Masa u Nepalu i Indiji

Masa nam je imala mali tehnicki problem. Izbrisala je skoro sve slike napravljene u Indiji i nakon toga dugo nije nista novo poslala. Srecom, neke slike su spasene i evo mozemo ih pogledati. Masa je skrta na komentarima. Jedino sto nas uvijek uvjerava je da ne treba da brinemo, da je ona odrasla osoba i da zna brinuti o sebi, pa cak i u tim udaljenim i za vecinu nas, stranim svjetovima.
A onda posalje ovu sliku:

Svakako ne treba brinuti jer to je vjestacka zmija, napravljena od plastike kao i sve zmije u Indiji.

Da nije sve od plastike, mogu nas uvjeriti jos neke slicice:

 Ocito je da Masa vec dugo nije vidjela ovako obiman obrok.

Slike Nepala i Indije, izmijesane, onako kako ih je Masina kamera zabiljezila i kako je Masa postavila.

Uzivajte i zamislit i sebe u ovom ambijentu!

Bole iz Borika

Cesto citamo o teroristima, placenim i neplacenim ubicama, mafijasima svih vrsta i profila, koji su se, kao gljive poslije kise, namnozili na nasim prostorima. Gledamo i njihove slike. Najcesce su nam to nepoznate osobe grubih crta lica, nabildani trokutani izbrijanih glavusa... Govorim o onima koji su uhvaceni! O onim drugima cije slike isto tako gledamo svaki dan, danas ne govorim.

Kao sto je poznato, dio BiH, koji bi najradio bio dio neke druge drzave, Republika Srpska, proslavljala je prije par dana dvadesetogodisnjicu postojanja. Proslava organizovana bas kako i treba, pompezno, uz dodjelu najvisih "drzavnih" priznanja, uz uvazene goste, domace i strane, uz popove svih cinova od djakona do vladike, uz horove, orkestre, uz zadnje dostignuce laserske tehnologije - trodimenzijalnu prezentaciju na fasadi Doma kulture, uz svecane govore sa kratkoseznim i dalekoseznim politickim porukama, uz ruckove, akademije, sta sve jos ne. Pompezno i skupo. "Parada pijanstva i kica...". Sta kosta da kosta! Jer najvaznije je poslati poruku svima u svijetu, da "republika" stoji cvrsto i ponosito; da joj niko nista ne moze, i da je ovakva kakva je, zajedno sa svojom vjerom i vodjama jedna i jedina, i da su vodje jedine. Za ovu priliku, vjerovatno ne slucajno, "Republika" iz naziva je zamijenila "entitet" iz dejtonskog ustava u koji se  isto tako zaklinjalo. Bila je to parada o kojoj se trebalo pricati slijedecih nedjelja, mjeseci i godina!

A onda "bomba"!

U Boriku, gdje se odrzavala svecana akademija, dan prije akademiju u zelenoj torbi ( pazi sad zelenoj - to vec govori cija bi mogla biti!) otkriveno naoruzanje, dinamit, snajper, municija i sve ono sto treba da se pobije, razori i dvorana Borik, i gore pobrojani gosti, i cijelo naselje Borik sve do Banskih dvora.
Cim je objavljena, vijest je zasjenila sve ostale vijesti i vec pripremljene analize glede proslave dvadesetogodisnjice.

"Ode mast u propast!"
Veoma brzo - brzinom munje, otkriven je i terorista.
Sam se policiji prijavio i priznao da je oruzje njegovo,  Bole iz Borika.
Hej, Bole!? Ko ne zna Boleta iz Borika!?
Konacno, zahvaljujuci njemu, da docekam da poznajem jednog teroristu!

Niko vise ne prica o gostima i domacinima proslave, niko o proslavi, niko o "republici"...
Svi samo o Boletu!
"Terorista" Bole zvijezda!
A mi, kojima je Borik nekada bio druga kuca, ga znamo kao vrijednog radnika. Nista se u Boriku decenijama nije moglo organizovati bez Boleta koji je uvijek bio tu radeci sve moguce poslove. Bio je prijazan, drag covjek, za razliku od nekih drugih probisvjeta i hulja, zaposlenih u Boriku.
Kakav je sada - ja to ne znam. Kakav je Bole bio u zadnjih dvadeset godina - ja ne znam! Daleko sam da bih i to znao.
Sta ce Boletu iz Borika toliko oruzje?
Mozda mu se samo onako naslo pri ruci!
Mozda Bole sverca naoruzanjem?! Mozda. Znamo i to da su vecina nekada zaposlenih u Boriku svercala necim. Mozda je i Bole vidio da je djavo odnio salu, pa se "ukljucio".
Da li je Bole sam i jedini? Radi li za nekoga? Za koga?
Je li on samo odradio unosenje a ostalo ce specijalci? 
Hiljade pitanja!
Ostavimo sve te spekulacije istrazi i policajcima.

