Wednesday, June 13, 2012

Svadba u Detroitu

Sanja, Joshua i njihov kum, koji ih je i vjencao
Prosle subote u Detroitu se, za svog dugogodisnjeg momka Joshua, udala Milina i Baisina kcerka Sanja Domazet.
Prije pet godina, kada se njihov Slaven zenio za svoju Dunju, na svadbu nas je pozvao Mile.
Na zalost, moj drug nije docekao Sanjinu svadbu o kojoj je dugo mastao. Nije docekao ni da se pridruzi svojoj djeci i prijateljima u Detroitu, sto mu je bio zivotni san. Prosle godine, na ljekarskom pregledu za USA vizu nasli su da Mile ima rak. Prosirio se vrlo brzo. Umjesto puta u USA, Mile je vodio svoju zadnju bitku sa bolescu. Oboje, Slaven i Sanja su bili uz njega tih zadnjih nedjelja njegove bitke. Izgubio ju je,  a svima nama koji smo ga poznavali ostavio je ogromnu prazninu i tugu za divnim covjekom, ocem, prijateljem...
Tokom Sanjine svadbe, vecina nas koji smo ga poznavali i voljeli, osjecala je tu prazninu i Milino odsustvo.  Ali, kao da smo ga svojim mislima donijeli i kao da je njegov duh citavo vrijeme bio tu sa nama.
Vjerovatno zbog svega toga, zbog izmijesanjih osjecaja velike tuge i  radosti u isto vrijeme, bila je to svadba u kojoj se i plakalo  i smijalo i i tugovaloi radovalo...
Svadba, koju zbog svega toga, vecina nas vjerovatno nikada nece zaboraviti.

Slaven, zamjenjuje svoga oca i dovodi sestru

Tetka Jasna, snaha Dunja, majka Suada, dida Zlatko i mama Baisa

Prvi ples mladenaca Sanje i Joshua

Tradicionalno rezanje torte


Una, Dunjina i Slavenova kcerka, mali andjeo svadbe

S nama je bila i nasa Bojana, koja je na svadbi stekla nove prijatelje iz nasih krajeva. Japanke, za koje se Baisa pobrinula, bile su spas od neudobnih cipela sa stiklom...

Sestre, Jasna i Baisa, brinule su o svemu, a posebno o atmosferi. Sakrivale suze i tugu i raadovale se u isto vrijeme, kao i svi mi...


Bilo je i roka i popa i bluza i znoja. Bilo je i hip- hopa i cirilice... ( Iznenadili su me mladi koji dobro igraju nasa kola...) . Ledjima okrenut da sakrije brkove Adnan Kobaslija

Kao i uvijek, zenski dio drustva je cesce na podiumu za ples. Emira Kobaslija sa kcerkama.

Duet, Baisa i Saracevic, nekada legendarni centarhalf Zelje i Borca

Slaven i Baisa pjevaju:" Majko..."

A kolaci!!! (Pravile Baisa i njena mama Suada...)
***********
Kasnije su pristigle jos neke slike koje uvrstavam naknadno.





Tuesday, June 12, 2012

Mladen Zoric: SJECANJA - IDEMO NA MORE!

Behar vec zaboravljen, procvao bagrem, prosao cvijet kestena, ocvala zova bez mirisa, a lipe tek sto se nisu rascvale. U junu. I ovdje sjevernije.

Tamo, negdje juznije, gdje srce uvijek zesce tuce, gdje cvijet osim boje ima i miris, sve je to vec proletjelo. Lipe, valjda, opet tamo cvatu k’o i lani i bez mene i bez Bregovica. Tih dana, ceprkam tako po uspomenema, u rana jutra i bistre noci sva skrovita mjesta na klupama pod krosnjama vonjaju na tek okupana mlada tijela. Pa padne kisa kasnoproljetna, pa upece zvizdan ispod oblaka , pa grad citav prijatno udises kao tek prokuvani caj ...

Najbolja bijase ona lipa zenska, sa ukusnim mladim listovima, sa najvecim cvjetovima. I to, pazi sad, bas ona sa …groblja. Znao je to najbolje Prga Katana penjuci se na najvise grane , put sunca, znao je potrgati najbolje urese, posloziti u smedje papirne vrecice iz granapa, pa prodavati po komsiluku. Sve do zadnjeg cvijeta. Probali i drugi, ali zenska lipa je bila previsoko. I na groblju. Otuzne muske je bilo svugdje, ali od mirisa ni M…

U junu se i sjevernije i juznije zavrsavaju skolske godine. Dobri djaci o tome ne brinu. Ne brinu ni djeca doktora, profesora, lokalnih politicara, vidjenijih sportista i mesara. Oni losiji brinu samo koliko moraju. Tko zna, mozda im je zivot mnogo bogatiji od strebera i tatinih sinova. Samo ga treba zgrabiti, sjesti na pravu granu. I ovdje na sjeveru i tamo juznije…

Ali pustimo te uvode. Drugo nesto me potaklo da se spotaknem o juni. Eto bogami ljeta. Dugog, toplog, vrelog, prevrelog, prezelenog. Za ljeto se isplati zivjeti i prezivjeti. Tada, nekad davno, pogotovo. Cak i oni najjtuznij skidali su krinke brige i peglali zimske bore, te zivjeli punim plucima svaki ljetni dan. A opet, ljeto bez vode, kupanja, kao da nije ljeto. Islo je to nekako u nizu – najhrabriji i najludji su pubertetsko dokazivanje pocinjali na Secijama i u Kanjonu na Suturliji, oni pametniji cekali ovaj mjesec za Vrbanju, a oni jos pametniji ostavljali uvijek mrzli Vrbas za avgust.

Pa bas tada, izmedju kraja skole, procvale lipe, Zelenog vira i Topola na Vrbanji u junu, do Abacije i uplivavanja u Halil u avgustu, pocinjala je groznica koja nikoga nije mimoilazila…idemo na more!!!

Pocinjalo je prisilno ponasanje koje se nije moglo potisnuti ni snagom volje ni logikom praznih novcanika. Svatko je panicno trazio da okusi tu cudnu slanu vodu koja budi mastu, emocije, uspomene… Mnogo kasnije, opet uz more, bolje cemo shvatiti u Lukijevu definiciju da je zivot bolest koja se prenosi seksom. Svi su bili spremni dati sve za tih nekoliko vrelih dana odlaska na veliku vodu koja je bila tako blizu, a cesto tako daleko.
Znam da ce se tu pojaviti neistomisljenici, oni kojima su ljeta uz Vrbas bila jedini san, ali ne vjerujem im bas – ljutili se ne ljutili.

Odlazak na more je bilo nesto od cega se nije moglo pobjeci cak i kada se granicilo sa avanturom prezivljavanja ostatak mjeseci u godini. Bilo da se islo u vlastitom aranzmanu, preko Drustva prijatelja djece, Crvenog kriza, radnickih odmaralista, sindikata, izvidjaca, rodbini znanoj i neznanoj… na more se moralo ici. Na jug preko Sarajeva i Mostara , Cirom uskotracnom, na sjever malo vlakom, malo vozom, malo skakutavim cestama, na srednji Jadran Unskom prugom. O pravim putevima se jos sanjalo.

E, tu je vec bilo i privilegiranih. Naprimjer ja i ostatak familije. Nije nas bilo bas puno koji su na ljeto, na more, isli babi i djedu. Ipak, tom cinjenicom odlazak na more nije bio manja avantura, niti manje uzbudljiv.

A sve je pocinjalo dugim pripremama za preci tih tristotinjak kilometara koji su u ta vremena uvijek ispocetka znacili novi test volje i izdrzljivosti.


Ovako je sve zapocinjalo - banjalucka zeljeznicka stanica

Prvo je otac u nekoliko navrata na starom dobrom Rog biciklu od ranog jutra vukao kofere nepoznatih sadrzaja i smjestao ih u garderobu Zeljeznicke stanice. Kasnije se odvazio na fijaker ,a jos kasnije sve je rjesavao Vaso Pelikan sa svojim Cyndap motorom sa prikolicom. Na radost mojih i nas klinaca. Ulaskom u prvi vagon lokalca za Predgradje pocinjao je put koji se sastojao od mnogo vise sati cekanja i presjedanja nego stvarne voznje, pocinjala je predivna trka za prelazak od svakodnevnice u nikad dovrsenu ljetnu caroliju, pocinjalo je Felinijevsko trajanje dogadjanja koja se ne brisu.

Kada bi se taj niz vagona konacno odlucio pokrenuti, lijeno bi zastajao na rampi iza Hotela “Bosna”, kao da se osvrce ide li u dobrom pravcu, onda bi opet stao nasred Ulice Marsala Tita, da pokupi one sa Malte, dok ga cuvar rampe kod Uciteljske, otac Otta Jopsta ne bi konacno pustio da odmili prema Predgradju gdje je uz prodorne urlike ponosno stizao pola sata kasnije. Uspuhan i umoran.

