Tanja Topic: PARALELNI SVJETOVI

Mario poslao uz komentar: U Startu (sarajevski list izlazi dva puta mjesecno) izlazi kolumna Banjalucanke Tanje Topic, politicke komentatorke  pod nazivom RIJEC, DVIJE IZ BANJALUKE.
Preporucam vam da procitate.

******************

Nema veze što smo u stvarnom životu siromašni, jadni, poniženi, barem postoji jedan virtuelni prostor, u kojem smo najjači, najpametniji i u kojem nam niko ne može ništa

Danima slušam poznanike kako stavljaju ključeve u brave svojih radnjica, jer ne mogu više izdržati "namete". Mjesecima gledam poslovne prostore u centru grada koji zjape prazni.

Kad razgovaram sa prijateljima, vidim onaj izraz zabrinutosti koji se nadvio nad njima. Dok listam zvaničnu statistiku, vidim da je i ona ogledalo opšte depresije. U zadnje tri godine, kazuju zvanični podaci, preko 50 hiljada građana u našoj zemlji izgubilo je posao, a brojka nezaposlenih vratolomno je prerasla cifru od pola miliona ljudi. Među tim "zabrinjavajućim" podacima je i taj da je svaki drugi mladi čovjek bez posla, što ne daje nadu i što nas svrstava u sam evropski vrh, naravno, u negativnom smislu.

Malo ko se bavi tim malim nesretnim ljudskim sudbinama, čak i oni direktno pogođeni. Kako i bi, kad je stvarni život zamijenjen virtuelnim životom, višim nacionalnim ciljevima, stalnoj ugroženosti svih od onih drugih. Ta vjekovna matrica se prenosi sa generacije na generaciju kao jedino istorijsko, politološko i kulturološko naslijeđe.

I onda mu taj njegov egzistencijalni problem postane banalan, kad shvati kakve probleme moraju rješavati oni koje su isti ovakvi nesretnici birali u namjeri da im bude bolje. Proteklih mjeseci se pucalo rafalnom paljbom riječima sa svih strana. Jedni su ukidali one druge, oni drugi su se zaklinjali u vječnost, a mali čovjek nije prepoznao tu opasnost i tu vrstu ugroženosti od intelektualnog i svakog drugog sluđivanja.

Čak se i najomiljenija sporedna stvar na svijetu - sport - pretvorila u nacionalni okršaj. Nisam sigurna da sam zdrava izašla iz tog opšteg ludila.

Gledali smo scene poslije kojih bi svaki normalan čovjek mogao biti jedino posramljen. Mislim da nema većeg srama nego što je onaj koji osjećate zbog nekog drugog i koji ničim sami niste izazvali.

Da propadnete u zemlju ili da se sklonite na društvenu marginu, na koju su vas ovi glasni¬i i luđi inače i sami protjerali. Kao otpadnika, jer niste dovoljno dobri da budete u nji¬hovom stroju.

Obavezno je tu posramljenost ne prikazivati javno, jer biste, u protivnom, mogli biti izlo¬ženi tiradi bijesnih ljubitelja sporta i postati omraženi neprijatelj, poput onog mrskog, koji je junački pretučen. Pardon, čiji su automobili pretvoreni u stari otpad.

Tako je glas razuma morao zašutjeti pred agresivnim izlivom primitivizma, divljanja, razbijanja i uništavanja tuđe imovine. Slavlje povodom pobjeda nacionalnih momčadi nije bilo slavlje pobjede, već se pretvorilo u slavlje inata ili kao što je jednom prilikom Srđa Popović rekao "slavio se poraz neprijatelja".

Oni koji bi trebalo da su se po institucionalnoj liniji suprotstavili teroru zadojenih mržnjom, dakle, da rade svoj posao, držali su nam lekcije iz istorije i nisu dopustili da njima "lekcije dijele" tamo neki, koji "ne dopuštaju da se naša zastava vijori na njihovim stadionima".

Ali zato će naše mlade i lijepe navijačice, žene i djevojke naših rukometaša nositi kokarde i da vidimo ko će se usuditi da nam prigovori zbog toga. Vjerovatno je to i razlog zašto se hrvatski komentator rukometnog finala suzdržao opaski na račun mladih i lijepih, sa kokardama, poslije onog tužnog iskustva sa hrvatskom himnom.

Sva sreća da su rukometaši na dodjelu medalja izašli samo sa šajkačama.

Zašto i bi, kad su sami dali značajan doprinos nošenju i prenošenju mržnje prema drugima, generacijski.

