? Upitah.
Znam da su dosadne, jako jako dosadne. Zavrati.

Cuj! Dosadne, jako jako dosadne. Malo je rec'. Ma ta muha, muva ...ma,...budala je to. Kad te ona pronadje, pa navali...maho ti i rukama i nogama, ne pomaze. Bjez'o tamo- vamo, naglo mijenj'o pravce...djaba bilo. Uleti u kucu/ auto pa brzo zatvori vrata. Nema vajde. Usla i ona. Nema te brzine da joj nagulis. Kao da se nekom niti vezala za te, pa je neka sile centrifugalno- petalne zadrzavaju u orbiti oko tvoje glave. A target su joj usta/ nos. Nema druge vec da je prikoljes. To, ako si srece da prirodno tuknes pa te samo jedna spopala. Al' ako si upotrebio neki after brijanja tad si pravo na...strad'o. Te after brijanja koristiti iskljucivo sa 'razlogom'. I ako si dovoljno uvidjajan prema 'razlogu', onda isti privedi u zatvorenu prostoriju. Da ti se nebi na otvorenom omakelo pa tresno 'razlog' umjesto musice. Pa onda, izvini. U zatvorenom, nema omakelo.

Al' izbjegavam ja ove price. Jos cu robije zaglavit'. Prikl'o muhu. Ove ekstremne demokratije imaju neke cudne zakone. Nikad ne znas sta te ceka, dok te ne potkaci. A i necu zbog Pedje. On tako lijepo kuka po pitanju biljno- zivotinjskog svijeta da ga je milina citati. Posumi, tvorovi, korov. Poseljacio se pravo. A koja je on faca bio dok je radio kod rodjaka u me. Odjelo, kravata, sportski tip uvjek svjeze obrijan. Ma, on je tol'ki gospodin bio da je u toalet isao autom.

A im'o i ja te glodare. Miseve, pacove tako nesto, posume nisam sigurno. Zbog zakona. Kad to uhvati da se cera po tavanu, tutnji k'o konjica kakva. Samo gledas kad ce plafon popustiti. Sva sreca plafoni fleksibilni i debeli. Imaju bar 6 ako ne i 8 milimetara. Ja se pravo zabrin'o. A on (glodar) skuzim ja, mene prati. Ja u sobu, on u sobu. Ja u kuhinju on za mnom. Ma i u biblioteci mi nije dao mira. Kroz zidove me prati. Kad se svjetla ugase ja samo sto zavucem glavu u cose na jastuk a on pocne grabuckat' s druge strane zida . Pitam ujutro Andreja grebuckal' njemu. Ne grebucka. Skontam ti, mora da je cuo da dobro kuham a on jadnicak gladan. Odmah ti je nabavim one hrane, nije misomor al' je neki ...mor. Pa mi ne bude tesko otvoriti uticnice na zidovima pa usut' im hrane. Oni su se tol'ko najeli da evo ima bar godina kako su poravnili i ne mrdaju. Izgleda da su se prejeli. Nisam skrtario.

Nego, veci su meni problem bile pticice. Dvije, velicine kokoske a naravi djudjanske. Savile ljubavno gnjezdo u oluku, u cosku krova tik meni iznad kreveta. Pa ja kad taman uhvatim najljepsi san, kad ljeti malo pred zoru osvjezi, one se probude. Pa il' se svadjaju il' zornjaka dofate. Kad uhvate da se ceraju po onom plehanom krovu, po dva sata ne prestaju, orgije njihove. Umire se otprilike kad ja vise ne mogu se umirit'. Al' dodje meni jedan dan moj Pedja. Vidim na kamioncetu ima poduze merdevine. Taman. Moj Pedja? Ma ovaj Australac sto mi kosi travu. Pedjom ga zovem. Zamolim ja njega da im razvali gnjezdo, rekoh bespravna gradnja. Povjerov'o, sreca nije trazio papire. Ovdje u Australiji za sve treba dozvola council-a/ opstine. 'Oces tarabu postavit'. Prvo dozvola - plati. Onda iskopaj rupe pa dodju da izmjere jesil' iskopa'o kol'ko treba - plati. Pa plati....A pticice? E one su cucale na tarabi i gledale kako moj Pedja razvaljuje gnjezdo. Kad je on otisao onda sam ja iza prozora cuc'o i gledao ih kako vracaju gnjezdo. Dva mjeseca su me handrile zorom. Sve dok mi nije zalutalo parce zice u ruke. Sjetim se ja blogerske price o pecama. A ja k'o dijete bio nenadmasan u izradi i upotrebi istih. Prvo sam im vratio za spavanje. Kad one navecer zalegnu a ja pod oluk pa kad im zazagam metak odozdo u oluk, zveci im glava dva dana. A preko dana na tarabi kad ih upratim obavezni im sprzim jedan preko bulje...i odselise pticice. Brzo razvalim gnjezdo dok ga kakve homeless nisu upratile i okupirale. Evo i danas mir...