Ono sto je sigurno i sto se vec zna- niko vise ne pita niti prica o akademiji, gostima, dostignucima...!
Razmisljam o Boletu; onom nekada dragom i prijaznom covjeku iz dvorane Borik.
Sta god da se otkrije ili neotkrije, njemu je odzvonilo...

Nepostojeće izvinjenje Tadićevog staforda, Bojan Toncic

Htjeli to drugi priznati ili ne, Hrvatska je na poslednjim izborima i za predsjednika drzave  i za Sabor okrenula ledja nacionalizmu i kriminalu, i jasno se opredijelila ka Evropi. Ma kako losa Evropa bila, ma kako duboka kriza u Evropi bila, svaka druga opcija je losija.  Ovo poslednje opredjeljenje ce formalno, na referendumu, uskoro biti i potvrdjeno. Rezultati nedavnih izbora daju osnovu da se tako nesto sa sigurnoscu, vec sada, moze tvrditi.
Ovo je sigurno dobra vijest za cijeli Balkan, jer, htjeli to neki priznati ili ne, Hrvatska je jedna od dvije najuticajnije drzave na zapadnom Balkanu. Sve dobro sto se desavalo ili se desava na Balkanu, kao i sve lose koje se desavalo ili se desava, nije moglo proci bez ucesca Hrvatske.
Da li je to ucesce bilo povod ili posljedica, pustimo da se u narednim decenijama o tome izjasne istoricari.
Sta se desava sa Srbijom, drugom najuticajnijom drzavom na Balkanu?
Izgleda, nista!
Ali nije tako. Desava se. Kao potvrda evo jedan clanak posudjen iz e-Novina.
On na prilicno indikativan nacin pokazuje trenutno stanje, koje, bojim se moze lako preci u trajno...
Jer, bojim se, da rezultati nastupajucih izbora u Srbiji nece donijeti rezultate slicne ovima u Hrvatskoj.
Kako bih volio da se moje bojazni pokazu neopravdanima, i da se nakon izbora u Srbiji izvinem zbog svog pretjeranog i nerealnog pesimizma!