Na pocetku pocetaka tu je valjalo presjedati u sljedecu kompoziciju, sve onako sa stvarima, sitnom djecom, cekerima sa pecenim pilicima, burecima i teglama preostale zimnice (da se ne baci)…Kasnije je taj polazak postao mnogo otmeniji: putnike za more je jos u gradu cekao vagon ili dva koji se u Predgradju (koje li privilegije) prikapcao na putnicki za Zagreb u neko doba dana ili noci. Bila je to prilika da vec mnogo prije nego sto su se tockovi pomakli svi u vagonu prostru sofre od vrata do vrata, djeca su se vec igrala po podu, odrasli pristojno otpijali gutljaj ljute od komsije – da se ne uvrijedi iako je “jos rano”. Ne sjecam se da li je i pjesma pala.

Kako bi vlak izmigoljio iz Predgradja tako bi noc sve vise uspavljivala avanturiste punih zeludaca. Djeca bi se poslozila po roditeljima i koferima, glasovi vec umornih putnika su se gubili u bucnom, jednolicnom klaparanju. Sve dok nisu potpuno utihnuli. A sve je tek pocinjalo.

U Bosanskom Novom bi putnicki dugo stajao, da se omamljeni moreljupci sa gomilama stvari iskrcaju, da ne zaborave koje dijete, koji ceker, da ne zaborave (ne daj ti boze) kuda su krenuli u tu dugu, ljetnu noc.

Taj Bosanski Novi je bio prica za sebe. Zbubali bi nas, onako masovno, u neku tamnu prostoriju sa skiljavim svjetlima koju su samo najhrabriji zvali cekaonica. A kako je i red uz svaku stanicnu cekaonicu bila je i birtija sa domacim pijancima kojima su pridosle gomile putnika bile zalog za veselije pijancenje. Kad vec moraju piti da bar nisu sami. Iz tih smrdljivih kafana iz kojih je izbivao nekakav kiseli vonj, mjesavina znoja, prljavstine, neopranih klozeta i bijelog luka za sva vremena je u zargon moje obitelji usla terminologija “kafa ala Bosanski Novi”. Nije tesko pretpostaviti o kakvoj je kafi rijec, te za kakvu se u buducnosti govorilo da je “ala Bosanski Novi”. Ali druge nije bilo, noc duga, a brzi Zagreb –Sunja- Bosanski Novi Unskom prugom valja cekati i cekati…i cekati.

U pocetku bi se djecurlija, pogotovo ona muska, razbacala po svakom kutu cekaonice, smisljala igre i igrice, pokazivali jedni drugima nove platnene kupace gace sa plavom ili crvenom prugom po sredini. Obukli bismo ih jos dan dva prije puta…da se zna kuda se ide…jakako. A onda bi se ko pilici uvukli medju prtljag i otplovili u zemlju snova…sve onako…bez mora.

Negdje iza pola noci netko bi viknuo “evo ga”! Nastala bi pometnja, vikalo se na zene i djecu da pozure, osvrtalo da se sto ne zaboravi… Vraga. Lazna uzbuna. Kazu da nije dosao ni do Sunje. A kad ce ne zna se… I taman da se opet ususkamo medju prljave zidove, jer vec je postajalo hladno, opet ono “evo ga”. Hajde pa ne vjeruj… Opet frka, vrata cekaonice pretjesna, svi bi na peron jedan, jer peron dva ne postoji.

Tu pamtim velicanstvenu sliku uvijek neponovljivog ulaska gospon vlaka iz Zagreba. Brzog. Ulijetao bi nekako ukoso, prepotentno seretski, tik uz noge nestrpljivih putnika, u punoj brzini, koceci u posljednjem trenutku, kao da hoce ostaviti dojam otmenosti, snage, moci i ljepote kontroliranog pokreta. Parnjaca bi frktala, bezobrazno ispustajuci oblake pare, ne hajuci ni najmanje po kome. Kao da je ponavljala “Daj malo brze-nemam ja vremena za vas” Pa i nije bilo bas nekog vremena za sporace. Tko ne pozuri moglo bi se dogoditi da ga zaborave.

Dok bi nas iza zamagljenih prozora polupraznog, nedostiznog prvog razreda i prepunog drugog razreda gledali sanjivi putnici koji su vec poodavno zauzeli sva mjesta, otac bi se borio sa koferima, mati sa cekerima, a mi sa visokim stepenicama koje je netko namjerno digao visoko, najvise… Jos dok bismo otvarali prva vrata drugog razreda, jos dok bi zadnji novopridosli putnici visili na ulazu, nervozni gospon vlak bi zapistao i zarolao tockovima lokomotive u mjestu , kao da ga svi vrazi ovog svijeta proganjaju. Stajali bismo u hodniku zatrpani stvarima, naguravani prolaznicima, virili u krcate kupee pune pozaspalih sretnika, glupo sretni jer je moglo biti i gore. Bile su to veoma cudne slike: ljudi koji se nikada u zivotu nisu sreli i koji se nikada vise nece sresti poslozeni jedni po drugima, pospali, utopljeni u masi, prezadovoljni statusom sretnika sa sigurnim mjestom…A onda bismo i mi iz Bosanskog Novog bili oboreni u gluvo doba noci kada sve oci padaju od umora. Djecije pogotovo.

To vrijeme kratkog mrtvog sna, kada par sati potones preumoran, ucini da ti sati postanu minute. Vec se cuje zamor. Svice. Uz Unu. Krmeljavi , na granici sna i budnosti, virimo u predivne slapove Jedine koji prate pomahnitali vlak. Za trenutak netko otvara prozor, izbacuje glavu da udahne friskog zraka. Kratko. Oci pune garezi. “Tako mu i treba” – komentar nevidljive putnice.

Komesanje u kupeu do nas. Dvoje ljudi izlazi. Mi smo prvi do vrata i konacno se svi nekako utrpasno medju usnula tijela. Ovo je vec luksuz. A onda opet san. Duboki…

Sunce bi vec davno razbudilo publikum u kupeu kada bi i nama djeci poslo za ocima da progledamo. Novi dan je vec progledao. Toliko razlicit od stotine prethodnih te godine, dan pun iscekivanja, novih susreta, novih mirisa mora i hrane. Trebalo je samo Izaci u Perkovicu iz ovog nervoznog, prebrzog diva i dohvatiti se lokalca za Sibenik. Da , i tu je trebalo cekati i cekati, a onda klimavo put mora. Konacno.

Na ulazu pred Jadrtovac vlak bi obicno stajao na crvenom svjetlu. U daljini plava mrlja. More. Stari bi to mjesto iskoristio da ostavi dojam snage koji otac mora imati. U trenutku kada bi primijetio da crveno svjetlo nestaje, svom snagom bi pogurao rucke na otvorenom prozoru i …. cudoviste bi krenulo. Jer otac to tako hoce. Uspijevalo mu je. Nekoliko puta. Na nasu srecu.

U gradu bi nas docekivao neki novi zamor, neki novi mirisi, suhi vreli zrak, neke nove rijeci koje sam uvijek ispocetka morao uciti, docekivao nas je stric sa nosacem a kasnije sa Ficom. Sve u svoje vrijeme. Opet je pocinjala festa po i oko mora u kojoj smo uzivali svaki sekund naseg postojanja tih dana. Detalji nebitni, osjecaj velicantven, pomalo genski.

A onda, sredinom avgusta,taman kada smo postajali gotovo domaci, kada sam konacno shvatio da galama ovog svijeta ne znaci i ljutnju, kada sam skoro zaboravio da nebo moze biti sivo, kada sam stekao nove prijatelje lupajuci loptu i noge po uskim kalama, pozdravljao sam se sa morem. Polako. Roneci sto je dublje moguce. Spakovali bi nas sa koferima i cekerima, strpali u vlak povratka i ….. to je to.

To se ne zaboravlja

Najveca avantura moga zivota je za to ljeto odlazila u sjecanje. Ustvari, rado sam se vracao kuci, ali nikada nisam zaboravljao niti jedan detalj tog druzenja sa morem. Nikada se nisam promijenio u tim osjecajima prijatno rastrgan izmedju cudesnih ljepota svojih korijena i toplog gnijezda mjesta rodjenja. Pa sve tako desetljecima, sve do novog necijeg uzvika : “Idemo na more!”. I bi tako. Bar prve 43 godine moga privremenog boravka na ovoj planeti.

Ostalo vrijeme je neka druga prica kojom ne zelim kvariti ovo toplo vece. Ni ovdje sjevernije….Laku noc.