Ostao mi samo onaj sto da prostite sere zeleno. Navecer kad parkiram pred kucu samo nesto pozamasnih krila poleti iz mraka obliznje krosnje. Mrakaca ne sve strane, nema ulicne rasvjete, a poveliko drvo pa ja konto povelika pticurina. Dok jedno jutro nisam imao vremena da saperem ono zeleno sa krova auta pa me na poslu obavjestise da se taj zeleni seronja zove Flying Fox, a wikipedija kaze da je on najveci slijepi mis na svijetu te da je onaj koji je Ljilju i Maria naglo udaljio iz dnevne sobe mala maca za ove nase.

A imamo i Magpie pticurine koje u proljece postaju agresivne te napadaju sve koji prolaze u blizini njihovoga gnjezda. Razlog, mladi u gnjezdu pa za svaki slucaj pikiraju na prolaznike, najvise na bicikliste, dva puta i na Andreja. Mora da je Hitchcock svrac'o u Australiju pa kindapovao ideju za svoj film.

A ii...

http://youtu.be/yyfxBWTWwvM

http://youtu.be/c7Gcg7aNJfE

BOCO: KOPNU LAĐU‏

Promocija na Trsatskoj tvrdjavi

 Da bi promovisao svoj prvenac , zbirku poezije "Ja kao Ja", Aron Baretić- pjesnik i dugogodišnji kapetan na velikim brodovima, usidrio je lađu na nekoliko dana u Riječkoj luci. Čovjek koji živi poeziju, pozvao je prijatelje sa svih strana, da bi na Trsatskoj tvrđavi organizovao promociju ove originalne zbirke.
Potomak starih Bakarskih kapetana, u duhu tradicije dobrih domaćina , široka srca je dočekao svoje goste i pružio svima gostoprimstvo. Ponosan što sam prijatelj sa Aronom i njegovom poridcom, nakon dugog vremena , digao sam sidro i uputio se na Rijeku da prisustvujem događaju za koga znam da puno znači mom domaćinu. Promocija prve knjige u životu pjesnika je ne zaboravan trenutak.

Nekoliko fotografija, koje šaljem "Parkiću" , dočaraće samo dio atmosfere koja se dešavala u dva dana mog boravka na Kvarneru.
Zahvaljujući susretljivosti mojih domaćina i pjesnika iz primorja i Istre, Katici Felštinski i Zlatku Martinku, obišao sam Rijeku, Opatiju i Crikvenicu. Družio sam se sa divnim ljudima i uz poeziju i vino proveo nezaboravne trenutke. Baretićima želim mirno more i uspjehe u životu, a šetačima po "Parkiću" prenosim mali dio atmosfere i morskog ugođaja.

Krleza , Anes i Boco u Opatiji

Opatija o poete

Anes, Aron, Boco - Crikvenica

Rijeka - panorama

Slavko Podgorelec : GRDOSIJA IZMEĐU TVRĐAVE I RIJEKE

Kako to obicno i biva, neplanirano pocne prica. Ovog puta o Fuadu Balicu. Trazeci po Internetu njegovu sliku "naletim" na ovu pricu Slavka Podgoreleca. Bez dozvole autora, jer mislim da od mog starog duga  ne trebam traziti dozvolu, nudim vam i ovu lijepu pricu.