*********************

U svom intervjuu nedeljniku Nedeljnik doskorašnji glasnogovornik svih zala koja su u susedstvo upućena sa Kalemegdana, potpredsednik srbijanske vlade Ivica Dačić, podsmevao se budalama koje su i pomislile da bi mogao iskreno da se pokaje, te pristojnom svetu koji ga se odvajkada gnuša. Ipak, čak i u Srbiji, u kojoj poodavno nema skandala, skandalozno je da ovaj pojavni oblik života izgovori da se ne izvinjava, a svi domaći mediji objave, kao i štampana stvar za koju je lagao i lupetao „Dačić se izvinio“, uz objašnjenje da je reč o izvinjenju istorijskih razmera.
„Ja nemam kome lično da se izvinjavam, meni su mnogi dužni izvinjenje. Kad je reč o partiji čiji sam predsednik, smatram da treba da sagledamo sve ono što je bilo pre 2000. godine i izvučemo pouke kako se to nikada ne bi ponovilo. U tom smislu mogli bismo da se izvinimo građanima zbog problema koji su nastali u to vreme, zbog kojih smo možda delom bili krivi mi, delom opšta situacija u kojoj smo se tada nalazili. Naročito je vidljivo kad pogledate da su ti problemi 11 godina posle petog oktobra gotovo isti, čak i veći... A greške može da ispravlja samo onaj ko je svestan svojih grešaka. Onaj ko nije svestan svojih grešaka, od njega nema ni koristi“, kazao je Dačić.
Bahato i razgoropađeno Tadićev pobratim u bolu konstatuje da bi, eto, on i njegova paramilitarna formacija trebalo da sagledaju sve što su učinili do 2000, 12 godina nakon silaska sa vlasti i dve decenije nakon što su započeli krvavi, zločinački rat. Pouke da izvuku da im se ne ponovi. Silazak s vlasti.
Mogli bi da se izvine, „u tom smislu“ (u kom) zbog „problema“ koji su nastali u to vreme. Spodoba tvrdi, vređajući razum relativno normalnih ljudi, da su sve žrtve i patnje koje su ostale iza Socijalističke partije Srbije „problemi“: više od 250.000 poginulih, 15 000 nestalih, tri do četiri miliona izbeglica, ranjeni, osakaćeni, žrtve torture, silovanja, pljačke. Genocid, masovni ratni zločini protiv civila i zarobljenika, zločini protiv čovečnosti. Potom, dugogodišnja izolacija, zaostajanje, ispiranje mozga sa nesagledivim posledicama, meteorski uspeh najnižeg soja. „Desili“ se. Nužna pretpostavka tog zla bili su Slobodan Milošević, pokretači i promoteri, intelektualni i kama-realizatori, ideolozi, satrapi i gebelsi poput Ivice Dačića, zaštitnog lica uspešne kampanje krvavog beogradskog brenda, osvajačkog rata koji nikad ne izlazi iz mode. To su za prvog policajca Srbije „problemi“ zbog kojih su „možda delom bili krivi“ on i njegova zločinačka skupina odmetnika. Dakle, „možda“ i nisu, nisu uopšte, nisu ni „delom“.
Ti „problemi“ su, tvrdi ovo, „11 godina posle petog oktobra gotovo isti, čak i veći“. Ne, nisu, ono što je Miloševićeva banda učinila za deset godina vladavine u kojoj je uživao i Ivica Dačić ne može da bude veće i strašnije.
Nije odoleo intervjuisani, morao je da ponovi svoje propagandističke tlapnje, sve u brizi za Srbe na Kosovu koji mogu da prođu kao njihovi sunarodnici na starijim sestrama barikadama u Krajini, tamo gde su ih huškali Milošević i Dačić.
„Ja govorim o tome da će se situacija na terenu iskomplikovati. Pitanje je veliko da li su Srbi u Krajini ili u Bosni hteli da dođe do rata ili ih je situacija dovela do toga posle raznih događanja kao što je onaj na čuvenoj svadbi u Sarajevu ili na Plitvičkim jezerima. Mi ne smemo dozvoliti da se lavina zakotrlja“, tvrdi Dačić.
Očigledno policajac zna da će se stvari iskomplikovati, kao što je znao dok je davao instrukcije snajper-barikadistima od početka nove balvan-revolucije. Ali, ovde je najvažnije njegovo čitanje novije istorije u kojem je dovoljno pomenuti svata na Baš čaršiji koga je ubio kriminalac i opravdati Srbe za 1.425 dana opsade, najduže u istoriji, 12 000 mrtvih, od čega gotovo dve hiljade dece. To, stvarno, ne treba da se dozvoli, takva „lavina“ koju baštini Socijalistička partija Srbije, beogradski naredbodavac i finansijer Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ne smeju se ponoviti ni Plitvice, teroristički napad Martić-Miloševićevih Srba na hrvatske redarstvenike u kojima je bila po jedna žrtva s obe strane. Ali je svako pominjanje bilo kojeg toponima znak da se tamo negde desilo nešto Srbima koji su bili nevini, a Dačić dobro zna da se pomenuti isprani mozgovi njegovih konzumenata i potencijalnih glasača, nakon njegovog patriotsko-informativnog rata, ne mogu vratiti u normalu.
Konačno, suštinski krivac za sve što je, vređajući građane Srbije izgovorio pandur, je predsednik države Boris Tadić i on će za to da odgovara, vrlo brzo. Deluje Dačić onako moćno, baš kao staford koji je odgrizao devojčici uho, on takve ujede, zapravo, prakticira svaki dan, ali neće odgovarati kao ni četvoronožni krvolok. Odgovaraće Tadić. Znamo, nije on gazda ove zveri, ali je pošto - poto hteo da se druži s njom, zarad opstanka na vlasti, pazario dok je još mislio da može da je kontroliše. Ništa od toga, ni pomirljivi sertifikati o pobratimstvu, zajedničke čitulje, ni indulgencije, ni raspoređivanje najžešćih iz nakota na strateška mesta, priroda zveri je takva, a potencijalni je staratelj pokazao nesposobnost i krajnji nemar, ugrožavajući bezbednost građana. Dačić će da bude još bolji na izborima, mnogima će tek tada biti jasno da on, zapravo, ne može da ima staratelja. I da, ma koliko se upinjao, i izbegavao lipu, ne može da bude ništa osim bahatog klona Slobodana Miloševića.
I to je deo izborne ponude.