Pametni će reći zar je moguće da se ta mržnja nosila u ljudskoj glavi punih dvije decenije, da nije ni za mrvicu manja od one koja je eksplodirala u ratu devedesetih prošlog vijeka.

Ušli smo sa još većom u novi vijek. Razum se opet povukao pred budalama. Rat smo nastavili i u jeziku, preko televizijskih ekrana, u školskim klupama, na sportskim terenima, svako je izabrao sopstvenu stranu i odlučio nemilosrdno se obračunati sa neprijateljima.

I nema veze što smo u stvarnom životu siromašni, jadni, poniženi, u svakom pogledu, barem postoji jedan virtuelni prostor, u kojem smo najjači, najpametniji i u kojem nam niko ne može ništa.

Tanja Topić

Predsjednik Srbije odlikovao Srđana Aleksića

Vijest koja budi nadu:

"....Povodom dana drzavnosti Srbije , predsjednik Srbije, Boris Tadic, pred 15 drugih zasluznih odlikovao je i  Srđana Aleksića, iz Trebinja (Zlatna medalja „Miloš Obilić“ za ispoljenu hrabrost i delo ličnog herojstva - posthumno)....."

Mozda je i dodjela tih odlikovanja predizborni potez. Mozda... Vjerovatno... Srbija je pred izborima.
Ovo je predizborno vrijeme.

Pa makar da je i tako, mene ipak raduje sto je Srdjan Aleksic, istinski heroj koga bi Srbi kao narod i Srbija i Bosna i Hercegovina, i Republika Srpska, trebali slaviti, zasluzeno i zvanicno odlikovan.

Za mene je to pozitivna vijest dana koju zelim podijeliti s vama.

Natasa: SRETNO VALENTINOVO!

Potrudite se učiniti ovaj dan drugačijim od uobičajene svakodnevice, sebe radi i onih koje volite.

Malen trud, velik dobitak.

Od mene:

http://www.ezgeta.com/ove.html - P. Neruda,

ili, birajte što volite, izbor je zaista velik:

http://www.ezgeta.com/poezija.html

i ove pjesme:

http://www.youtube.com/watch?v=fI47E71f6bc Stine, Massimo

http://www.youtube.com/watch?v=ioqD9rIBRHM&feature=related Stranac u noći, Massimo

Nataša


 

Elektrijade

  Slucajno, trazeci nesto sasvim drugo, naletih na nekoliko slika sa Elektrijada. Na zalost, nikada nisam spadao u one koji na poledjini slika uredno zapisu dogadjaj, imena, geografske podatke, godinu...

Za slike jedino mogu reci da pripadaju razlicitim Elektrijadama. Pokusacu se prisjetiti imena. 

Mislim da je ovo jedna od mojih poslednjih Elektrijada u Porecu, vjerovatno 1973 ili 1974. Na slici su , stoje: Tibor Bogdanovic, ja, ne mogu se sjetiti, Rajko, Majkic, cuce: Said Mustajbasic, mislim da je, ali nisam siguran,  Mihajlo Crnadak, Dragoljub Milasinovic - Mila, poslednjeg desno se ne sjecam, ali se sjecam da je igrao krilo. Te godine nam je Cajavec bio pokrovitelj. Dobili smo besplatne dresove.

S lijeva Krkic Midhat - Mido, Medalju mi urucuje Mase Uzicanin, kosarkas koji je igrao za EF Sarajevo,  Bosnu , Ml. Bosnu,  Danas zivi u USA...

Prvog s lijeva, ubijte me, ne mogu se sjetiti a bili smo dobri drugovi, cak radili u Cajavecu i Medicinskoj kasnije. Na Elektrijadama je bio strelac. Aranka, kasnije se udala za Momu Vranjesevica, zive u Njemackoj, Jugo, veoma aktivan u KSETu, mislim da je bio i izvidjac, Ninic Nebojsa, danas vrlo uspijesan banjalucki biznismen, Susnjar - Sule, mislim da i danas zivi u Banjaluci, iza naocala ja.

Bato Rokvic, novosadjanin, poznati DJ KSETa, nedavno preminuli Vojo Bajic, ime lika iza Voje mi ne dolazi, a znam da je igrao mali fudbal, prekovrbaska raja, druzio se sa Svetom Lazarevskim i Tufetom. Mozda oni pomognu...

Tako vam je to sa "memorijom pamcenja". Ne krijem - blijedi...
Ako sam negdje pogrijesio - ispravite me vi kojima memorija u tom dijelu jos nije izblijedila kao meni.

