Znam, dosta politike, dosta sumornih tema, dosta...
Radujmo se zivotu bar na blogu.
Znam, ali ...
Nisam mogao da prodjem pored ovog izvanrednog teksta Samira Sestana.
Rekao je mnogo toga, vise nego precizno.
Pa zasto ga ne procitati?!
Ako vam se da - ucinite to.
Ako ne - navratite sutra...
Ili procitajte SALE, POEZIJU...
***********************
Nevjerovatna bahatost, primitivizam, netolerantnost, nedemokratičnost novih vlastodržaca (iz kojih isijava frustracija višegodišnjim boravkom u opoziciji i trpljenja različitih poniženja), njihova sklonost kontroli medija, nevladinih organizacija, policije, zapošljavanja, radikalni makijavelizam, licemjerstvo, djelovanje u suprotnosti od datih predizbornih obećanja i proklamovanih politika, posvećenost kadrovskim čistkama, uz zanemarivanje suštine posla jedne vlasti i gubljenje osjećaja za životnu realnost, tog su stepena da dodatno pojačavaju ionako izraženu masovnu sklonost stanovništva amneziji, odnosno funkcionišu kao štit iza koga se krije 20 godina katastrofalne vlasti „onih drugih“. Jer, ko će razmišljati o prošlosti, kad nam je sadašnjost ovakva kakva jeste? Što smjer glasačkog stampeda čini predvidivo suicidalnim, jer je jedino što ima na raspolaganju da izabere - u koju će se političku provaliju strmopizditi .
Znam, znam da bih ja, kao intelektualni masturbant s pretencioznom etiketom političkog analitičara trebao da dajem odgovore. A i znam da ne valja bit vulgaran – odmah vas plavuše, iz listova koji na naslovnoj stranici izjavljuju dobrodošlicu ratnim zločincima i negiraju genocid, optuže za govor mržnje (jer za njih mržnja nije u rukama do lakata u krvi nevinih ili u srcu, nego u psovki kao posljednjem utočištu tranzicijskih gubitnika i... polnom organu). Ali, bez obzira na sve, moram tekst započeti sa pitanjem: Koji je ovo kurac u političkom životu „regiona“?
WE ARE THE CHAMPIONS: Kao da se odvija neko suludo takmičenje (liga šampiona?), ko će veće budale dovesti na vlast. I ko će više sjebat ionako sluđene građane balkanskih vukojebina, boriso-tomislavojebina, milojebina, dodikojebina, zlatkojebina...
I 13 godina od kako sam, zgađen okruženjem, vlastoručno eutanizirao satirični časopis koji sam izdavao u prvim poratnim godinama, a čije je postojanje uredno izbrisano iz memorije kolektiva sa čijom se moralnom i intelektualnom samodegradacijom zajebavao, povremeno se pojave neki likovi koji postave pitanje zašto ga ne bih ponovo pokrenuo.
Pored onih „soc-realističkih“ odgovora, koji smaraju svojom patetičnošću i iritiraju samoljubljem, postoji i onaj opušteniji, koji, iako osmišljen kao ironični diskurs, zapravo nije daleko od istine: Politički život zajednice u kojoj živim i „regiona“, u svojoj autentičnoj satiričnosti daleko nadmašuje sve moje kreativne potencijale.
Jedan od ključnih alata satire je pretjerivanje, ali jedva da je moguće zamisliti išta luđe, tragikomičnije i ciničnije od stvarnosti s kojom smo suočeni. A koje su, hiperbolizirane kurčine Leta 3, uz naslov „Boli nas kurac za Bosnom i Hercegovinom“, sa stranica Polikite, odavno postale sastavni dio.
KRMKU NIZ BEZBJEDNOSNU DLAKU: Ko je mogao i zamisliti da će ključne moralne vertikale Srbije, Tadićevim izrugivanjem demokratiji i instaliranjem kriminogenog soft totalitarizma, kao svojevsnog mixa režima Miloševića i Tita, sa prelivom od Putina, biti dovedene u situaciju da, svojim djelovanjem, neposredno doprinesu dolasku na vlast (bivšeg? – ma daj, ne zajebavajte!) četničkog vojvode.
Ko je mogao i zamisliti da će Zlatko Lagumdžija zaista dobiti priliku da pokaže svoj raskošan talenat diktatora, i da će se, zbog apetita vlastite guzice, odreći građanskog, antinacionalističkog ideološkog koncepta i SDP definitivno, uz glasno odobravanje vožda srpskih nacionalsocijaldemokrata, pretvoriti u bošnjačku nacionalnu stranku, ostavljajući stravičnu prazninu u ideološkoj ponudi na političkoj sceni, i masu svojih glasača jebane u mozak i zbunjene.