Mladen Z.: BURA

Zima uz more. Nista od ljetnog ugodjaja. A opet…Borba bolesnog juga i zdrave bure. U ime zdravlja i bure, bura u stihu, bura opjevana, bura oslikana …

Uz pjesme Branka Benzie rijeci Vatroslava Lopasica…

NOVA BURA

I ta
od ushita
hita
da s goleti
poleti

“Nova bura” može mnogo toga pročistiti, nebo razvedriti, pa se ushitno i poletno niz goleti spušta. Puna je mladenačkog zanosa, jedva dočekavši, da krene svojim krajem tjerajući pred sobom ustajalo i dotrajalo, istrošeno i nevaljalo.
 

 
ČUVAJ SE SENJSKE BURE

Oluju
refuli bljuju
val će te strti
val naždrti
smrti

“Cuvaj se senjske bure”. Šenova je napisao "Čuvaj se senjske ruke". Bila je to poruka onima koji nam dobro ne žele. Senjska bura posebno je jaka, puna snažnih udaraca, refula, koji mogu lako oboriti nesigurna i kolebljiva čovjeka. Diže valove koji su puni opasnosti, mogu satrti slabo građeni brod. Čvrstina se traži, čvrstina duše broda. Ta bura pročišćava, ona je simbol moći ovog kraja i njegovih ljudi.
 

BURA

žestoka
do otoka
bura stooka
žeđa
mojih vjeđa

“Bura”koja je sve vidjela, "stooka", u pjesniku budi čežnju da i njegov pogled (žeđa mojih vjeđa) prodre u dubine zbivanja i duše, pa da se pred njim prostru prošli dani i dogođaji njegova života.
 

 
NA MODROJ BURI

Zla
niz vrhunce
brvina al sunce
sja

Zima
Puše
bez duše
Bič dima

grize
frize
u grote

Urnebes
Ljepote

“Na modroj buri”. Vedro je. Nebo modro, ali bura se nemilosrdno ruši sa Velebita, tutnji, navaljuje, brvina. Sunce, doduše, sja, ali je hladno, vrlo hladno, a morski dim grize i izjeda i kamen. U tom bijesnom urnebesu ima veličanstvene ljepote.
 

http://www.youtube.com/watch?v=WkN-fWjJREg&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=v_Ayt-7iQIg&feature=related

***********************

Vrijedi prosiriti znanje. Zbog toga dodajem dvije web stranice koje govore vise o prof. Vratoslavu Lopasicu i prof. Branku Benzieu, zaljubljenicima i znalcima glagoljice, koje mi je Natasa poslala potaknuta ovim Mladenovim prilogom:

http://www.croatianhistory.net/etf/lopasicgl.html

http://www.croatianhistory.net/etf/lop.html

Zeljo S.: Nebo iznad Banjaluke 8.1.12.

Vuk Perišić: Bog i tržište. Čija ruka je nevidljiva?

Vuk Perisic je autor cije clanke sa zanimanjem citam. Ovog puta se osvrce na temu krize kapitalizma, njenih kriticara, kao i opcija koje se savremenom svijetu nude ili ne nude.
U svakom slucaju clanak vrijedan citanja. Sa zadovoljstvom vam ga preporucujem jer na mnogo bolji nacin nego sto bi to meni poslo od ruke objasnjava neke pojave u svremenim drustvima, ciji smo i sami ucesnici.
Clanak je objavljen u Pescaniku.