Na vijest o smrti Whithney Houston

Whithney Houston: Will Always Love You

Whithney Houston: One Moment In Time

Mario: BANJALUČKI ČIČAK

Humorističko satirični list Čičak je u Banjaluci prije devedeset godina izdavao istoimeni konzorcij. List je štampan ćirilicom i latinicom, a izašlo je ukupno devet brojeva. Urednici su se mijenjali (Tomo Mutić, Niko Jovičić, Ivan Zaković Volfgruber, Mustafa Pličanić i Milan Tomić), jer se list nije zadržao samo na bilježenju anegdota nego je ’šibao političare, nacionalne i socijalne mane te opštu moralnu posrnulost društva’. Uredništvo je često bilo izloženo različitim provokacijama te je iz tih razloga u impresumu istaknuto da ’šamare prima i vraća Ivan Tabulo, Kralja Petra drum13’, koji je bio jedan od kreatora i istinski zaštitnik lista. Tabulo je inače bio vlasnik gostionice i izuzetno krupan čovjek.

Tri anegdote iz Čička

HALVA

U prvom broju "Čička" objavljena je priči¬ca o istinitom događaju. Akteri su gazda Lazar Popović, poznatiji po nadimku Kasap, i jaran mu po sklonosti za dobre konje i konjske utrke, Ahmetaga Šćeta, doseljenik iz Tešnja.

"Pozvao Lazar Kasap na večeru Ahmetagu Štetu. Poslije večere donesena je na sto halva, ali u tolikoj dimirliji da se Ahmetaga i danas hvali.

- Kad metnuše halvu pridame, ja jedi i potkopavaj, pa jedi i potkopavaj, i jedva u neko doba potkopah toliko da se onaj vršak halve prevrnu, te istom onda ugledah gazdu Lazara s' onu stranu dimirlije gdje i on potkopava i nastavih sa njim eglen".

Ahmetaga Šćeta kao da je mnogo čitao Evliju Ćelebiju, majstora u preuveličavanju. Kolika li je tek morala biti demirlija? Čudo od tepsije!

GAZDINSKA PAMET

Za vrijeme rata i iza rata za trgovce su bile dobre godine. Neki naš gazda Jovo u početku rata bio je momak — danas je svoj čovjek i gazda ipo.

Iza pazarnog dana, utorka, gazda se Jovo spremio da sa svojom gos¬pođom na nekoliko dana otiđe u Sla¬tinu. Do banje ima skoro 20 kilome¬tara, a najgora kola ne moogu se dobiti ispod 300 kruna. Tri stotine tamo, tri stotine ovamo, to bi bilo bačenih šest stotina kruna. Tamo daleko preko Sla¬tine gazda Jovo ima nekog kmeta Marka, koji ima svoja kola i koji bi ga mogao odvesti do Slatine. Ali kako? Lijepi su dani, u polju mnogo posla, pa Marko nikako i ne misli da dođe u Banju Luku.

Zašao gazda Jovo po pazaru, pa kojeg bi god seljaka vidio, koji može kući proći pokraj Markove kuće, sve ih ja obustavljao i govorio : — Čuješ, molim te, svrati kod moga Marka i reci mu, da sjutra nefaljeno dođe u varoš, jer ima važnog posla na sudu.

Eto ti sjutra zorom Marka kolima, na gazdin dućan:

— Dobro jutro, gazda, što si me zvao ?!

— Bog s tobom Marko, ko te je zvao ?!

— Pa mnogi su mi sinoć došli do kuće i vele: Poručio gazda Jovo, da na svaki način, ako sebi želiš dobra — dođeš u Banju Luku.

— Gledaj ti ugursuza, ko ljuti se gazda, da te prevare, da izgubiš ovako lijepi dan i da moriš konje! No, deder, sjedi malo, popij kavu, dok ja upitam svoju gospoju ne bi li htjela da se izveze do Slatine.

I ode gazda da javi gospođi, da su kola već stigla.

E, baš neće nikud ova moja gospo¬đa!— vajkao se gazda, kada se povratio u dućan.

— Veli, nijesam ove godine nikud naumila, ali kad sam joj kazao, da ćeš nas ti džabe odvesti, veli, e baš neću Marku na žao učiniti. Daj mu, veli, kavu da popije, dok se ja spremim.

I tako se gazda Jovo i njegova gospođa džabe voze u Slatinu.

Gazdinska pamet!

DEVETNAEST, DESETNAEST...