A onda, u finalu svojevrsnog (legalnog! valjda) državnog udara, i najavljenoj političkoj čistki, u novijoj istoriji neviđenih razmjera, uklanjajući svog dojučerašnjeg koalicionog partnera, na vlast, i to mjesto državnog ministra bezbjednosti, dovesti – „reketaša i mafijaša“, „moralnog i ljudskog kepeca, kome se daje prevelika važnost“, čija „imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite, koja je spremna da za mrvicu dnevne slave čini kompromise i ponaša se tako što ide ‘krmku niz dlaku“, kako je svog novog koalicionog partnera, medijsko-građevinskog tajkuna, kriminogenog demagoga zločinačke prošlosti i opasnih namjera, donedavno portretirao sam Lagumdžija. Dodajući: „Njegova nenormalna potreba da kreira vlast po svojoj mjeri ima jednu namjeru – da po svaku cijenu zaštiti svoju, u ratu sumnjivo stečenu imovinu.” Amin!
Politika se, dakle, još jednom, pokazala kao notorna kurva. A kao nagradno pitanje, za dokone čitaoce, ostaje: A šta je, u toj priči, Zlatko?
LIJEVO, DESNO, NIGDJE MOGA CENTRALNOG KOMITETA: Dok „hodajući po žici“, nad prijetećim političkim bezdanom, srbijanska „alternativna“ intelektualno-medijska krema, računa da će se kolateralne žrtve trenutnog izbora moguće većeg zla, dugoročno isplatiti, uspostavljanjem pravne države i uozbiljavanjem i same javne scene i glasača, s namjerom da se, u što skorijoj budućnosti, dokine koncept biranja manjeg od zala i na političkoj sceni pojavi humanija ponuda („ne lipši magarče do zelene trave“), BiH ta vrsta izbora i drame tek čeka.
U međuvremenu, bar što se tiče glavnih aktera na političkoj sceni, nestaju čak i posljednji ostaci razlika po kojima smo utvrđivali šta je manje a šta veće zlo. Relativizirano je, praktično, sve. Uključujući i to ko je gdje na političkom spektru. Pojmovi „lijevo“ i „desno“, funkcionišu više kao forma ispražnjena od sadržaja, tek kao vrsta robne marke, koja sama po sebi ne govori o čemu se tu zapravo radi. Ekonomsko-socijalni kontekst je zaboravljen, radnička klasa, kako je to još početkom osamdesetih predvidio Haustor, otišla u raj i zamijenjena „zaposlenicima“ (pa nam tako, zahvaljujući političko-birokratskom aparatu i kreditima, raste broj zaposlenika i njihova prosječna plata, iako nam se fabrike neprestano zatvaraju, a bivši radnici skapavaju od gladi), ljudska prava apstraktan su pojam na koji se poziva dok ista urnišeš (u lokalnoj interpretaciji to se zove ljudsko pravo da drugima oduzmeš ljudska prava), a nacija i kriminal postali su ključni elementi društvenih odnosa.
Pritom, nevjerovatna bahatost, primitivizam, netolerantnost, nedemokratičnost novih vlastodržaca (iz kojih isijava frustracija višegodišnjim boravkom u opoziciji i trpljenja različitih poniženja), njihova sklonost kontroli medija, nevladinih organizacija, policije, zapošljavanja, radikalni makijavelizam, licemjerstvo, djelovanje u suprotnosti od datih predizbornih obećanja i proklamovanih politika, posvećenost kadrovskim čistkama, uz zanemarivanje suštine posla jedne vlasti i gubljenje osjećaja za životnu realnost, tog su stepena da dodatno pojačavaju ionako izraženu masovnu sklonost stanovništva amneziji, odnosno funkcionišu kao štit iza koga se krije 20 godina katastrofalne vlasti „onih drugih“. Jer, ko će razmišljati o prošlosti, kad nam je sadašnjost ovakva kakva jeste? Što smjer glasačkog stampeda čini predvidivo suicidalnim, jer je jedino što ima na raspolaganju da izabere - u koju će se političku provaliju strmopizditi.
BOŽE, POETSKE PRAVDE: Ima neke poetske pravde u tome kad neki samouvjereni moćnik, kao Tadić, i pored kontrole nad medijskim prostorom i ključnim faktorima društva, razočaravši one koji su od njega očekivali Dobro, a ne zadovoljstvo funkcionisanjem kao Manjeg Zla, „otrese“, prezren od glasačkog tijela. (Što će se nesumnjivo, u mnogo drastičnijoj formi, desiti i Lagumdžiji i SDP-u, već na sljedećim izborima). Ima, čak poetske pravde i u tome što izgubi ne od nekog pristojnog protukandidata, očigledno boljeg od njega, nego od otužnog i karikaturalnog četničkog vojvode. Mislim, eto, jebi se sad sa podilaženjem četnicima, politikom „nacionalnog pomirenja“, cirkusom sa traženjem kostiju i rehabilitacijom Draže Mihailovića, i ignorisanjem zločina počinjenih u posljednjoj seriji balkanskih ratova, odgovornosti Srbije u njima i, posebno, potrebe suočavanja sa istinom, denacifikacije i nacionalne katarze. Koketirajući sa Zlom, umjesto da mu se odlučno suprotstavi, glupo vjerujući da ga može kontrolisati i iskoristiti, kao brojni idioti prije njega, svodeći politiku na marketing, PR i formu, učinio je Zlo legitimnim i, na kraju, izgubio, jer dobrima nije bio dovoljno dobar, a zlima dovoljno zao.