Monday, June 11, 2012

Samir Šestan: Ko će veću budalu dovesti na vlast

Znam, dosta politike, dosta sumornih tema, dosta...
Radujmo se zivotu bar na blogu.
Znam, ali ...
Nisam mogao da prodjem pored ovog izvanrednog teksta Samira Sestana.
Rekao je mnogo toga, vise nego precizno.
Pa zasto ga ne procitati?!
Ako vam se da - ucinite to.
Ako ne - navratite sutra...
Ili procitajte SALE, POEZIJU...
***********************



Nevjerovatna bahatost, primitivizam, netolerantnost, nedemokratičnost novih vlastodržaca (iz kojih isijava frustracija višegodišnjim boravkom u opoziciji i trpljenja različitih poniženja), njihova sklonost kontroli medija, nevladinih organizacija, policije, zapošljavanja, radikalni makijavelizam, licemjerstvo, djelovanje u suprotnosti od datih predizbornih obećanja i proklamovanih politika, posvećenost kadrovskim čistkama, uz zanemarivanje suštine posla jedne vlasti i gubljenje osjećaja za životnu realnost, tog su stepena da dodatno pojačavaju ionako izraženu masovnu sklonost stanovništva amneziji, odnosno funkcionišu kao štit iza koga se krije 20 godina katastrofalne vlasti „onih drugih“. Jer, ko će razmišljati o prošlosti, kad nam je sadašnjost ovakva kakva jeste? Što smjer glasačkog stampeda čini predvidivo suicidalnim, jer je jedino što ima na raspolaganju da izabere - u koju će se političku provaliju strmopizditi .

Znam, znam da bih ja, kao intelektualni masturbant s pretencioznom etiketom političkog analitičara trebao da dajem odgovore. A i znam da ne valja bit vulgaran – odmah vas plavuše, iz listova koji na naslovnoj stranici izjavljuju dobrodošlicu ratnim zločincima i negiraju genocid, optuže za govor mržnje (jer za njih mržnja nije u rukama do lakata u krvi nevinih ili u srcu, nego u psovki kao posljednjem utočištu tranzicijskih gubitnika i... polnom organu). Ali, bez obzira na sve, moram tekst započeti sa pitanjem: Koji je ovo kurac u političkom životu „regiona“?

WE ARE THE CHAMPIONS: Kao da se odvija neko suludo takmičenje (liga šampiona?), ko će veće budale dovesti na vlast. I ko će više sjebat ionako sluđene građane balkanskih vukojebina, boriso-tomislavojebina, milojebina, dodikojebina, zlatkojebina...
I 13 godina od kako sam, zgađen okruženjem, vlastoručno eutanizirao satirični časopis koji sam izdavao u prvim poratnim godinama, a čije je postojanje uredno izbrisano iz memorije kolektiva sa čijom se moralnom i intelektualnom samodegradacijom zajebavao, povremeno se pojave neki likovi koji postave pitanje zašto ga ne bih ponovo pokrenuo.
Pored onih „soc-realističkih“ odgovora, koji smaraju svojom patetičnošću i iritiraju samoljubljem, postoji i onaj opušteniji, koji, iako osmišljen kao ironični diskurs, zapravo nije daleko od istine: Politički život zajednice u kojoj živim i „regiona“, u svojoj autentičnoj satiričnosti daleko nadmašuje sve moje kreativne potencijale.


Jedan od ključnih alata satire je pretjerivanje, ali jedva da je moguće zamisliti išta luđe, tragikomičnije i ciničnije od stvarnosti s kojom smo suočeni. A koje su, hiperbolizirane kurčine Leta 3, uz naslov „Boli nas kurac za Bosnom i Hercegovinom“, sa stranica Polikite, odavno postale sastavni dio.

KRMKU NIZ BEZBJEDNOSNU DLAKU: Ko je mogao i zamisliti da će ključne moralne vertikale Srbije, Tadićevim izrugivanjem demokratiji i instaliranjem kriminogenog soft totalitarizma, kao svojevsnog mixa režima Miloševića i Tita, sa prelivom od Putina, biti dovedene u situaciju da, svojim djelovanjem, neposredno doprinesu dolasku na vlast (bivšeg? – ma daj, ne zajebavajte!) četničkog vojvode.

Ko je mogao i zamisliti da će Zlatko Lagumdžija zaista dobiti priliku da pokaže svoj raskošan talenat diktatora, i da će se, zbog apetita vlastite guzice, odreći građanskog, antinacionalističkog ideološkog koncepta i SDP definitivno, uz glasno odobravanje vožda srpskih nacionalsocijaldemokrata, pretvoriti u bošnjačku nacionalnu stranku, ostavljajući stravičnu prazninu u ideološkoj ponudi na političkoj sceni, i masu svojih glasača jebane u mozak i zbunjene.

A onda, u finalu svojevrsnog (legalnog! valjda) državnog udara, i najavljenoj političkoj čistki, u novijoj istoriji neviđenih razmjera, uklanjajući svog dojučerašnjeg koalicionog partnera, na vlast, i to mjesto državnog ministra bezbjednosti, dovesti – „reketaša i mafijaša“, „moralnog i ljudskog kepeca, kome se daje prevelika važnost“, čija „imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite, koja je spremna da za mrvicu dnevne slave čini kompromise i ponaša se tako što ide ‘krmku niz dlaku“, kako je svog novog koalicionog partnera, medijsko-građevinskog tajkuna, kriminogenog demagoga zločinačke prošlosti i opasnih namjera, donedavno portretirao sam Lagumdžija. Dodajući: „Njegova nenormalna potreba da kreira vlast po svojoj mjeri ima jednu namjeru – da po svaku cijenu zaštiti svoju, u ratu sumnjivo stečenu imovinu.” Amin!

Politika se, dakle, još jednom, pokazala kao notorna kurva. A kao nagradno pitanje, za dokone čitaoce, ostaje: A šta je, u toj priči, Zlatko?

LIJEVO, DESNO, NIGDJE MOGA CENTRALNOG KOMITETA: Dok „hodajući po žici“, nad prijetećim političkim bezdanom, srbijanska „alternativna“ intelektualno-medijska krema, računa da će se kolateralne žrtve trenutnog izbora moguće većeg zla, dugoročno isplatiti, uspostavljanjem pravne države i uozbiljavanjem i same javne scene i glasača, s namjerom da se, u što skorijoj budućnosti, dokine koncept biranja manjeg od zala i na političkoj sceni pojavi humanija ponuda („ne lipši magarče do zelene trave“), BiH ta vrsta izbora i drame tek čeka.
 


U međuvremenu, bar što se tiče glavnih aktera na političkoj sceni, nestaju čak i posljednji ostaci razlika po kojima smo utvrđivali šta je manje a šta veće zlo. Relativizirano je, praktično, sve. Uključujući i to ko je gdje na političkom spektru. Pojmovi „lijevo“ i „desno“, funkcionišu više kao forma ispražnjena od sadržaja, tek kao vrsta robne marke, koja sama po sebi ne govori o čemu se tu zapravo radi. Ekonomsko-socijalni kontekst je zaboravljen, radnička klasa, kako je to još početkom osamdesetih predvidio Haustor, otišla u raj i zamijenjena „zaposlenicima“ (pa nam tako, zahvaljujući političko-birokratskom aparatu i kreditima, raste broj zaposlenika i njihova prosječna plata, iako nam se fabrike neprestano zatvaraju, a bivši radnici skapavaju od gladi), ljudska prava apstraktan su pojam na koji se poziva dok ista urnišeš (u lokalnoj interpretaciji to se zove ljudsko pravo da drugima oduzmeš ljudska prava), a nacija i kriminal postali su ključni elementi društvenih odnosa.

Pritom, nevjerovatna bahatost, primitivizam, netolerantnost, nedemokratičnost novih vlastodržaca (iz kojih isijava frustracija višegodišnjim boravkom u opoziciji i trpljenja različitih poniženja), njihova sklonost kontroli medija, nevladinih organizacija, policije, zapošljavanja, radikalni makijavelizam, licemjerstvo, djelovanje u suprotnosti od datih predizbornih obećanja i proklamovanih politika, posvećenost kadrovskim čistkama, uz zanemarivanje suštine posla jedne vlasti i gubljenje osjećaja za životnu realnost, tog su stepena da dodatno pojačavaju ionako izraženu masovnu sklonost stanovništva amneziji, odnosno funkcionišu kao štit iza koga se krije 20 godina katastrofalne vlasti „onih drugih“. Jer, ko će razmišljati o prošlosti, kad nam je sadašnjost ovakva kakva jeste? Što smjer glasačkog stampeda čini predvidivo suicidalnim, jer je jedino što ima na raspolaganju da izabere - u koju će se političku provaliju strmopizditi.