*******************

U posljednjim božićnim porukama velikodostojnici katoličke crkve su se, kao nikada do sada, okomili na liberalni kapitalizam. Argumentacija se po običaju svodila na floskule o pohlepi, potrošačkom društvu, nejednakosti i solidarnosti. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj te nesuzdržane eksplikacije. Ona kazuje da je prešutno savezništvo između religije i demokracije uspostavljeno tokom Hladnog rata bilo taktičko i nevoljno i da se temeljilo na procjeni klera da su liberali manje zlo od komunista. To je manje bitno. Ono što je važnije jest da je kler odlučio da ispuni politički vakuum nastao padom Berlinskog zida i da ima ambiciju zauzeti mjesto glavnog globalnog protivnika liberalnog kapitalizma.
– Isuse, nedostaje mi Hladni rat. – rekla bi M (Judi Dench), šefica Jamesa Bonda, u filmu Casino Royale.
Božićnim porukama katolička crkva je zauzela busiju u koju su se pravoslavni i islamski fundamentalizam odavno udobno smjestili jer nikada nisu imali praktičnu ili taktičku potrebu da prikrivaju svoje antizapadne i antiliberalne porive. Iz te iste busije nekada su socijaldemokrati obavljali vrlo koristan fine-tuning kapitalizma. Danas još uvijek tragaju za svojim identitetom.
Bilo bi krajnje vrijeme da se oni autori, pogotovo oni s jugoslavenskog prostora, koji kritiziraju kapitalizam po crti svojih demokratskih i humanističkih, reklo bi se lijevih uvjerenja u najboljem smislu te riječi, probude i shvate koliko kritika kapitalizma posljednjih dvadesetak godina zaudara na desnicu – u najgorem smislu te riječi. Zar im miris tamjana koji se širi antikapitalističkom busijom o tome ne kazuje sve? Zar ne vide da se iza tog dima kriju primitivni bijes Vandeje, žal za feudalnom idilom, slutnja fašističkog klasnog pomirenja i Hitlerove brige za socijalnu sigurnost radnika (pod uvjetom da su plavokosi)? Ne misle valjda da su Tuđmanova vizija dvjesto obitelji ili Miloševićevi gangsterski klanovi – kapitalizam? Ili namjeravaju ostati na razini one propagandne dosjetke (koju je smislio sâm Staljin) da su fašizam i klerikalizam sluge i udarne pesnice (ili tako nekako) “krupnog” kapitala?
Dok se ponavlja mantra da je liberalni kapitalizam u krizi, zaboravlja se da je riječ o poretku kome je kriza imanentna i čiji civilizacijski i ekonomski uspjesi proizlaze upravo iz njegove fragilnosti, iz njegovog odbijanja da se uspostavi kao konačna, neupitna, apsolutna, sveta – drugim riječima: totalitarna – nepromjenjiva i vječna istina. Istodobno, protivnici liberalnog kapitalizma odriču mu pravo da bude u krizi, da luta, da zastane, da živi u nestabilnosti iako je nestabilnost njegova suština… Svaki puta kada padne burzovni indeks ostrve se na kapitalizam, čitaju Marxa, citiraju Brechta (ono o bankama; dosadilo je), izlaze na ulice, zahtijevaju promjene i ne nude ništa artikulirano, u svakom slučaju ne nude ništa što ne zaziva rizik rasula i nasilja. Društvo koje ne ekvilibrira na žici krize je mrtvo društvo. Samo totalitarizmi svoj vijek provode u potpunoj izvjesnosti i stabilnosti jer samo smrt je lišena izazova i iskušenja. Pokojni Christopher Hitchens je sjevernokorejski režim (koji je samo laboratorijski primjer krajnjih konsekvenci koje je odsustvo slobode govora i slobode trgovine u stanju proizvesti) lucidno nazvao nekrokracijom. Liberalni kapitalizam, pak, od čovjeka očekuje da se trgne, da razmišlja, da se bori, da prihvati rizik, da se zrelo pomiri kako ništa na svijetu nije vječno i zadano i kako je potreba za sigurnošću i izvjesnošću edipalna iluzija, želja da život nekako prođe u maternici male i sigurne plaće pod nadzorom Velike Majke, Velikog Oca ili Velikog Brata, koji se, ovisno o historijskim okolnostima, zovu Domovina, Partija, Führer, Dae Wonsu ili Bog.[1]