**********************

Čini mi se – lakše bih pisao o nekom sportisti, likovnom umjetniku, književniku, scenaristi, arheologu, etnologu – bilo kome ko je zadužio Banjaluku – nego o Fuadu. Zato što je on sinteza svih duhovno primjenjenih vještina koje se zamisliti mogu. Ne pretjerujem – jer Fuće je (dao mu Svevišnji još puno stvaralačkih godina) barem za mene, Banjalučanin koji je, za ovozemaljskoga života, sebi podigao hejbet spomenika! Ne samo sebi – nego svom Gradu na Vrbasu.

Ovaj kulturni poslenik, entuzijast i 'inventor' cijeli život posvetio je izazovima i pionirskom djelovanju. Čega god se prihvatio – to je oplemenio, usavršio, učvrstio, proširio i naravno – vlastiti mu muhur udario... I mnogo toga najčešće bez, ili sa malo para, uz pomoć 'šćapa i kanafa', ali sa ogromnom voljom i elanom kojim je inficirao najbliže saradnike. Sjećam se, prvi susret sa 'čika Fuadom' imao sam davne 1964. godine, kada sam neku poruku nosio tadašnjem predsjedniku opštinskog Kulturnoprosvjetnog vijeća. Pred trinaestogodišnjaka ispade ogromna, nasmijana ljudina u odijelu i kravati, prodrma mi desnicu (ko da sam neki ministar) posadi me u fotelju i...od tada se, evo više od pola vijeka, konstruktivno i u dokolici družimo, sarađujemo, žustro polemišemo (pa i svađamo), ali – usuđujem se reći – naprosto jedan bez drugoga – ne možemo. Često se pitam – šta nas je zapravo zbližilo, a danas znam. To su entuzijazam i spremnost da se 'zažmiri i skoči', umijeće profesionalne improvizacije, ali iznad svega otvorenost i averzija prema licemjerju. Ne krijem: Fuće mi je i danas uzor, i ne jednom rješavao sam situacije 'u stilu Fuada Balića'. Sjećam se, u Domu kulture je na mjestu direktora Fuad naslijedio Dragu Radovanovića – čovjeka koji je kulturni hram počeo izdizati iznad nivoa zadružnog odnosno, društvenog doma. Fuad je prethodno već 'drmao' (bolje je kazati – udarao ritam) u Klubu akademičara Banjaluke (KAB); bio je misionar odnosno pionir u koječemu. Osim što je u svoj grad donio prvi kajak-čamac na rasklapanje (portabl) i organizovao prvu vaterpolo-utakmicu na Šimšuru (Zelencu) pod Kastelom, Fuad je po dolasku u Dom kulture (i opet!) napravio dar-mar. Protresao je ovu građevinu od podruma do tavana. Nije više bilo 'praznog hoda' ni prostora– koncerte smjenjuju plesne večeri, događaju se izložbe, ni centimetar prostora ne ostaje neiskorišten. Otvara kancelarije (u poslijepodnevnim i večernjim satima) svim mogućim aktivnostima, a 'špajzove' i ostave pretvara u ateljee...
Ne ustručava se Fuad (i danas se pitam KAKO?) dovesti u svoj grad najveća svjetska muzička imena: osim Rostropoviča, Svatoslava Rihtera, Jehudi Menjuhina, Davida Ojstraha, Lenjingradske filharmonije, Zagrebačkih solista, poznatih operskih imena, redovno gostuje Sarajevska filharmonija. Dolaze oni (mnogi su tad prvi put čuli za Banjaluku) koncertiraju i odlaze ošamućeni stručnošću publike, kulturnim nivoom i ozračjem...i ponovo dolaze. Novcem od plesnih večeri Fuće kupuje prvi 'Stenvej' klavir u Banjaluci i drugi u BiH. Svjetska džez-legenda, famozni Kvinsi Džouns sa svojim orkestrom, šezdesetih godina dolazi u Banju Luku (čuj, Banjaluku!). Koncertna sala je prepuna 'upeglanih' Banjalučana (kravate, frizure i štikle), publika samo što ne visi po lusterima... Počinje spektakl i onda...nestade struje. Mrak. Malo morgen! Raja pali šibice i upaljače, munjevito se (iz Fućetove 'sehare') publici dijele svijeće; Kvinsi, razvaljen do peta – nastavlja koncert ! I muzičari i publika padaju u delirij!