BOŽE, POETSKE PRAVDE: Ima neke poetske pravde u tome kad neki samouvjereni moćnik, kao Tadić, i pored kontrole nad medijskim prostorom i ključnim faktorima društva, razočaravši one koji su od njega očekivali Dobro, a ne zadovoljstvo funkcionisanjem kao Manjeg Zla, „otrese“, prezren od glasačkog tijela. (Što će se nesumnjivo, u mnogo drastičnijoj formi, desiti i Lagumdžiji i SDP-u, već na sljedećim izborima). Ima, čak poetske pravde i u tome što izgubi ne od nekog pristojnog protukandidata, očigledno boljeg od njega, nego od otužnog i karikaturalnog četničkog vojvode. Mislim, eto, jebi se sad sa podilaženjem četnicima, politikom „nacionalnog pomirenja“, cirkusom sa traženjem kostiju i rehabilitacijom Draže Mihailovića, i ignorisanjem zločina počinjenih u posljednjoj seriji balkanskih ratova, odgovornosti Srbije u njima i, posebno, potrebe suočavanja sa istinom, denacifikacije i nacionalne katarze. Koketirajući sa Zlom, umjesto da mu se odlučno suprotstavi, glupo vjerujući da ga može kontrolisati i iskoristiti, kao brojni idioti prije njega, svodeći politiku na marketing, PR i formu, učinio je Zlo legitimnim i, na kraju, izgubio, jer dobrima nije bio dovoljno dobar, a zlima dovoljno zao.


Dakle, ima u Tadićevom porazu neke poetske pravde. Ali,„ali, ali, avaj, ali“ ne znam čega ima u pobjedi Tomislava Nikolića. I možemo li sebi dopustiti luksuz da ga shvatimo tek kao nužno sredstvo za izvršenje te određene, precizno adresirane, pravde, a da pritom ne razmišljamo o tome koliko nepravde i zla će iz toga proizaći. Ili da se tješimo opet onom o dnu koje je potrebno dodirnuti, da bi došli sebi i počeli se uzdizati?

Ima i neke poetske pravde (ali i cinizma) u tome da u aktuelnom „državnom udaru“ u BiH, stradavaju oni koji su Lagumdžiji taj udar pokušali napakovati i procesuirati ga zbog njega prije 8 godina. SDA, dakle. Ima pravde što iz vlasti nestaju oni koji su (su)odgovorni za 20 godina katastrofalnog vođenja države. I ima pravde što se u neku stvar poslalo tipove koji su ponovo pokušali igrati odvratnu igru koju igraju svih ovih godina – biti istovremeno i vlast i opozicija. I tako ništa ne raditi, imati katastrofalne rezultate, a pritom negirati vlastitu odgovornost za njih, stalno se „vadeći“ na nekog drugog, a najčešće na „njih“ koji ne daju „nama“, održavajući tako trojnu podjelu zemlje, za čiju se jedinstvenost navodno zalažu.

SVI U NAPAD, JEDAN JE HASE: Dakle, niko previše ne žali za onim što se događa SDA. „Ko ih jebe“, rekao bih, da izuzetno & temeljito ne uvažam malograđanska mjerila pristojnog ponašanja. Ništa bolje nisu ni zaslužili. I možemo to posmatrati i kao neku vrstu poetske pravde. No, jel stvarno ima onih, a da nisu vjerni vojnici (socijaldemokratske) partije, koje ne hvata strah od, demonstrirane, fascinantne jednoumne efikasnosti partijskog aparata i izvršavanja naređenja vođe bez pogovora, u krajnje neljudskom postupku prema ljudima s kojima su do juče bezkonfliktno sarađivali (a u nekim kantonima je baš tako bilo). Da o iritantnom kurčenju („SDA ima rok do četvrtka da prihvati budžet BiH!”), koje javnosti treba da pokaže ko je „gazda u kući“ i da ponizi „partnera“ i praktično mu ne dopusti da promijeni odluku, ne govorimo.
Tu efikasnost možda je imao samo još Dodik kad je, na tenkovima SFOR-a, preuzimao vlast 1998. godine. A i kurčenje je, po svemu sudeći, prelazna bolest. Koja je kod Dodika samo metastazirala, pa će mu, nakon posljednjeg pokušaja da diktira sastav nove srbijanske vlade, biti obezbijeđena diskretna usluga na psihijatrijskom odjeljenju VMA. Ali ko će pomoći Zlatku, ne zna se. Socijalistička internacionala? Ako ga iz nje ne išutaju, kao i Dodika, sa njegovom nacionalsocijaldemokratijom sa neljudskim likom.
Ono što sada definitivno izlazi na vidjelo, Lagumdžija je, poput nekih prethodnika mu u komunističkom pokretu, čistkama i negativnom selekcijom, napravio ne partiju, pogotovo ne demokratsku, nego savršen stroj, pod svojom kontrolom. Nalik revolucionarnoj gardi, ali s jednom bitnom razlikom – nije utemeljen na ideologiji, nego na interesu. Vjernost vođi počiva na njegovoj moći da odlučuje o sudbinama sebi potčinjenih i na njihovom konformizmu i kukavičluku.


"Naše stranke su”, kako to ovih dana reče Vesna Pešić, „samo nominalno političke. A ustvari su kriminalni klanovi koji imaju šefove bandi”. Stoga čitava ova aktuelna bh. priča nije ništa drugo do unutarmafijaški obračun oko kontrole ubiranje reketa na određenoj parceli, virtuelne tvorevine koja se državom zove, ali je daleko od toga.

KAD IH NE MOŽEŠ POBIJEDITI, PRIDRUŽI IM SE? Sama meta SDP-ovog blitzkriega (za koji se još ne zna kako će završiti), definitivna je potvrda njegovog samoshvatanja kao bošnjačke nacionalne stranke. Naime, podaci o glasanju u PSBiH, u toku protekle godine (pogledati zanimljivu igračku nevladine organizacije CCI) govore o tome da je, u vladajućoj koaliciji, neslaganje najmanje između SDP-a i SDA (samo 8%, u usporedbi sa čak 58% sa SDS-om). Štaviše, svaka od stranaka koalicije ima manje neslaganje, u glasanju, sa SDA nego sa SDP-om.
To što se SDP sada obračunava sa SDA (kojoj je, dakle, po statističkim podacima, najbliži), a ne sa HDZ-ovima, koje je svojevremeno, u još dramatičnijoj priči, marginalizovao u Federaciji ili sa SNSD-om, sa kojim dugo vremena nije mogao uspostaviti elementarni kontakt, i to što taj obračun ostatak „šestorke“, manje-više, posmatra sa odobravanjam, nije samo stvar realnosti i snage, nego i snažna politička poruka. Sublimirana u samozadovoljnoj konstataciji Milorada Dodika, koji, ovih dana, u pauzama diktiranja sastava i uslova pod kojim će priznati novu vladu Srbije (koji ufurani klovn, majko mila) izjavljuje: „Republika Srpska neće osporavati to što se pojavila relevantna većina Bošnjaka za promjene u sastavu Vijeća ministara i to u pogledu sastava unutar bošnjačkog naroda. Ako bismo mi to osporavali, onda omogućavamo i drugima da odlučuju o našim kadrovima, a mi to ne želimo. Mi želimo da sačuvamo autentičnost našeg prijedloga i da on ima nesumnjivu prođu. Na osnovu toga treba uvažiti činjenicu da je SDP našao novu većinu kod Bošnjaka i da predlaže rekonstrukciju Vijeća ministara.”
Sve u svemu, kompletna situacija, uz najavu pokušaja i „rekonstrukcije“ federalne vlade (što je eufemizam za SDP-ovo odbacivanje Platforme i pakt sa dojučerašnjim gotovo krvnim neprijateljima) govori da je dovršen proces transformacije jedine relevantne lijeve građanske multietničke partije, u klasičnu nacionalnu stranku, zasad još precizno neutvrdivog položaja na desnici (lijevi centar desnice? – rekao bi zlobni ostatak satiričara u meni).

 
 
JEBO LUD ZBUNJENOG: No ono što je još zanimljivo u ovoj priči, je da čitava konstrukcija ovog „državnog udara” još visi u vazduhu. Jer uspješnost pokrenutog obračuna sa SDA, zavisi od ponašanja dva HDZ-a i ustupaka koje će im SDP učiniti, pa će se tako bh. socijaldemokrati naći u situaciji da ne samo pogaze sve dosad rečeno o ove dvije stranke, nego i da plate mnogo višu cijenu od početne, u koju će im HDZ-ovi uračunati i kamate.