U šaljivoj zgodi sa banjalučke pijace u ono vrijeme poznatom Omerhodži pokušao je priskočiti tada kaplar Tabulo:

Omerhodža je, priča veli, kupio "sepet jaja, pa čučnuo da prebroji". U tom njegovom nastojanju priskočila mu je u pomoć prodavačica, seljanka.

"Digla snaša suknju, a Omerhodža vadi iz sepeta jaja i mećući ih snaši u krilo sav se izbezumio, ne zna ili bi gledao u snašu ili u sepet. I što snaša više diže suknju da jaja ne poispadaju, to se Omerhodža niže spušta. Isprva je znao još da broji! Ali kad malo poodmače, hodža se posve izgubi i stade da nabraja: devetnaest, desetnaest, dvadeset i devet, dvadeset i deset, trideset... i bog te pitao koliko bi on još nabrajao, podvirujući snaši pod suknju, da ne povika odnekle kaplar Tabulo:

- Ne broji se tako Omerhodža, stani da ja prebrojim. Omerhodža, uvrijeđen, te na to:

- Ma nemoj se ti u naše račune plesti, kako god ja brojao, snaša neće biti na kvaru, a ti me nećeš učiti brojati".

Cico Kabiljo: Nada, l’espoire, hope…

Ovu istinitu pricu Cice Kabilja, Sarajlije koji zivi u Montrealu, objavljenu na dovla.net, preporucam da svakako procitate. Ako bi postojala nagrada za  pricu godine objavljenu na nasim web stranicama, koja zraci optimizmom i nadom  ja bih glasao za ovu kratku pricu. Suvise cesto, sve cesce dozivljavamo drugaciji kraj. Necu dalje, da ne kvarim Cicinu licnu i istinitu pricu...

**********************

Cico Kabiljo, Sarajlija koji zivi u Montrealu

U kabinetu sam moje doktorice i ne želim da vjerujem da ovo što slušam odnosi se na mene. Zar se te stvari ne dogadjaju samo drugima, a mi ih čujemo, i tada smo puni saosjećanja i nalazimo divne riječi da ih hrabrimo. U kabinetu, na onkološkom odjeljenju bolnice Sveta Marija, u Montrealu slušam, uz dosta patetike, blagim tonom i biranim riječima saopštavaju da više nema potrebe za hemoterapijom, da “CT scan” pokazuje da na jetri imam višestruku, rastuću metastazu. Znam šta to znaći, ali glupavo je da pitam o čemu se radi. Objašnjava mi da hemo-terapija i hiruški zahvat nisu dali rezultata, da je nastupilo ono što skoro većinu bolesnika sa dijagnozom Melanoma malignat kakvu ja imam, čeka: metastaza, svi organi su mi napadnuti. Soba se okreće oko mene, htio bi je još što-šta pitati ali iz mene izlazi ono najgluplje pitanje: – imam li ikakve nade. – Nažalost, u ovom stadiju, ne, odgovara, obezbjedit ćemo vam redovnu kućnu njegu, odgovarajuće lijekove i provodite što više vremena sa vašim najbližim. A da, možda ćete dobiti žuticu, ali to je sporedno.