******

Jedan od većih, možda paradoksalnih, historijskih uspjeha liberalne demokracije i slobodne trgovine sastoji se u tome da je taj politički i ekonomski poredak uspio preživjeti uprkos mnoštvu koje ga zapravo nikada nije iskreno prihvatilo. Doduše, sama njena narav sprječavala je demokraciju da od građanina očekuje ljubav i zahvalnost jer su – osim poštivanja zakona – sumnja i kritika jedini legitimni oblici iskazivanja lojalnosti prema demokratskom poretku. No, mnoštvo nikada nije shvaćalo te suptilne nijanse i svaku krizu je koristilo kako bi parlamentarizmu i tržištu zaprijetilo lijevom ili desnom radikalizacijom. Da nezaposlenost povećava rizik fašizacije društva poznato je još od 1929. ali se još nitko nije upitao zašto netko samo zato što je izgubio posao ima potrebu da izazove rat i genocid. Naime, užasno je izgubiti posao, ali složit ćete se da su revolucija, vikanje po ulicama, razbijanje izloga, glasovanje za kretene ili progon etničkih, vjerskih i seksualnih skupina ipak pretjerana reakcija. Dok je slobodu trgovine i slobodu govora za svaku i najmanju grešku spremno baciti preko palube, mnoštvo spram raznolikih totalitarnih i autoritarnih režima i njihovih zločina pokazuje začudnu toleranciju, pa i lojalnost, ako ne i oduševljenje. Onako naivna i dekadentna kakva već jest, liberalna demokracija nikada nije ni imala ambiciju da oduševljava nego da građane pusti na miru ne bi li sami odlučili kako će kovati svoju sreću.
Mnoštvo je uvijek bilo spremno da se zbog ono malo izvjesnosti i sigurnosti odrekne slobodnog tržišta, ne shvaćajući da se ta kratkoročna prednost na koncu uvijek preskupo plaća. Svaki nedemokratski režim i svaki režim koji pokušava ukrotiti tržišne zakone, neko vrijeme, poput zaduženog kockara, uspijeva preživjeti, ali svaki se temelji na fiskalnim i intervencionističkim nakaznostima koje prije ili kasnije izazivaju bankrot. Nisu rijetki slučajevi da se taj bankrot pokušava odgoditi ili prikriti ratom.
Ne gaji mnoštvo prevelike simpatije ni prema slobodi misli i savjesti jer škopljenje kritičke i slobodoumne javnosti jamči odsustvo intelektualne provokacije i sablasnu tišinu u kojoj male vrijednosti malog čovjeka – tog najstrašnijeg tiranina – nitko ne dovodi u pitanje.

****

Retorika kojom velike monoteističke religije osuđuju potrošačko društvo bitno se ne razlikuje od retorike Leonida Iljiča Brežnjeva i njegovih prijekornih obraćanja Komsomolu. Potrošačko društvo nesumnjivo nije neko hvalevrijedno civilizacijsko dostignuće, ali ono što razlikuje glupavo šarenu civilizaciju mallova i shopping-centara od poredaka utemeljenih na dijalektičkom materijalizmu ili katekizmu jest da potrošačko društvo nikoga ne primorava da kupuje, niti mu prijeti pravnim i fizičkim posljedicama ili moralnim ucjenama ako ne želi kupovati. Potrošačko društvo, štoviše, na vrlo bezopasan način zadovoljava potrebu mnoštva za glupostima i opsjenama. Lako je negodovati nad idiotizmom reklama ili nad nepromišljenim kreditnim pothvatima u koje se ljudi upuštaju da bi odabrali Imati umjesto Biti, ali ne treba zaboraviti da se na tržištu vrednota nude proizvodi neusporedivo opasniji od potrošačkih đinđuva, trica i kučina. Još uvijek je manje štetno sanjati o novom automobilu ili mašini za rublje nego – u zanosu spiritualnosti i sabornosti – svoj identitet i svoju sudbinu predati na milost i nemilost nekom natprirodnom biću ili nekoj imaginarnoj zajednici. Za razliku od boga i nacije, automobili i kućanski aparati postoje i ponekad uopće nisu beskorisni.
Pohlepom kao psihološkom pozadinom kapitalističke utakmice ne bave se samo religijski nego i lijevi moralisti. Doista, teško je shvatiti zašto nekome treba pet kuća, šest automobila, sedam ljubavnica, jahta i mlaznjak. No, jednako je teško shvatiti one kojima to smeta, čak i kada je taj novac stečen na pošten i zakonit način. Pošteno i zakonito bogaćenje, naime, nije nemoguće u uređenim zemljama, koliko god to nevjerojatno zvučalo. (Zanemarimo ovom prilikom polemiku s onima koji drže da su privatno vlasništvo i privatno poduzetništvo samo oblici pljačke i eksploatacije). Ako pohlepa i jest motivacijski pokretač kapitalizma ona je još uvijek manje zlo od onih moralnih i psiholoških nastranosti koje su motivacijski pokretači nekih drugih ekonomsko-političkih poredaka koji, pak, proizvede posljedice neusporedivo teže i bolnije od visokih kamata, siromaštva ili neefikasnog sistema zdravstvenog osiguranja. Je li potrebno navoditi primjere?