Pa možda čak i bankrotiraju, jer jednostavno, i pored sve volje, ne budu u stanju platiti traženu cijenu. Zbog toga što ključ od sefa u kome se čuvaju federalne fotelje, nije u njihovim rukama. Struktura vlasti u Federaciji je, naime, takva da je gotovo nemoguće promijeniti išta od onog što se dogovori na samom početku, jer je za to potrebna saglasnost previše faktora.

Dodatna ironija je u činjenici da SDP traži pomoć od HDZ-ova u eliminisanju iz vlasti SDA, koja svo ovo vrijeme insistira na ulasku HDZ-ova u vlast, čemu se odlučno protivio SDP.

Ironija je i to što je SDP-u za izbacivanje SDA iz Vijeća ministara neophodna saglasnost SNSD-a, a da je pritom te dvije partije, koje su jedna drugu pokušavale izbaciti iz kombinacija za vladajuću koaliciju na državnom nivou, sastavio upravo SDA, odnosno Tihić, koji je odbio da u Vijeće ministara uđe bez SDP-a.

No sve to nije ništa, spram ironije, da se politički establišment, u situaciji radikalizovanja ekonomske krize, enormne nezaposlenosti i prijetećeg bankrota zemlje (od čega državu, po javnom priznanju SDP-ovog federalnog premijera, može spasiti samo MMF), bavi sam sobom. U još jednom suludom igrokazu za masovnu publiku. Od koje se ovaj put očekuje da shvati težinu situacije i da se zadovolji igrama, a da, jebiga, ne traži sad i hljeba. Jer nema ni vlast. Ona već duže jede samo kolače.

(e-Novine)

Sunday, June 10, 2012

Ćamil Sijarić: Kroz Banjaluku ne pjevaj (2)

 (Nastavak)


Ovdje je pao i jedan vezir. Iz Mostara dovde doveli su ga na magarcu, glave okrenute repu, i ovdje ga ubili - a cara u Stambolu izvijestili: da je jednom vojniku opalila puška i ubila ga. Taj vezir je bio Ali-paša Stočević. A ubica je bio Omer-paša Latas. Bio je to drugi dolazak Latasov u Banjaluku. Prvi put je ovamo došao kao Mihajlo. Ovdje su ga Banjalučani i poturčili i neki ga berberin osunetio. A kasnije će se gorko kajati i go­voriti: »Alah, alah, đe ga poturčismo!« Jer Latas je postao bič nad Bosnom kojim je sultan tjerao Bosance da prime »nizam« i nove zakone. A najprije je tjerao age i begove: »Obje ću vam noge u jednu čizmu obuti i tako na jednoj nozi i u jednoj čizmi tjeraću vas na vojnu vježbu!« - kleo im se ovaj bivši Mihajlo, a sadašnji Omer-paša Latas, kivan naročito na Banjalučane. »Alah, alah, đe ga poturčismo!«

Pred njegov dolazak iz Mostara u Banjaluci se bio zadesio neki šejh s Istoka. Imao je dugu bijelu bradu i pričalo se da je vrlo učen. U njegove mistične »čini«, kojim je mogao da otkrije tajne, Banjalučani su tvrdo vjerovali. I sad su htjeli da doznaju hoće li đavo u Banjaluku dovesti zlikovca Omera Latasa. »Čini« šejhove kazale su im da je Omer-paša Latas proklet od boga i da je došao u Banjaluku, ali nije u »ljudskom obliku, nego u ob­liku ptice, miša ili mačke i da ih vreba i posmatra šta govore i spremaju protiv njega, a kad dođe njegov trenutak - da će se opet pretvoriti u ono što i jeste, u Omer-pašu Latasa, u »bič nad Bosnom«, i da će sasjeći Banjalučane. Lakovjerni su povjerova­li, i tražili Latasa po Banjaluci. Tražili su ga među pticama, mi­ševima, mačkama i psima - jer su vjerovali da je jedno od toga. Staje, štale i tavane prebrali su. A šejh je jednako govorio da je Latas sada ptica, mačka ili miš - jer mu je od boga tako dosuđeno i da sve to treba pobiti.

I da ga više ne bi tražili, on im se u predgrađu Banjaluke pojavio s vojskom i rekao: evo me! I istog trenutka odletjelo je nekoliko glava Banjalučana, a na druge je digao mač. Banjalu­ka tada nije pjevala. »Alah, alah, đe ga poturčismo!« I sad su gledali kako Latas šiša veliku bijelu bradu onoga šejha što ga je pretvarao u pticu, u mačku, u psa i miša. Pitao ga je zašto je to činio, dok su mu berberi skidali bradu, a on mu na to odgo­vorio da su ga drugi nagovorili. Gledajući ga obrijana, bivši Mi­hajlo je vidio da taj šejh pred njim nije toliko star koliko se či­nilo dok je bio pod bradom. Vidio je da bi takav kakav je mogao biti čak i vojnik i rekao mu da odmah ide u pješadiju i da nikog više ne pretvara u miševe i u pse. A tada je došla molba šejhova; molio je da ga ne određuje u pješadiju, gdje će imati da vojuje pješice, nego u konjicu gdje će konja jahati, jer je konjanik ne­kada i bio, i to odličan. Rekao je da je iz Azije, da je iz kurdske zemlje – da je Kurd i da je njima Kurdima jahanje konja strast i uživanje. Pogledavši ga malo bolje, Latas se prisjećao kako je ovoga Kurda, u borbama u Kurdistanu, sam svojom rukom uh­vatio i zarobio - i kako mu je poslije pobjegao. Rekao mu je: »Od Kurdistana ja tebe tražim!« A šejh je njemu odgovorio: »A ja tebe čekam u Banjaluci!«

Jer Banjaluka je bila vrlo zgodno mjesto da se u njoj zaus­tave skitnice, lutalice i varalice; protjerani, odbjegli i osuđeni znalci, pjesnici i književnici; hodže, hadžije i inadžije - jer Banjaluka je uvijek bila gostoljubiv i sit grad.

Gladna je bila samo jednom, onda kad je pop Lašvanin za­pisao: » A bježanija bijaše od Save prid voiskom ćesarovom. Kud god bi se maklo, ležahu mrtvaci, nit se kopahu, nit imadijaše tko. Jedahu risu liskovu, s drveta koru, vinovu lozu, pse, mač­ke. U Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi izili«.

Tada Banjaluka nije pjevala!

I nije pjevala još jednom. Onda kad je ovjdje pukao jedan top i pogodio jednu djevojku. Bila se djevojka zaljubila u tobdžiju. Ali je tobdžija sumnjao u njenu ljubav i njenu vjernost. A nije dobro kad tobdžija posumnja u vjernost svoje djevojke! I kada je u jednoj borbi u Banjaluci bio napunio svoj top i na topu zapalio fitilj, djevojka je odnekud skočila pred cijev od topa i tu stala - da mu tim stajanjem pred tanetom iz topa do­kaže svoju vjernost! Niko nije smio prići da je skloni odatle. A glasovi da se sama skloni i da za to ima samo još koji trenutak - dokle fitilj ne dogori do baruta ostali su uzaludni. Ona je sta­jala i govorila: »Vjerna sam ti!« A topovska cijev gledala je u nju. Bio je to njihov posljednji sastanak, onaj na koji je djevoj­ka došla da mu kaže samo jednu riječ: »Vjerna sam ti!«

To je bila najsnažnija riječ koja je ovdje ikad izrečena i mjesto na kojem je onda stajao onaj top obilježeno je grobom djevojke! Djevojke dođu i zapale svijeću...

Ni tada Banjaluka nije pjevala!

A nešto što je djevojačko sreće se svuda po Banjaluci.

Ovdje u Banjaluci desilo se jedno čudo: prije od svih bosan­skih gradova ona je sa sebe skinula šindru i ćeramidu i ušla pod crijep; ozidala se, obijelila - i pokrila crijepom. Stoga će vam ov­dje i reći: »Mi smo pregrađe od Njujorka!« A to nisu. Nego su samo jedan bijeli grad na Vrbasu uz koji su prilegli - da pjevaju i da im voda odnosi pjesmu... I zapjevaće »Kolika je šeher Ba­njaluka, s kraja na kraj puna djevojaka!« I na onom grobu dje­vojačkom djevojke će zapaliti svijeću.