Odmah donosim odluku da putujem u Evropu, da posljednji put vidim sestru i njenu porodicu, te veliki broj rodbine koji tamo žive i da još jednom vidim grad koji jako volim. Molim doktoricu da mi napiše pismo o mom stanju, da ga nosim, kako ne bi imao poteškoća, ako dobijem žuticu, da se ukrcam u avion. Izlazim iz bolnice, ne vidim ni ljude, ni aute, ni zemlju, ni nebo, već mislim kako to izgleda kada se smrt veoma brzo približva. Hoće li boliti, kako ću živjeti u tih preostalih dva-tri mjeseca, kako će porodica reagovati, kako treba srediti bar nešto, da ne ostavim nered poslije odlaska. Misli kao olovo, glava bubnja, ali gle, osjećam da sami gladan, moram nešto pojesti. Pored bolnice ima odličan libanonski restoran, roštilj i salate su im izuzetni. Što ne bi bar malo uživao u jelu. Poslije idem u drag-stor, ogromni dućan sa apotekom, da podignem ljekove, sve teški sedativi, i po dućanu tražim skoro sat vremena šta bi mogao mojima u Beču kao poklon ponjeti. Uhvatim sebe kako živim, bar ovih zadnjih nekoliko sati, normalno, ne padam u očaj, jesam strahovito zabrinut, ali ne i tužan, odlazim kući da “novost” saopštim najbližima. Prvo šok, ali odmah oni pokušavaju da se prave optimisti, govore mi kao otići ćemo mi u drugu bolnicu kod drugog stručnjaka, te mi pričaju da jedan institut već uspješno lječi poodmakle stadije, pa da tražimo transplataciju jetre, sve neke izjave koje gaje nadu, vjeru pa i tjeraju na borbu. Otputovao sam u Beč kod sestre Sonje, boravak i tretman kod bliske rodbine bio je kao da uopšte nisam bolestan i tako su se i ponašali. Restorani u Beču i Mađarskoj, posjete rodbini i svaka okrunjena carskim posluženjem, sve dobro funkcionira. Navače kad ostajem sam i svaki put liježem sa pitanjem, kada će taj trenutak doći. Sestra me jednog dana za doručkom gleda i govori mi: – Cico, ti dobro jedeš, dobro spavaš, redovno i bez problema ideš u WC, ništa te ne boli, ma možda ti i nisi tako strašno bolestan. Dobro sam upamtio te riječi, ali nažalost, svi nalazi govore suprotno i u šta onda vjerovati. I odlučio sam da vjerujem u sebe, u svoja osjećanja i fizičko stanje, uvidio sam da sam dobio još veću volju za životom i da ću nastojati živjeti svoj život do zadnjeg trenutka. Vraćam se kući u Montreal, nema žutice, pregled rutinski u bolnici i ništa novo ne govori, samo se doktorica čudi što sam nabacio koju kilu. Prestajem piti sedative, već se danju dosta krećem, postajem porodični vozač, aktivno provodim vrijeme i poslije mogu lagano zaspati. Kupujem tapetarsku heftericu, materijal i u kutu jedne sobe počinjem sa tapetarskim radovima, presvlačenje trpezarijskih stolica. Kako sam tada počeo da budem aktivan i sa sve rijeđim posjetama bolnici, takav sam i danas, još uvijek radno aktivan, evo 13 godina poslije.

Priča je možda previše lična, nekome čak i patetična, ali sam je ispričao da čitaocima prenesem da me samo jedno održalo u opstanku; nada, l`espoire, hope. Stoga sam mišljenja da svakome treba ostaviti nadu, jer je ogromna, beskrajna, razlika između ljudskog bića koje diše i srce mu kuca, od onoga kod koga toga više nema.

Decembar 2011.

50 Cent - plagijator

Đoković najbolji sportista svijeta

Novak i Jelena

Zasluzeno i ocekivano, Novak Djokovic je proglasen za najboljeg sportistu svijeta u 2011. godini.
Poslije niza Djokovicevih uspijeha u prosloj godini, ziriju u veoma respektibilnom sastavu, nije bilo tesko odabrati najboljeg.
Djokovic je izabran za sportistu 2011. godine svijeta u konkurenciji sa sportskim velicinama kakav je atleticar Jusein Bolt, NBA kosarkas Dirk Novicki, fudbaler Lionel Mesi, vozac formule 1 Sebastijan Fetel, biciklista Kedel Evans....
Ako me sjecanje sluzi, to je uspijeh kakav do sada nije zabiljezio ni jedan sportista sa Balkana.
Jedno je biti prvi u svojoj sportskoj disciplini, ali biti proglasen najboljim sportistom svijeta je uspijeh vrijedan iskrenih cestitki,  respekta i priznanja.
Za sportistkinju godine je proglašena kenijska atletičarka Vivijan Čeriot, a za sportsku ličnost godine surfer Keli Slejter. Dvojica igrača golfa iz Severne Irske su dobili nagrade za povratak godine (Deren Klark), odnosno za proboj godine (Rori Mekilroj). Južnoafrikanac Oskar Pistorius dobio je nagradu za najboljeg sportistu sa invaliditetom.
Za najbolji tim godine je opravdano proglašen fudbalski gigant Barselona, a nagrada za životno dostignuće je pripala Bobiju Čarltonu. Takođe, nagradu za dobrobit sporta dobija brazilski fudbaler Rai.

Zima, zima, e pa sta je ....

Za nas koji zivimo u toplijim krajevima svijeta, kao sto je na primjer Kanada, snijezne padavine koje su zadesile Balkan, su potpuno nepoznata prirodna pojava.
Evo i dokaz:

Toronto - u nedjelju 2012-02-05

A kako je u nasim krajevima ovih dana, najbolje je da nam to slike docaraju.

Banjaluka

Istocna Bosna

Sarajevo

Mostar

Zenica

Splitska riva

Trogir

 Auta uredno parkirana i pokrivena negdje na Balkanu

I ovce su u redu

Hrabri Splicani

Veseli Bosanci

Vrijedna Zadranka