Na ovom projektu su dvije godine radili studenti iz Pensilvanije. Upotrebili su trodimenzionalnu kameru sa velikom rezolucijom... Svoj su rad stavili na internet kako bi ga podelili sa drugima. Na ovaj način se mogu videti detalji koje inače "golim okom" ne bi uocili.
Klikni na dole podcrtane tekstove. Koristi levi taster na misu kako bi se kretao po prostoru, zoom, CTRL, SHIFT....
Cappella Sistina
Basilica di San Pietro
Basilica di San Paolo fuori le Mura
Basilica di San Giovanni in Laterno
(Proslijedio Bruja)
Tuesday, July 24, 2012
Sunday, July 22, 2012
Berislav Blagojević: „Srce od terakote“
(Prva nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2011. godinu)
SRCE OD TERAKOTE
Bilo je proljeće kada se u kolijevci civilizacije zanjihala njihova ljubav. Sabina i Sargon bili su tek srednjoškolci kada su im se pogledi sreli, usred poluaridnog krajolika nalik mjesečevom, par sati vožnje udaljenom od Damaska.
Prisjećala se kako su joj trnci puzali uz kičmu kada ju je prvi put uhvatio za ruku, kako joj je cijelo tijelo ustreptalo kada je svoje usne spustio na njen vrat, kako joj je zaigralo desno oko onog dana kada je saznala da je Sargon musliman.
- Mi to možemo preživjeti – rekao joj je tada smirenim i ubjedljivim glasom Proroka.
I jesu, uprkos suzama roditeljskim i urokljivim pogledima zadrtih mještana, u inat glasnom negodovanju ujaka, tetaka i djedova na obje pobožne strane.
Na dan godišnjice njihove ljubavi, razmijenili su poklone – simbole. Sabina mu je poklonila pjesmu, tananu izjavu vječne odanosti, a njoj Sargon srce koje je načinio od terakote. Na poleđinu je, pomalo djetinjasto i kičasto, utisnuo inicijale njenog i svog imena. Bio je to prikladan i pomalo preromantičan surogat-poklon. Sargon je zapravo želio da joj daruje staklenu kuglu u kojoj se neka poznata građevina banja u imitaciji snježnih pahulja. Znao je da Sabina nikada nije vidjela snijeg i silno je pokušavao da pronađe staklenu kuglu. Nije uspio. (Kada bi to znali, zli jezici bi sigurno rekli kako se nije dovoljno potrudio.)
Godišnja doba, ako ih možemo tako nazvati, nizala su se neuhvatljivo brzo kao priljepci po kamenju plićaka. Sabina i Sargon su već smislili plan kako će otići negdje u inostranstvo i tamo ozakoniti svoju ljubav. Tu tajnu niko nije smio da zna. Nekoliko nedjelja prije njihovog „turističkog“ putovanja na Maltu, Sargon je dobio poziv za odsluženje vojnog roka. U Siriji je to vrlo ozbiljna stvar; samo sin jedinac i pojedinci iz bogatijih porodica nisu morali da idu u vojsku. Sargon je imao mlađeg brata, a novac za otkup vojne obaveze nije imao. Zato je odlučio da ode u Saudijsku Arabiju prije nego što vojna policija zagrmi pred njegovim vratima. Tamo će, mislio je, zaraditi dovoljno da može da se vrati, otkupi svoju službu i nastavi svoj život sa voljenom Sabinom. Ona ga je preklinjala da ne odlazi, kao da je imala neko čudnovato predskazanje. Nije poslušao. (Kada bi znali za ovo, zli jezici bi sigurno rekli kako nije želio da čuje vapaje žene koja voli.)
Mjesecima je samo radio i spavao. Ponekad bi, izmoren, zaspao u prljavom molerskom odijelu, nadajući se da će mu se Sabina uplesati u snove. Javljao se gotovo svakodnevno i pisao joj jednom sedmično preduga, patetična i depresivna pisma koja su se davila u talasima nostalgije.
A onda je, jedne pretople sparne srijede, u malenoj prodavnici pored koje je živio, upoznao prelijepu djevojku bademastih, smaragdnih očiju. Pisma Sabini su se prorijedila, bila sve kraća i počela da liče na telegrame bez emocija. Potom su i telefonski pozivi postali sve rjeđi i nalik nevoljnim razgovorima posvađanih rođaka. Sabina je znala da nešto nije u redu, ali nije mogla nikome to da kaže, jer su je svi ionako začikivali i tvrdili kako je „on otišao među svoje, po svoje“. Njen užas je narastao svakim novim danom i svakim novim pozivom, a tjeskoba ju je proždirala iznutra sve više i halapljivije. Jedini lijek kojeg je mogla da se sjeti bilo je povlačenje u sebe i obavljanje ispraznih kućanskih poslova. Jednog od tih dana u samonametnutom tamničenju brisala je prašinu na polici gdje je stajalo srce od terakote. Telefon je zazvonio i ona se prenula iz turobnih misli, srušivši podlakticom krhko srce na išaranu ponjavu.
- Gotovo je! Ovo je znak! Gotovo je! – uzvikivala je dok je telefon još uvijek zvonio. Bila je sigurna da je upravo to Sargonov poziv kojim će joj reći konačno: „zbogom“. Telefon je neumorno zvonio, ali Sabina nije podigla slušalicu. Gledala je u rasparčanu zemlju, u šrapnele srca rasute po podu. Prestala je da jeca tek pošto joj se jedna slana kapljica ušunjala u usta. Tada je, nenadano i brzo, spakovala nešto stvari i otišla, ostavivši otključana vrata i razbijeno srce.