Ćamil Sijarić

Saturday, June 09, 2012

Ćamil Sijarić: Kroz Banjaluku ne pjevaj (1)

O onoj narodnoj vijekovima prosijanoj mudrosti koja sublimira vezu Banjaluke i umijeća pjevanja moglo bi se još puno toga reći. Jasno je da ona govori o nadaleko znanim i potvrđenim vrijednostima, govori o mentalitetu gradskog stanovništva u koji su nesumnjivo utkani tradicija i lokalni običaji…
Kako li se samo nekad pjevalo! U Banjaluci, posebno.
Možemo samo pretpostaviti kako su izgledale prpošne bašče i zelene meraje uz rijeke kada bi uz svakodnevne poslove, a obaška teferiče, djevojke i sevdalije banjalučke u punoj svojoj snazi oslobodile prirodan, intonativno čist, glas. U neka vremena nije bilo dovoljno samo biti čestit, pošten, naočit. Momci su pjevali glasom dostojnim šeherske doline. Vrbas je hučao, djevojke su svoje pjesme pjevale. Nisu skrivali svoj talenat.
Slučaj je htio da upoznam Ćamila. Bila je neka jubilarna godišnjica Pozorišta, za trenutak su ga ostavili usamljenog. Hvala im, jer tako sam dobio priliku da se s njim družim, da ga slušam, čovjeka za koga ne znaš da li samo govori ili istovremeno i pjeva. Ćamil Sijarić je napisao mnoge knjige, posjedujem sabrana mu djela, ali više bih volio da povremeno preslušavam priče njegovim glasom izgovorene. Nisam nikada čuo priču ljepše izgovorenu!
Ćamil je jedno vrijeme poslije Drugog rata živio u Banjaluci, upoznao je ljude i duh Grada. I u tih nekoliko godina se uvjerio da se ne treba netpjevavati s Banjalučanima …


Mario
 
*************************
 
 
Šta je to što je Banjaluku izdvojilo sa njenom pjesmom? I Banjalučane sa njihovim glasom? Neki kažu da je to Vrbas. Da su to one livade i »meraje« oko Vrbasa na kojima je trava meka, a cvijeće šareno, voće u proljeće puno behara - a ispod svega toga rijeka Vrbas! Kažu da rijeka Vrbas ima neke čudne šumove koji mame na pjesmu. Pa kad se sjedne na ćilimče, a gleda dolje u rijeku, a osjeća odozgo sa grana miris, a sjeti se da se samo jednom može biti mlad i samo jednom voljeti ludo - i kad se sve to prenese na pjesmu: i voda, i livada, i duša ljudska - onda se dobije ono što se zove bosanskom pjesmom od derta, od dermana, od spašavanja da vode Vrbasa ne odnesu i ćilimče pod tobom, i granu nad tobom, i dušu u tebi, i da ne ostaneš pust... Bez mladosti i bez Banjaluke! Pa da ne znaš za čim više da žališ.

Ako ima mjesta koja su stvorena za pjevanje, onda bi to bilo ovo mjesto na Vrbasu! Ako ima mjesta u kojem pjesma može u srce i dušu da udari, onda bi to opet bila Banjaluka. Banjaluka je na Krajini hvala. Tako se u jednoj pjesmi kaže: »Banjaluko, na Krajini hvalo!« A to je došlo otud što je ona bila na granici i što je uvijek ratovala - »S krvlju ručak, a s krvlju večera!« Što je ona često ostajala bez muškaraca i što su žene i djevojke - svoju čežnju i svoje čekanje, a kroz pjesmu pod šeftelijom i ružom, a na ćilimčetu, a kraj Vrbasa, stalno slale niz vodu, u daljinu i u tuđinu, ne bi li došle do voljenoga. I kao da ne postoji nijedna rijeka, tako zgodna i tako svoja, da joj se predaju čežnje i tuge... Pjesma je ovdje i stvorena iz čežnje -»Je l' ti žao Banjaluke?«- pitaće jaran jarana, a ovaj će mu odgovoriti: »Jest mi žao Banjaluke!« I pjesma će ostati sva u žalosti što se nekud odlazi... I ovdje će je svi pjevati - i starinci i doseljenici, i stariji i mlađi, i žene i djevojke, i oni koji su naš jezik tek naučili. A to dolazi otud što je Banjaluka pitom grad. Što ima snagu da uhvati svakoga ko tu dođe, a najprije svojom pjesmom. I nekakvom mladalačkom tugom u toj pjesmi, onom koju čovjek doživljava kad je pokraj vode, a pod mjesečinom... Pa voda odlazi, a mjesec traje - ali će najzad i on otići i čovjek će ostati na obali rijeke kao da je ostavljen od društva... A to su trenuci kad se iz sebe još jednom isturi pjesma, ovaj put za onim što je izgubljeno...

Ovdje u Banjaluci je mnogo štošta izgubljeno. Jedna Austrijanka je ovdje izgubila svoga sina, kojeg narodna pjesma naziva Ošpergan. Toga Ošpergana zarobio je u boju turski oficir Ferhat-paša. A pjesma će za njegovu majku reći ovako: »Zakukala sinja kukavica na jabuci prema Banjaluci: »Aman, pašo, mio gospodare, pusti meni Ošpergana sina, išti blaga koliko ti drago«. A paša nije malo iskao - iskao je da mu se u Banjaluci načine kaldrme i hamami, da mu se načini velika džamija i uz džamiju sahat-kula, i da mu da »tri tovara blaga«, i po vrhu »tri litre bisera« - pa će joj tek onda pustiti sina. I majka je sagradila sve što je paša tražio, i dala mu »tri tovara blaga«, i po vrhu »tri niske bisera«, i dobila sina Ošpergana. Ali je Ošpergana opet izgubila, jer je ovaj - kad je vidio da je njegova majka porušila i svoju crkvu da bi paši u Banjaluci izgradila džamiju, umro od tuge.

A u svemu ovome istina je - da je pod zacenut pašin mač majka ovog sužnja poturila kesu od 30.000 dukata i tako otišlo ono što je jeftinije, to jeste kesa, a ostalo ono što je skuplje, to jeste glava. Ali mač ovoga paše porijeklom iz sela Sokolovića kraj Lima ostao je i dalje žedan i zacenut - i na džamiji, koju je u Banjaluci izgradio parama one Austrijanke, ostaće do danas ovakav natpis: »Žednim mačem uklesa svoje junačko ime u mramor Ferhat«. A od toga žednog udarca u mramor i počeo je da raste ovaj grad - koji će se dugo zvati Donji Šeher.


Ta džamija se zove Ferhadija. Iako ju je gradio vojnik janjičar, u njoj nema ništa ni vojničkog ni janjičarskog - a ni tužnog zbog tuge jedne majke čijim je otkupom sagrađena. I da nije sjela ondje gdje jeste, njeno bi najbolje mjesto bilo negdje u bašči šeftelija, a kraj Vrbasa - tamo gdje se ide da se na mjesečini, a ispod grane, zapjeva pjesma i pusti niz vodu i mjesečinu...

Gradila su je trojica majstora. I da nikad više tako nešto ne načine, paša ih je zazidao u minari. Onako kao što je Marko odsjekao ruke Novaku kovaču, da više nikad sablju ne iskuje -kao što je iskovao njemu. Ovdje se radilo o minari. Da takvu minaru više ne načine! I njima nije ostalo ništa drugo, do da se popnu na vrh minare i odatle gledaju kako ptice lete... Isto onako kao što su gledali Dedal i Ikar - kad su smišljali da prelete more i izbave se od Minosa... Ali ovi na minari nisu imali ni peraja ni smole da načine krila; oni su krila načinili od dasaka i na njima digli se pod nebo. I tamo gdje je pao prvi - Petar, nastalo je naselje Petrićevac. Tamo gdje je pao drugi - Pavle, nastalo je naselje Pavlovac. A tamo gdje je pao treći i slomio rebro, nastalo je naselje Rebrovac.

Ćamil Sijarić
( Nastavak sutra)

Thursday, June 07, 2012

In Memoriam - Ostoja Skakić


Vidjeli smo se posljednji put juna-jula prošle godine, družili se u Segetu, Trogiru i Splitu i svo troje, Karmen, Ostoja i ja, putovali za Banjaluku na skup Mikroelektroničara. Proveli smo sve te dane u opuštajućoj, ljetnoj, turističkoj atmosferi.
Očekivala sam ih i ovog ljeta, a onda stiže ova iznenadna tužna vijest.
Ne mogu vjerovati da ga više nema.
Prije tri godine uživali smo svo troje u obilasku Australije, a uspomene su tako svježe kao da je bilo jučer. Nikad mu nije bilo teško voziti nas stotinama kilometara kako bismo vidjeli prekrasne i znamenite ljepote Crvenog kontinenta. Nikad nije podigao glas, miran, tolerantan, uvijek s blagim osmijehom.
Dobar čovjek.
Strpljivo je slušao naše čakulanje, povremeno se uključivao u razgovor, a nas dvije smo glasno lutale raznim kontinentima, bespućima Svemira, često na rubu znanosti, sve do nezaobilazne politike.
Brižan prema obitelji ali i prema mačku. Svaku večer mačak je u određen sat dolazio do Ostoje, mijauknuo, Ostoja bi mirno ustao i krenuo za mačkom do sobe u kojoj je njegova košara, dao mu hranu, pričekao da pojede, pomilovao ga nekoliko puta i porazgovarao s njime, ugasio svjetlo, i ostavio mačka da utone u dubok miran san.
S ljubavlju je svakog dana radio u bašti, ona je bila njegova veza s korijenima, njegova opuštajuća oaza. Bilo je blitve, salate, rotkvica, jagoda i drugog povrća i voća. Montirao je i velik spremnik za kišnicu i osigurao vodu svojoj bašti za vrućih australijskih ljetnih dana.
Tko će sada brinuti o bašti? Karmen tom poslu nije vična, cvijeću da, ali ne povrtnjaku.
Još uvijek mi je pred očima naš posljednji zajednički dan, prvog jula prošle godine, uživanje u kupreškoj puri s travničkim sirom i radost u očima kako smo se približavali Banjaluci.
Bio je prekrasan sunčan dan, sve bujno zeleno, bez pritisaka od poslovnih obaveza, divan osjećaj slobode i vraćanja u lijepe predratne dane bezbrižnog života.
Bit ću mu zauvijek zahvalna za sve što mi je omogučio tijekom boravka u Australiji, za sve lijepe dane druženja svih proteklih godina.