****

Zahtjev da se tržište, onako nemilosrdno i bešćutno, zamijeni nekim uzvišenim moralističkim principima poput suzdržavanja od pohlepe, spiritualnim vrijednostima (što god to značilo) i solidarnošću koja nadilazi racionalnu i na raspoloživim sredstvima utemeljenu socijalnu politiku, u svojoj suštini je totalitaran. Ne samo zato što je takav zahtjev utopijski i što – empirijski provjereno – ne može osigurati materijalni progres, nego ponajviše zato što je pokušaj njegove provedbe nemoguć bez svemoćne države koja raspolaže neograničenim ovlastima. Nema tako divljeg i surovog tržišta koje je opasnije od jake države koja uvjerava sebe i druge da ima historijsku misiju. Ukidanje tržišne utakmice prije ili kasnije dovodi do ukidanja političke utakmice jer takva, moralistički naduta, država ne trpi raznolikost svjetonazora i javnu kritiku. Zamjena tržišnih zakona nečim što protivnici kapitalizma nazivaju moralom užasno je ambiciozan cilj. Suvišno je podsjećati da su komunisti i fašisti nešto slično već pokušali. Svaki poredak koji sebe vidi posvećenog nekom velikom cilju – umjesto kao javnu službu koja stvara pravne i političke preduvjete za ostvarivanje individualnih ciljeva – neminovno guši slobodu i demokraciju jer je u slobodi i demokraciji moguće postaviti pitanje ima li taj Cilj smisla, koliko košta, da li se isplati i je li uopće u skladu s humanističkim moralom i civilizacijom. Takvo što totalitarni i autoritarni poredci ne mogu podnijeti iz bezbroj ritualnih, političkih i praktičnih razloga. Post-jugoslavenski režimi, na primjer, opirali su se demokraciji kako bi spriječili demokratsku raspravu o njihovim nacionalističkim ciljevima, svjesni da tu raspravu i snagu racionalnog argumenta jednostavno ne bi preživjeli. U odnosu na ovdašnje, nacionalno svjesne pjesnike i ubojice i najgori burzovni špekulant doima se kao Sokrat ili Kant. Lako je složiti se s kritičarima kapitalizma kada se pozivaju na primjer Pinochetovog režima pa kažu da slobodno tržište nije jamac demokracije.[2] I nije, ali je neizostavni preduvjet. Kao što je slobodna trgovina možda moguća bez slobode govora, sloboda govora zasigurno je nemoguća bez slobodne trgovine. Molim vas, nemojte (po tko zna koji put) pokušati empirijski provjeravati je li doista tako.

****

Nisu svete matere zabrinute zbog bankarskog nemorala ili nezaposlenosti. One uostalom imaju sasvim ugodne uspomene na zlatno doba svojih feudalnih poslovnih pothvata. Njih ne smetaju stranputice i nesavršenosti liberalizma, pa čak ni njegov sekularizam, nego sloboda izbora i konkurencija. Puko postojanje slobode izbora učinilo je više za oseku religioznosti nego svi spisi Lukrecija, Spinoze, Voltairea, Engelsa ili Hitchensa zajedno. Crkve se ne protive tržištu zato što je ono nepravedno nego zato što već sama ideja tržišta implicira situaciju u kojoj bi crkveni proizvod – a to je ritual posvećen transcendenciji – bio tek jedna od mnogih i raznolikih roba i usluga koje se nude na pijaci. Kada se netko plaši da njegov proizvod ne može izdržati iskušenja tržišne utakmice pa čezne za monopolom, više ili manje nedvosmisleno priznaje da bog nije na njegovoj strani.
--------------------------------------------------------------------------------

[1] Dae Wonsu je najviši čin u Korejskoj narodnoj armiji. Može se prevesti kao Veliki Maršal, dakle kao čin viši od čina maršala, pa i generalisimusa. I uveden je zato da bi bio jedinstven i neusporediv. Za sada je samo Kim Il-Sung bio Dae Wonsu.
[2] Pinochetov ekonomski uspjeh doima se i većim nego što jest jer se uspoređuje s ekonomskom katastrofom koju je izazvao Allende. Allendeov ekonomski neuspjeh je, dakako, sporedna tema u odnosu na tragediju koju su doživjeli čileanska demokracija i svi nesretnici koje su Pinochetovi sadisti priključivali na električnu struju.

Peščanik.net, 30.12.2011.

Hristos se rodi!

Svim pravoslavnim vjernicima

 zelim Sretan Bozic!

"Mir Boziji i Hristos se rodi"

LUKA BAN

It's just stopped raining 2

Ko je Luka Ban?

Vec duze vrijeme pokusavam da doznam ko je Luka Ban. Jos od dana kada je Caja objavio prve njegove fotografine na svom UzBLuz-u.