...I onda dođe struja; neki vele da je 'pokvarila štimung'. Fuće – cvjeta: To je banjalučka raja – nju ništa ne može obeshrabriti. A Kvinsi Džouns? Načisto je, poslije ovog koncerta, puk'o ko petarda. Banjaluka ga je istresla iz kundura, pa je poslije izvjesnog vremena, na Dom kulture (bolje reći na Fućeta) stigla pogolema koverta, a u njoj partitura za kompoziciju koju je veliki Džouns napisao i posvetio Banjaluci ! Uz to i tonska traka sa izvođačkom verzijom. Sumnjam da se tako nešto ikada dogodilo... Dovukao je On (na Kastel) i balet Elvina Ejlija, a dolaze i književnici – Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Dobrica Cesarić... Ne miruje Fuad: sa banjalučkom likovnom 'četvorkom' koja je unijela moderne vibracije u Grad (Dušan Simić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić i Lojzo Ćurić) baza po visoravnima Zmijanja osupnut veličanstvenom ljepotom uzvišenog pejzaža... Užitak je potpun jer sve ovo već je 'odslušao' na snimcima etnomuzikologa Vlade Miloševića koji mladog Fućeta izuzetno cijeni i uvažava. I opet 'klik' u Fuadovoj glavi: pa ovi Stričići i Zmijanje, sa svojim seljacima i nošnjom, sa folklornim i etnografskim značajkama, sa božanskim i uzvišenim pejzažom – zapravo su kulturni 'mrtvi kapital'!Nije prošlo dugo – a Stričići, u drugoj polovini šezdesetih postaju prvi ruralni kulturni velegrad! Kome pravo – a kome krivo tek Fuad Balić utemeljuje Kočićev zbor koji se, od tada, dogodio više od četrdeset puta. I opet – presedan: Fuad Balić u po 'zveke' (na Stričiće) dovlači kompletnu Sarajevsku filharmoniju (!) koja koncertira uz riku bakova, janjce i prasiće na ražnju, ćevape, rakiju i podgrijanu pivu...A uz takav program, naravno, mora stići i struja, a valja i drumove nasuti – pa Kočićevci 'onog Fuada' slave kao svoga Petrića.

Ni to Fuadu nije dosta, nego u po' Doma kulture (sjećam se – u Velikom salonu) postavlja izložbu rukotvorina Kočićevih seljaka. U salon dovuče tkalački razboj, posadi seljanku za njega, i eto vrhunskih finih vunenih 'štofova' za odijela. Udari neke godine potres, sve ode u helać, teško se izranjavana Bajna Luka uspravlja iz ruševina... Fuad je u 'Narodnoj biblioteci' zgruhanoj u ništa manje jadnu zgradu nekadašnje škole „Mladen Stojanović“. Memla i fajtina, Fuad leta od podruma do tavana, tegli knjige, spašava... Sjećam se – zima do bola, sjedimo u njegovoj kancelariji u kaputima, ispijamo skoro smrznutu kahvu – a Fuće budan sanja... Gledam ga, a u sebi mislim: blago onom ko se 'vaki rodi – čitav mu je život u veselju!

„Znaš, kad podignemo zgradu nove biblioteke, biće tu te ovo-te ono, a sve sam poduzeo da ova naša biblioteka preraste u univerzitetsku, ma to je gotova stvar. Vidjet ćeš ti...“ veze Fuće, a ja kontam – i on prolup'o...Malo sutra! Izdrnda Fuće zgradu (eno je i danas – ko 'blokhauz', ni atomska joj ništa ne more!) i opet „navali narode – bujrum kulturnog prostora!“.