Draga Karmen, duboko osjećam kroz što prolaziš i suosjećam s tvojom boli.
Djeci, obitelji, prijateljima iskrena sućut.
Počivao u miru dragi prijatelju.

S nama si sve dok živimo. Ostalo je lijepo sjećanje i fotografije.
Nataša, Miljenko i teta Milka







Ivan Lovrenović: Cvrčci na Pruscu, noć

Mnoga mjesta naše nam Bosne (i H.) otkrio sam i upoznao hodajući, često i slučajno odabranim putanjama. U sjećanju su mi ostali neponovljivi pejsaži čvrsti kao tkanica koji se slažu u prirodnu melodiju. Još I sada mogu da zadrhtim od ljepote nenadano iskrslih izvorišta, vidikovaca vjetrom izbistrenih, čarobnih odbljesaka na površini vode… Bio sam mlad, bacao poglede, gutao ljepotu u društvu sa slikarom s kojim sam dijelio neke DNA identitete.

Ipak, mistični duh istorije i skriveni mir života u putevima i vremenom zaobiđenom Pruscu upoznao sam potaknut lijepim tekstom Ivana Lovrenovića.

Jedan drugi slikar koji je s Ivanom dijelio neke sekvence DNA me upoznao sa grubom činjenicom da je Lovrenović u divljaštvu sarajevskog ratišta ostao bez svojih knjiga i tekstova. Moja mala zahvalnost se sastojala u vraćanju autoru njegovih Cvrčaka (‘’Cvrčci na Pruscu’’ Ivana Lovrenovića objavljeni su u davnim banjalučkim Putevima).

Mario
 
*******************
 
Cvrčci na Pruscu, noć

Na bivšem gradu Akhisaru bivši cvrčci pod šimširom znaju mudrost umiranja bez smrti.
Prusac je zemljin dlan dignut iznad glave, iznad Bosne, položen Gospodu pod noge; serdžada ponuđena Gospodu da zakoraci na zemlju. Krlje kulâ – duh čovjekov – srča za gospodnje tabane – opomena Gospodu: ovdje se koraca ozbiljnije no po tvojim mekim rajskim livadama!
Zakoraci Gospod, pa ostade. Ubrđenu i namrštenu svidjela mu se ozbiljnost trpljenja. On u Pruscu već stoljećima slaže mramornu jelovinu uz tarabe da se osuši, pa da je obručima u kacu stegne. Tka ćilimove i serdžadu Muberinim rukama, utkiva u nju reširene prste bašluka na horizontu brda Majmuna, hrbat smrčeve crne, preko puta, a na dohvat prusačkoj tvrđavi; tek koliko da se preleti pedalj zraka iznad sedamnaest munara dubine.
Gospod i Muberinih osamnaest godina, u drhatu njenih dimija, u puti Muberinoj zvonkijoj od senabijine. Mubera - čulno bliska, bolno nedohvatna; u pogledu joj iskustva pramajkina i dječija začuđenost – oboje njezino. Mubera, žena – dijete, neumrla smrt: serdžada ime, Prusac prezime; Muberin evlad – Muberin život i Muberina smrt.
Kod prvih bašluka, Pruscu na pragu, kaput zbaciti, bos ostati, jezik zaboraviti, bez kože u jelovo granje smjeriti, pa se gradu na gradinu ispeti i pod šimširom cvrčkovom akšamskom melemu rane pokloniti. Pa shvatiti, do sebe doći i od sebe do neba radost bolom izmjeriti. U Pruscu, bivšem gradu, u sebi bivšem, svoju misao njegovom sadašnjošću pronaći.

                      - Ako mudrost neće pjesniku,
                         može pjesnik Pruscu –

Do najvišeg ovrška najviše kruške u Pruscu, najviše prusačke merdevine, svilene od jelovine; najviša im prečaga do neba Prusac, i na njoj drvo šimširovo, kao pjesma beskorisno i misaono.
Vjetreuška – krošnja jedro i prkos vjetru, usukala mu deblo kao oprtu torbinu. Pa ledina sjedalo, a drvo leđima prista naslon. Oku kulâ kamen, uhu pjesma cvrčkova i gudalo kola po sviraljci kaldrmi; duši zrenje i pameti razlog.

Prusac je pametna zvijerka, čuvarica baština. Pomolila se iz koprivničke prašume i podno nje se smotala. To ne kažem ja, kaže toponimika: Tepedžik – glava i njoj bedemi Akhisara, a Srt, na drugom kraju, orepina. Ja dodajem: mahale ' kičma, bašluci po baščama i mezarlucima - pršljenovi i rebra, a krzno najljepša zoološka zabuna - prošarano carstvo krušaka, jabuka, jabuka... Na Srtu proplanku - demirliji, ravnom i zelenom, Pruščak efendija mudri podigao je stan sebi, Bogu, studentima, sebi umrlome, a ljudima obilježio najljepše teferičište u Bosni. Džamija, turbe - medresa, mezar, sve pod krilima stare pinije - kvočke; tlo i rekvizitarij za najidealniji kozmodrom duha. Odletište do istina.

٭ ٭ ٭
Poslije, dešava se ovako:
Noć novembarska vjetar na Varcar dovela, vjetrinu nesitu. Večeras mi je devet godina. Did mrtav, jarana nema, brda šute, a zdravamarija odzvoni strano nekako neupitna i jedno po jedno spasenje se osipa i većma sam ostajem. Tamo gdje su danas stajale kuće, sad su se upalile žute kockice prozora. I ništa više. (Ni bog nije kriv za sve. Njegova kazna je teška, mi smo je gorom napravili, izgubili smo jedni druge i sad pipavo tumaramo po ovoj stumračini, samo katkad nabatrgamo jedni na druge i prepadnuti vrisnemo, udarimo, zgazimo, pa pobjegnemo.)
Sanjam viđeni Prusac i u njemu kuću Alijinu, a u njoj na šarenom ćilimu prelo pod tinjavom lampom. Rašak pređe, sahan senabija; Alijina mala republika na okupu u nekazanom sverazumijevanju i čekanje najzemaljskijeg sna, koji sipi po duši i očima kao fina, prohladna oktobarska rosa po otrešenim, rasterećenim voćkama.


                                                                                                  Varcar, zima, '70.
                                                                                                  Ivan Lovrenović

Wednesday, June 06, 2012

Riječ, dvije iz Banjaluke

ZAČARANI KRUG

Teza o činjenju genocida nad drugima kako bi se spriječio genocid nad nama, koji je u istoriji počinjen prije nekoliko decenija a koje nisu počinili oni koje smo mi ''preventivno'' uništili, postala je prijemčiva i prihvatljiva i za dobar dio političkih struktura

Piše: Tanja Topić

Počelo je suđenje Ratku Mladiću. I onda prekinuto. U tom kratkom trenutku trajanja pobudilo je iznova sve naše patnje, ignoranciju, hladnoću, nepostojanje stida i u ogledalu oslikalo nas i razgolitilo baš onakvima kakvi jesmo. Barem kad govorimo o ratnim zločinima.

Neki, među njima ponajviše stranci, naivno su povjerovali da bi početak ovog suđenja mogao označiti i početak izgradnje dugo očekivanog pomirenja među narodima u Bosni i Hercegovini. Baš kao što su vjerovali da će tome doprinijeti i hapšenja Karadžića i Mladića. To se nije desilo. I teško da se uz ovakav stav tobožnjih političkih elita uskoro može desiti.