Dakle, ima u Tadićevom porazu neke poetske pravde. Ali,„ali, ali, avaj, ali“ ne znam čega ima u pobjedi Tomislava Nikolića. I možemo li sebi dopustiti luksuz da ga shvatimo tek kao nužno sredstvo za izvršenje te određene, precizno adresirane, pravde, a da pritom ne razmišljamo o tome koliko nepravde i zla će iz toga proizaći. Ili da se tješimo opet onom o dnu koje je potrebno dodirnuti, da bi došli sebi i počeli se uzdizati?
Ima i neke poetske pravde (ali i cinizma) u tome da u aktuelnom „državnom udaru“ u BiH, stradavaju oni koji su Lagumdžiji taj udar pokušali napakovati i procesuirati ga zbog njega prije 8 godina. SDA, dakle. Ima pravde što iz vlasti nestaju oni koji su (su)odgovorni za 20 godina katastrofalnog vođenja države. I ima pravde što se u neku stvar poslalo tipove koji su ponovo pokušali igrati odvratnu igru koju igraju svih ovih godina – biti istovremeno i vlast i opozicija. I tako ništa ne raditi, imati katastrofalne rezultate, a pritom negirati vlastitu odgovornost za njih, stalno se „vadeći“ na nekog drugog, a najčešće na „njih“ koji ne daju „nama“, održavajući tako trojnu podjelu zemlje, za čiju se jedinstvenost navodno zalažu.
SVI U NAPAD, JEDAN JE HASE: Dakle, niko previše ne žali za onim što se događa SDA. „Ko ih jebe“, rekao bih, da izuzetno & temeljito ne uvažam malograđanska mjerila pristojnog ponašanja. Ništa bolje nisu ni zaslužili. I možemo to posmatrati i kao neku vrstu poetske pravde. No, jel stvarno ima onih, a da nisu vjerni vojnici (socijaldemokratske) partije, koje ne hvata strah od, demonstrirane, fascinantne jednoumne efikasnosti partijskog aparata i izvršavanja naređenja vođe bez pogovora, u krajnje neljudskom postupku prema ljudima s kojima su do juče bezkonfliktno sarađivali (a u nekim kantonima je baš tako bilo). Da o iritantnom kurčenju („SDA ima rok do četvrtka da prihvati budžet BiH!”), koje javnosti treba da pokaže ko je „gazda u kući“ i da ponizi „partnera“ i praktično mu ne dopusti da promijeni odluku, ne govorimo.
Tu efikasnost možda je imao samo još Dodik kad je, na tenkovima SFOR-a, preuzimao vlast 1998. godine. A i kurčenje je, po svemu sudeći, prelazna bolest. Koja je kod Dodika samo metastazirala, pa će mu, nakon posljednjeg pokušaja da diktira sastav nove srbijanske vlade, biti obezbijeđena diskretna usluga na psihijatrijskom odjeljenju VMA. Ali ko će pomoći Zlatku, ne zna se. Socijalistička internacionala? Ako ga iz nje ne išutaju, kao i Dodika, sa njegovom nacionalsocijaldemokratijom sa neljudskim likom.
Ono što sada definitivno izlazi na vidjelo, Lagumdžija je, poput nekih prethodnika mu u komunističkom pokretu, čistkama i negativnom selekcijom, napravio ne partiju, pogotovo ne demokratsku, nego savršen stroj, pod svojom kontrolom. Nalik revolucionarnoj gardi, ali s jednom bitnom razlikom – nije utemeljen na ideologiji, nego na interesu. Vjernost vođi počiva na njegovoj moći da odlučuje o sudbinama sebi potčinjenih i na njihovom konformizmu i kukavičluku.
"Naše stranke su”, kako to ovih dana reče Vesna Pešić, „samo nominalno političke. A ustvari su kriminalni klanovi koji imaju šefove bandi”. Stoga čitava ova aktuelna bh. priča nije ništa drugo do unutarmafijaški obračun oko kontrole ubiranje reketa na određenoj parceli, virtuelne tvorevine koja se državom zove, ali je daleko od toga.