Tako je to sa Fućetom; taman pomisliš – eto ga, sa'će se smiriti, otahiriti, seiriti...a njemu pamravi uz leđa ! Na čelu Društva prijatelja banjalučkih starina pokriva kule u Kastelu, popravlja zidine...Ali žulja Fuada nijema Sahat-kula.

"Ako nešto treba da svijetli – neka svijetli, ako sahat treba da kuca – neka kuca! To je moj 'credo'. Sahat-kulu smo građevinski sredili – al' hajd nađi sahat?! Prehrljo sam cijelu tadašnju Jugoslaviju – niđe ga! Onda meni prijatelji zidari iz Posušja (Galić, Boras i Bešlić) sugerišu Njemačku. Švabe su sve svoje stare i ohrndane ure restaurirali, konzervirali i uskladištili. I nađemo mi sahat! I prokuca on u noći sa 21. na 22. april (dan oslobođenja Banjaluke) 1971. godine!" temperamentno kazuje Fuće, a onda mu osmijeh podiže desni brk.

Tu noć pamtiću dok živim; okupilo se pedesetak ljudi – banjalučka raja i kulturna elita (a to mu danas dođe na isto). Grmi Fuad svojim baritonom. Ne može on tiho, normalno govoriti; kad šapuće – tapete otpadaju. Onda će Joco (Bojović – Vrbaslija, dajaklija i poeta) 'recitirati' pjesmu "Minare" ... Kad Joco Crni 'ruknu' (a sve gleda u alem Ferhadije zaboden u zvjezdano nebo) trnci prolaze od pete do glave. Golubovi, u panici, načiniše živu auru oko Sahat-kule. Precizni mehaničar Josip Lenard, 'dobro raspoložen' (oho-hooo!) pokrenu veker – a onda, prvi put poslije ihahaj decenija – Sahat-kula otkuca ponoć...

A 'ruljana' je oduvijek bilo u Bajnoj Luci, osobito na isturenim političkim mjestima. Takvi su Fućeta uvijek osujećivali: te šta će nam krovovi na Kulama u Kastelu, šta fali Sahat-kuli da i dalje bude nijema... Kad je prokucala, onda se jedan 'guzonja' sa Bulevara žalio kako od nje 'nemore spavati' (jel' matere ti?!). I tol'ko ga je nasikirala da se 1992. priključio svojoj nacionalnoj stranci za čije vlasti se sijalica u čaršiji na Vrbasu – utrnula.

Kad Fuće sebi zabije nešto u glavu – to će da bude. Makar or'lo – gor'lo! Naumio ovaj hairlija da podigne bistu našem polihistoru i fratru Ivanu Frani Jukiću. Napuca Bešu (Ahmeta Bešića, prvog banjalučkog akademskog vajara) da pravi skice i prve modele. Onda ide Fuće u Komitet i Socijalistički savez da ispipa 'puls'. "Đe ćemo mi katoličkom popu podizati bistu, pa još u po' čaršije?! Nek to radi crkva! " zaključiše 'drugovi'. Dobro, konta Fuće pa presavi tabak i napisa pismo nobelovcu Ivi Andriću koji je Jukića izuzetno poštovao. Moli pisca Fuad da se prihvati dužnosti predsjednika Odbora za podizanje biste Jukićeve. Andrić promptno odgovara: pohvaljuje ideju da se Jukiću-velikanu u rodnom gradu podigne bista, čudi se da to nije urađeno ranije, zbog obaveza ne može prihvatiti dužnost predsjednika Odbora – ali se osjeća njegovim članom i nudi pomoć (!)

"Haj'd sad! Da ga vidim ko će se suprotstaviti inicijativi koju podupire nobelovac!" trijumfuje Fuće i – naravno – bista (koja je već završena, samo joj Bešo malo 'zaoštrio' formu u tada obaveznom soc-realističkom maniru) uz skromnu svečanost bi otkrivena. Eno ga, i danas Jukić gleda u pravcu gdje je stajala njegova rodna kuća, u ulici Ivana Frane Jukića(!)