Ni sedamnaest godina poslije rata kao da se svaki dan udaljavamo jedni od drugih, bez civilizacijskog nastojanja da se suočimo sa onim što se desilo u toku rata, kao jednom od pretpostavki za pomirenje.

Strani mediji su bili više zainteresovani za početak suđenja Mladiću nego ovdašnja domaca elita, ne samo politička već i intelektualna. Političari u Republici Srpskoj su izbjegavali da o ovome govore, kao da nemaju moralnu ali i političku odgovornost pred jednim vremenom. Tek poneka štura i opšta fraza da se Mladiću sudi po proceduri, pa ako se ustanovi da je kršio međunarodne norme ratovanja, za to treba i da odgovara. To je premalo.

Ponajprije smo ga "po procedurama" skrivali od lica pravde više od decenije, smatrajući to normalnim. Kad je uhapšen nije nam palo na pamet da pokrenemo suočavanje sa onim što mu se u sudskoj proceduri stavlja na teret, niti da otvorimo pitanje žrtava.

Na jednoj tribini u Banjaluci, koja je održana na sam dan početka suđenja Ratku Mladiću, beogradska istoričarka Marijana Toma postavila je sasvim suvislo i logično pitanje, koje je skinulo krinku sa lica ovdašnjih boraca za istinu i pravdu.

Niko od njih, kada govori o ratnim zločinima, ne zna gotovo niti jedno ime žrtve.

I doista, nikad nismo iz usta tih pobornika čuli imena stradalih, ubijenih, dok se o svemu drugome galami na sav glas. U strašnoj nedavnoj obljetnici Dobrovoljačke, nismo čuli imena ubijenih.

To je paradigma našeg odnosa prema žrtvama, koji je potpuno politikantski i bez ikakvog pijeteta prema stradalima. Obilježavanje zločina svodi se na slikanje političara i parastose, koji onda postanu udarna medijska tema.

Mediji u Bosni i Hercegovini su, svaki iz svog ugla, i u zavisnosti u kojem dijelu zemlje su smješteni, pratili početak suđenja, i gotovo da su među rijetkim ostalim karikama u društvu koji su prepoznali značaj suđenja Mladiću.

Šta je sa građanima?

Podijeljeni, zaslijepljeni, svaki u svom svijetu i pod političkim nacionalnim šinjelom. Ratko Mladić za mnoge je još uvijek istinski heroj, kojem se nepravedno sudi pred političkim sudom i koji nema ništa sa ratnim zločinima. Drugi su opravdano ogorčeni što je privođenje licu pravde trajalo punih 17 godina, pa uz ovo odlaganje, miriše na dugi proces, koji nosi u sebi strah da završi kao Miloševićev slučaj. Bez epiloga. Ako je suditi po sadašnjem stavu i ponašanju, ni sam sudski epilog ne bi skinuo mrenu sa ociju indoktriniranih i onih koji vjeruju da je Mladić uradio dobru stvar.

Bojim se da su takvi u većini.

Većina je onih koji još uvijek, poput Mladićevog sina, vjeruju da je on učinio dobru stvar, da bude još gore, ponosni su na njegovih ruku djelo. Ni stotine snimaka ni svjedoka ne mogu ih razuvjeriti u takvom stavu. U intervjuu za Russia Today Mladićev sin je rekao kako je ponosan na ono što je otac uradio, jer je na taj način spriječio genocid nad Srbima, neki novi, koji bi značio ponavljanje genocida iz Drugog svjetskog rata, pri tome ne govoreći da su stradali oni koji sa stradanjem Srba prije šezdeset godina nisu imali ništa i ne upitavši se da li se genocidom osvećuje neko drugo stradanje.

Teza o činjenju genocida nad drugima kako bi se spriječio genocid nad nama, koji je u istoriji počinjen prije nekoliko decenija a koje nisu počinili oni koje smo mi "preventivno" uništili, postala je prijemčiva i prihvatljiva i za dobar dio političkih struktura.

Tuesday, June 05, 2012

Ljuta Mia razbila televizor


Ovo sto vidite je dio ekrana novog trodimenzionalnog LED televizora moje kcerke Jelene i njenog Tonija.
Do prije par dana bio je uzitak gledati veliku kristalno ostru sliku prirodnih boja, pa jos u tri dimenzije.
Najacesce je TV gledala njihova kcerka a nasa unuka Mia. Kao i sva djeca njenog uzrasta, a njoj je nesto preko 1,5 godina, k'o flasterom zalijepi pogled na TV ekran na kome sada igraju neki novi junaci crtanih filmova, neki koje ja tek upoznajem. Jedino kad se malo razbudi od magije crtanog filma je kad film zavrsi. Tad ona protestuje i opominje nas da prebacimo na novi crtani.
Prije neki dan, Mia se stalno bunila jer su crtani bili previse kratki, dolazila u kuhinju po baku Biljanu da joj prebacuje na novi, jer tu tehniku sama jos nije savladala, kmezeci se i povlaceci baku za suknju, uz: "Crtani je zavrsio!" I tako je cijelo jutro baka prebacivala na novi crtani.
Sve dok to nasoj miloj Miji nije dodijalo. U jednom momentu, kada je crtic zavrsio, nasa unuka, mirna kakva i jeste ( valjda i to na dedu) zafrljacila je tutu ( nosu) na televizor.
A televizor je, takav kakvim ih danas prave, samo pukao. Kako? Vidite na slici.
I nema vise slike. Za utjehu, ton je radio.
Baki, koja je ruzila zbog ucinjene stete, je samo umiljavajuci se rekla: " No, no bako! To nije dobro!"
To, sto je ruzi!

Moja generacija u uzrastu od 1,5 godine nije razbijala televizore; tada ih jos nije bilo.
Generacija nase djece u tom istom uzrastu nije razbijala televizore. Pravili su ih tako da ih bar mala djeca ne mogu razbiti.
Mia je prvo dijete za koje sam cuo da je razbila televizor. Nije do nje- do televizora je. Takvima ih danas prave. Namjerno.
Utjeha: Mia nije trenirala ljutnju kod nas. Nas TV je jos citav.
Naravoucenije: Vec obilazim prodavnice sa onim nosacima za kacenje televizora na zid.

Zar bi ona to mogla?!

Sunday, June 03, 2012

Pismo Bosanca "Mythbustersima"

 Pismo Bosanca poznatom dvojcu iz emisije "Mythbusters" postalo hit na internetu.

*****************************



"Poštovani Adame i Jamie,

Zovem se Ajdin Tinjak i živim u Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna zemlja, kao što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da su nebitne sve centralnoafričke zemlje, guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba, preko rimskog, srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa do moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno 'jači' i od Sjedinjenih Američkih Država).

Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj državi, međunarodno priznatoj 1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi Jugosloveni zapalili rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima, a sad imam ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama i trokutom na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)
Zašto vam pišem?

Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje pravo na ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali, silovali, palili… (mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja stalno pišem neke napomene u zagradama, ali mislim da će vam biti od pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove zemlje mnoge stvari nisu jasne. Rat je završio, ali niko nije 'pobijedio' (moram opet zagradu otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema niti pobjednika niti poraženog).

Nakon rata, izvršili smo privatizaciju javnih preduzeća, i postali robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu, i logično je da je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.
Našim političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće nacionalne partije, koje već 20-ak godina na vlast dolaze braneći interese Bošnjaka, Srba i Hrvata (ti isti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas iz te ugroženosti čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da ste rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam otvarati posebnu zagradu.
Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću vam reći kako mit glasi. Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak), rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na lidere nikada nema zajednički stav.
Naša životna filozofija je dabogda komšiji crkla krava, ali dabogda crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U praksi to izgleda jednostavno; 'E nek’ je naš Bakir ukr’o dva miliona, Allah mu dao svako dobro, malo je koliko je ukr’o onaj njihov četnik, majku mu ustašku' (nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka pokuša).
Naš je jezik… zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem koju o jeziku.) U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Mi se međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj neki kompleks da se trebamo razlikovati. Iako je riječ o istom narodu, indoevropskom, južnoslavenskom, mi volimo reći da nismo isti. Eto, Ante je 'vatikanac', čistokrvni Hrvat, rođen u dolini Neretve, Jovo je pravoslavac, rođen u Banja Luci, Srbin, a Mujo je 'muhamedinac' rođen na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak.
Niko od njih nema posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva trojica žive u najsiromašnijoj zemlji u Evropi (prema podacima EU), i oni dobro znaju da njihovoj djeci budućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije svijetla.
Ali… evo nas kod mita! (Vi ćete možda reći 'konačno!', ali ja sa ovim činjenicama živim svaki dan.) Prije nekoliko dana, mala od komšinice rodila sina (Damir se zove, mali je k’o med). Pitam vas, hoće li djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?"