KAD IH NE MOŽEŠ POBIJEDITI, PRIDRUŽI IM SE? Sama meta SDP-ovog blitzkriega (za koji se još ne zna kako će završiti), definitivna je potvrda njegovog samoshvatanja kao bošnjačke nacionalne stranke. Naime, podaci o glasanju u PSBiH, u toku protekle godine (pogledati zanimljivu igračku nevladine organizacije CCI) govore o tome da je, u vladajućoj koaliciji, neslaganje najmanje između SDP-a i SDA (samo 8%, u usporedbi sa čak 58% sa SDS-om). Štaviše, svaka od stranaka koalicije ima manje neslaganje, u glasanju, sa SDA nego sa SDP-om.
To što se SDP sada obračunava sa SDA (kojoj je, dakle, po statističkim podacima, najbliži), a ne sa HDZ-ovima, koje je svojevremeno, u još dramatičnijoj priči, marginalizovao u Federaciji ili sa SNSD-om, sa kojim dugo vremena nije mogao uspostaviti elementarni kontakt, i to što taj obračun ostatak „šestorke“, manje-više, posmatra sa odobravanjam, nije samo stvar realnosti i snage, nego i snažna politička poruka. Sublimirana u samozadovoljnoj konstataciji Milorada Dodika, koji, ovih dana, u pauzama diktiranja sastava i uslova pod kojim će priznati novu vladu Srbije (koji ufurani klovn, majko mila) izjavljuje: „Republika Srpska neće osporavati to što se pojavila relevantna većina Bošnjaka za promjene u sastavu Vijeća ministara i to u pogledu sastava unutar bošnjačkog naroda. Ako bismo mi to osporavali, onda omogućavamo i drugima da odlučuju o našim kadrovima, a mi to ne želimo. Mi želimo da sačuvamo autentičnost našeg prijedloga i da on ima nesumnjivu prođu. Na osnovu toga treba uvažiti činjenicu da je SDP našao novu većinu kod Bošnjaka i da predlaže rekonstrukciju Vijeća ministara.”
Sve u svemu, kompletna situacija, uz najavu pokušaja i „rekonstrukcije“ federalne vlade (što je eufemizam za SDP-ovo odbacivanje Platforme i pakt sa dojučerašnjim gotovo krvnim neprijateljima) govori da je dovršen proces transformacije jedine relevantne lijeve građanske multietničke partije, u klasičnu nacionalnu stranku, zasad još precizno neutvrdivog položaja na desnici (lijevi centar desnice? – rekao bi zlobni ostatak satiričara u meni).
JEBO LUD ZBUNJENOG: No ono što je još zanimljivo u ovoj priči, je da čitava konstrukcija ovog „državnog udara” još visi u vazduhu. Jer uspješnost pokrenutog obračuna sa SDA, zavisi od ponašanja dva HDZ-a i ustupaka koje će im SDP učiniti, pa će se tako bh. socijaldemokrati naći u situaciji da ne samo pogaze sve dosad rečeno o ove dvije stranke, nego i da plate mnogo višu cijenu od početne, u koju će im HDZ-ovi uračunati i kamate.
Pa možda čak i bankrotiraju, jer jednostavno, i pored sve volje, ne budu u stanju platiti traženu cijenu. Zbog toga što ključ od sefa u kome se čuvaju federalne fotelje, nije u njihovim rukama. Struktura vlasti u Federaciji je, naime, takva da je gotovo nemoguće promijeniti išta od onog što se dogovori na samom početku, jer je za to potrebna saglasnost previše faktora.
Dodatna ironija je u činjenici da SDP traži pomoć od HDZ-ova u eliminisanju iz vlasti SDA, koja svo ovo vrijeme insistira na ulasku HDZ-ova u vlast, čemu se odlučno protivio SDP.
Ironija je i to što je SDP-u za izbacivanje SDA iz Vijeća ministara neophodna saglasnost SNSD-a, a da je pritom te dvije partije, koje su jedna drugu pokušavale izbaciti iz kombinacija za vladajuću koaliciju na državnom nivou, sastavio upravo SDA, odnosno Tihić, koji je odbio da u Vijeće ministara uđe bez SDP-a.
No sve to nije ništa, spram ironije, da se politički establišment, u situaciji radikalizovanja ekonomske krize, enormne nezaposlenosti i prijetećeg bankrota zemlje (od čega državu, po javnom priznanju SDP-ovog federalnog premijera, može spasiti samo MMF), bavi sam sobom. U još jednom suludom igrokazu za masovnu publiku. Od koje se ovaj put očekuje da shvati težinu situacije i da se zadovolji igrama, a da, jebiga, ne traži sad i hljeba. Jer nema ni vlast. Ona već duže jede samo kolače.
(e-Novine)