Onda su došle devedesete, sijalica je (rekosmo) razbijena i Fuad i njegova Vesna su morali napustiti svoj grad. I to je zadesilo čovjeka koji je cijeli život posvetio zajedništvu, multikulturalnosti, prosvjećivanju, dobrobiti svih. I to je prihvatio. Vratio se među prvima i nastavio djelovati – sada u Kulturnoj zajednici Bošnjaka "Preporod". Svako malo – ispod njegovog uredničkog pera izađe po jedna nova 'sufara': te Banja Luka u legendama i zapisima, pa o staroj arhitekturi, pa o banjalučkim baladama (tu je i studija dr Muniba Maglajlića o Bisernazi), o Rezoluciji hrabrih muslimana (u kojoj se suprotstavljaju Pavelićevim pogromima nad banjalučkim Srbima), te... ma ne može se ni nabrojati. O svemu će Fuad zboriti razložno i argumentovano, logično i racionalno – ali kad mu se pomene jednoumlje i nacionalna isključivost – osigurači pregaraju, kočnice pucaju, ruši se nebo...

Za muslimanske ortodokse (Banjalučani takvi nikad nisu bili!) Fuad je renegat – mal'ne izrod; za 'velike' Srbe Fuće je - 'balija'. Uvijek citira seljanku sa Zmijanja koju 1992. ostrašćeni reporter pita '...kako se osjećaš bako otkako su naši na vlasti'.A baka veli: "Moj sinko, otkako ste vi na vlasti ja sam više suza prolila nego što sam se vode napila!". Citira Fuće i rahmetli hafiza banjalučkog, hazreti Mustafu Zahirovića; nakon rušenja Ferhadije 7. maja 1993. pitaju hafiza rezignirane džematlije "Dragi efendija, jel' nam se išta gorje moglo dogoditi?!".

A stari Mustafa, tiho i smireno zbori: "Moglo je...da smo mi srušili neku crkvu ili sinagogu...To bi bilo i gorje i strašnije." Završena priča.

Fuad-Fuće Balić i dalje stvara u svom gradu. Istini za volju, kretanje mu ograničeno zbog ozljede koju je zaradio otvarajući 2008. godine izložbu Ahmeta Bešića. Ako ga ne viđate na džadi – to ne znači da miruje: nešto smišlja, i samo ćete se iznenaditi kad opet nešto 'gruhne' iz njegove neiscrpne sehare ideja...

Natasa: Susret sa Fuadom Balicem

Natasa po n-ti put odlucila da se umiri u Parkicu, ja po m-ti put odlucio da malo usporim, a onda Mario po x-ti put posalje nesto sto inspirise sjecanje, pobudi uspomene.... i eto lijepe price o jednom istinskom Banjalucaninu.

Ako Mario upotrebi svoj animatorski talenat, mozda nam se Fuad i pridruzi.

***********************

Predraže,
ja ponovo, po n-ti put odlučila da se bar neko vrijeme umirim u Parkiću, ali ti ne dozvoljavaš. Ubaciš novi prilog na koji ne mogu ne napisati komentar.
Ovaj današnji nikako ne mogu izostaviti.

Posebno mi je drago da Fuad piše, nisam znala da se time bavi. Lijepa je ova njegova priča, sadržaj me ne iznenađuje.

Fuad Balić je prva osoba iz Banjaluke, s imenom i prezimenom, koju sam srela kad sam prvi put sama doputovala u Banjaluku. Bila sam prije toga jedanput s Miljenkom, da upoznam grad u kojem su živjeli njegovi roditelji, u kojem je završio gimnaziju i u kojem smo planirali i mi živjeti, jer je već tada u Zagrebu postojao problem zapošljavanja inžinjera kemije, a dobiti stan bilo je gotovo nemoguće.
Miljenko je već dva mjeseca radio u Banjaluci, Fuad Balić mu je bio direktor.