Sve sto sam do sada doznao je da je Luka Ban banjalucanin, da mu je ime Zarko, da i danas zivi u Banjaluci i da se s velikom ljubavlju i veoma uspjesno bavi fotografijom.
To kako Zarko ili Luka Ban koristi svoj foto aparat mozete se uvjeriti iz ovih nekoliko fotografija ili ako posjetite bogatu prezentaciju na stranici:

http://www.photocritique.net/g/shl?zz00001-pLUKA+BAN

Svi mi pravimo fotografije i na neki nacin nastojimo da one budu sto bolje, ali ovo sto Luka Ban radi je umjetnost. Prava umjetnost. Luka Ban vidi detalje koje normalno oko ne uocava. Uglovi koje on bira, igre svjetla i tame, refleksije daju poznatim nam predjelima Banjaluke novu dimenziju.
Vrbas, zgrada Doma Kulture, dajak, Gosposdska... djeluju magicno na njegovim fotografijama...
Likovi koje on prikazuje pricaju pricu.
I jos nesto veoma vazno: komentari ili naslovi, svojom duhovitoscu daju fotografijama novu dimenziju.
Svaka fotografija je prica za sebe.

Mosque rebuilding

I ako je sve to tako kako ja to dozivjeh i opisah, kako to da se o Luka Banu, ili Zarku ne zna ?
Mozda ja pretjerujem, ali to je umjetnik dragulj iz naseg grada o kome bi se trebalo vise znati i cije bi radove trebalo objavljivati i prikazivati.
Mozda se to i desava ali ja o tome nisam uspio nista saznati.
Zato, molim vas koji nesto znate da nam javite i da pokusamo stupiti u kontakt sa Luka Banom.

Reflective fishing

Boat of the raising sun

It's just stopped raining 1

Entering the curch

Visiting the Museum

Passing by a tobacco factory gate

Street Guitarist

Castle

Tower

E pur si muove!

Prvi radni dan u Novoj 2012. godini. Vozim se na posao i slusam Radio 680 AM, srednjetalasnu stanicu koja svakih 10 minuta emituje vijesti o situaciji na putovima. Slusam ovu stanicu vec bar petnaest godina. Za to vrijeme mi je pomogla tri puta kada su javili da je zastoj na putu kojim sam se uputio na posao. Bar stotinu puta sam se zakleo sebi da cu promijeniti stanicu i slusati neku sa boljom muzikom, jer su ovi na 680 AM dosadni i ponavljaju iste vijesti po cijeli dan. Ali nikako da to uradim, jer se bojim da ce bas taj dan kad izaberem neku drugu stanicu, stati saobracaj na mom putu, a ja to necu znati i zaglavicu se u guzvi...
Tako i dalje, vec godinama slusam istu stanicu i vijesti koje ponavljaju po pedeset puta.

Danas je udarna vijest da je danas prvi radni dan u 2012. godini. Vijest zlata vrijedna, ali ima i dodatak:
"Do danasnjeg rucka ce direktori i predsjednici banaka zaraditi prosjecnu godisnju platu prosjecnog radnika u Americi i Kanadi!"
Za pola radnog dana cijelu prosjecnu godisnju platu! Da je zarade bar za cijeli radni dan. Ali ne...!
Nekima se vrijedilo roditi!
Gdje je tu proklamovana demokratska ravnopravnost ljudi?! Naravno, ravnopravnost nije nit smije biti uravnilovka, ali ni ovo o cemu ova vijest govori nije demokratija!
I tako, na mom radiju 680 AM, ta se vijest ponavlja svakih deset minuta; cijeli dan.  

Za mene je vijest bas to sto je ovo udarna vijest.
Doskora, ovakve provokativne i zapaljive vijesti nisu bile ovako napadno ponavljane na demokratskim talasima.
Koliko god da to mnogi, a posebno bankari, ne vjeruju, E pur si muove!!
Postepeno ali sigurno, e pur si muove!

Umro Kiro Gligorov

U Skopju 1. januara 2012. godine u 95. godini zivota umro je Kiro Gligorov, prvi predsednik nezavisne Republike Makedonije.  U novijoj istoriji ostaće zabeležen kao političar koji se zalagao za očuvanje jugoslovenske federacije i čovek koji je uspeo da svoj narod i tadašnju Socijalistčku Republiku Makedoniju sačuva od pretećeg konflikta koji se širio bivšom SFRJ.