Ostavila sam sina kod roditelja u Zagrebu i krenula autobusom za Banjaluku, na svoje prvo radno mjesto u Rudi Čajavecu. Bilo mi je teško ostaviti dvogodišnjeg sina na par mjeseci i bila sam pod tim dojmom.
Nisam razmišljala da odlazim u nepoznat grad, u kojem poznajem samo Miljenka i donekle njegove roditelje, prvi put na posao, u tvornicu u kojoj ne poznajem nikoga, niti znam što ću točno raditi. Bila sam prvi inžinjer kemije u Institutu, zaposlio me dr A. Ilišković s punim povjerenjem da ću znati realizirati ono što je tada planirao provesti u Institutu.
Mladi ljudi su takvi, srećom, ne opterećuju se nepotrebno. Što bih imala od toga da sam se uplašila nepoznatog, koje me je očekivalo?
A sve je bilo nepoznato.

Sjela sam tako u autobus, prvo sjedište iza vozača. Do mene je sjeo nepoznat mlađi muškarac, crnokos, crnook, markantih crta lica. To je sve što sam zapazila.
Drago mi je bilo da sjedim na tom sjedištu, mogla sam promatrati okoliš, ionako sam tuda prošla samo jedanput i slabo se ičega sjećala.
Šutimo nas dvoje tako cijelim putem, svjesna sam da moj suputnik želi započeti razgovor, ali ne započinje. Ja ničim ne pomažem da se uspostavi bilo kakav dijalog. Neobično i smiješno. Ne započinjemo razgovor ni za vrijeme pauze, valjda u Gradiškoj, ne sjećam se više gdje smo se zaustavili.
Tko zna kako sam ja njemu izgledala kad je šutio, iako sam potpuno sigurna da je želio razgovarati. Željela sam i ja, ali me neka dalmatinska tvrdoglavost uhvatila i rekoh samoj sebi – Da vidim hoće li i kako će započeti razgovor.
Nije to prvi put da sam tako djelovala na ljude – suzdržana, ozbiljna, nekima uobražena, arogantna,..tko zna kakva sve ne. A ja sam se samo našla jako mlada u nepoznatom okruženju, promatrala i učila.
Autobus prilazi Banjaluci. Na autobusnoj stanici čeka Miljenko. Poslije pozdravljanja Miljenko se obraća nepoznatom muškarcu – Fuade, pa i ti autobusom iz Zagreba. Da te upoznam sa svojom suprugom.
Fuad će na to – O hvala Bogu, pa nisam ništa započeo.
Nasmijali se svo troje na te njegove riječi, bilo je iskreno i simpatično, malo porazgovarali i nastavili svojim putem.
Ovo je vjerovatno jedini put u Fuadovom životu da nije započeo razgovor, i to on, koji je vrlo komunikativan, koji uvijek ima što reći i od koga se mnogo toga može naučiti.
Poslije toga smo se mnogo puta susretali.

Nema čovjeka koji toliko voli svoj grad, koji je s velikom ljubavlju, energijom i upornošću dao cijeloga sebe tom gradu. Od Fuada se o povijesti i kulturi Banjaluke i Bosne moglo mnogo toga naučiti. Bezbroj je koncerata, predstava, smotri, izložaba,.. organizirao. Mnogi su povijesni i kulturni objekti obnovljeni i izgrađeni pod njegovim vodstvom. Dok se Fuad bavio kulturom mnoga su poznata jugoslavenska i svjetska imena gostovala u Banjaluci.
Nismo zaboravili!
Možda se ponovo sretnemo i obnovimo sjećanja.

Čula sam ga zadnji put dok mu je Miljenko telefonom izražavao saućešće povodom iznenadne i prerane smrti njegove sestre Azre. Oboje nas je ta vijest jako potresla, mene posebno.
Azru sam neizmjerno cijenila i divila joj se. Azra je bila jedno vrijeme zamjenica direktora SOURa Rudi Čajavec za pravna i društvena pitanja. Kako sam bila angažirana na društveno političkim aktivnostima, često smo se susretale. Divila sam se njenoj sposobnosti komunikacije s ljudima, bez obzira kojoj grupi pripadali i po kojem osnovu. Bila je izuzetno obrazovana, sposobna i inteligentna. Ali ono čemu sam se najviše divila je njeno besprijekorno verbalno izražavanje. Njene rečenice i način na koji ih je izgovarala činile su mi se najljepšom glazbom.
Nikad ju neću zaboraviti i ostat će moj nedostignuti uzor.