* * *
(Ovu priču sam čuo za vrijeme jednog boravka u Siriji. Ne znam tačno koje godine je to bilo, ali se sjećam da je Ijad, prijatelj koji mi je sve ovo ispričao, u to vrijeme još uvijek imao crnu gustu kosu bez zalizaka. Rekao mi je da niko tačno nije siguran u završetak ove priče, jer postoji nekoliko mogućih epiloga. Prvi od njih kazuje kako je Sabina otišla u neki manastir uklesan u stijenama, negdje na sjeveru, gdje i danas misli na Sargona i moli se za njega. Drugi nagađa da se bacila u duboku jamu nedaleko od svog doma. Na moju sumnjičavost i opasku o prtljagu, Ijad mi je odgovorio da je moguće kako je stvari ponijela upravo da zavara trag o samoubistvu. Moja prepoznatljiva ljubopitljivost je bila direktna i napadna, pa sam na koncu upitao i za telefonski poziv. Pamtim kako se Ijad mistično nasmiješio. Rekao mi je da je moguće da je Sargon zaista zvao onoga dana, ali ne da prekine njihovu romansu, već da joj kaže da je uštedio dovoljno novca i da se vraća u zemlju. Neki idu čak toliko daleko da tvrde kako je Sargon prevrnuo pola Arabije da pronađe staklenu kuglu sa snijegom kako bi je poklonio voljenoj i da je u tome uspio. Drugi špekulišu da je Sabinin instinkt bio ispravan i da je Sargon zvao da joj kaže kako je pronašao novu ljubav i da nema namjeru da se vraća. Zli jezici bi uvijek likovali kada bi pričali o tome, ističući kako se naše i njihovo ne može miješati, da je tako bilo odvajkada i da će tako i ostati. Konačno, nasmiješio se Ijad, postoji još jedna verzija prema kojoj telefonski poziv nije ni postojao. Sabina ga je umislila, isto kao što je izmislila i Sargona i njihovu ljubavnu vezu. Sjećam se kako sam se upinjao da iskontrolišem mišiće lica i prikrijem zaprepašćenje. Vjerovatno nisam uspio u tome jer me je Ijad potom potapšao po ramenu i rekao mi doslovce ovako: „Dragi moj prijatelju, možda je Sabina samo usamljena djevoka koja je sama sebi podarila srce od terakote. Štaviše, ona možda nikada nije ni postojala. Možda je sve ovo izmislila neka druga Sabina, neka druga ostavljena djevojka, neko nepoznato usamljeno srce.“)
...
Berislav Blagojević je rođen 1979. godine. Magistrirao je geografske nauke u Banjaluci. Objavio je dvije knjige kratkih priča i jednu zbirku poezije. Njegovi radovi su zastupljeni u brojnim zbornicima i časopisima, a prevođeni su na engleski, poljski, španski i makedonski.
Nagrađivan je više puta, a najvažnije nagrade su Prva nagrada za kratku priču na konkursu Goethe instituta u Sarajevu i nagrada za kratku priču međunarodnog konkursa Sea of Words.
Redovan je kolumnista portala konkursiregiona.
U pripremi je njegova četvrta knjiga – zbirka kratkih priča – koju će uskoro objaviti IK Rende iz Beograda. http://www.rende.rs/.
Friday, July 20, 2012
PUSTITE ČAŠU
Profesor započe svoje predavanje uzevši u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da je svi mogu vidjeti i upita:
- Što mislite, koliko je teška ova čaša?
- 50 gr,…100 gr, … 125 gr… – nagađali su studenti....
- Istina je ustvari da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvagamo, ne možemo biti sigurni. – rekao je profesor. No, htio sam vas pitati nešto sasvim drugo. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?
- Ništa! – odgovoriše studenti.
- Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.
- Počet će da vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.
- Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?
- Ruka će Vas početi jako boljeti, a od takvog napora moguće je da će vam se ukočiti mišići, pa čak i da će vam se ruka paralizirati. I vrlo je vjerojatno da ćete osjetiti potrebu da žurno posjetite liječnika.
- Vrlo dobro. – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?
- Ne! – odgovoriše svi u glas.
- Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!
Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi zdušno počeše da traže odgovor.
- Što trebam učiniti kako bih se oslobodio boli i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.
- PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz zadnje klupe.
- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – To isto se događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to činite jako dugo, previše dugo – osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju činiti ništa drugo.
Vrlo je važno je da razmišljate o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i izvodite zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana… da ih "pustite da padnu" prije nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštedjeti veliki stres i napor i svako jutro ćete se buditi svježi, vedri i odmorni. Osjećat ćete se ispunjeni novom snagom i lakoćom da prevladate sve životne izazove, bez obzira u kakvoj se situaciji našli.
I zato zapamtite: PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!
Thursday, July 19, 2012
Prosječni Kanađanin bogatiji od prosječnog Amerikanca
Iako mi nije jasno sta "neto vrijednost kucanstva" znaci, drago mi je da smo prestigli starijeg brata, pa makar u toj vrijednosti.
Zapravo, odavno je Kanada ispred USA u zdravstvenoj zastiti, mirnome zivotu, suzivotu ....
Jedino sto to nasi juzni susjedi ne vole cuti jer oni moraju biti najbolji i najveci u svemu. Ali , tako je kako pokazuju statistike...
Prema tome, dragi moji drugovi sa one strane granice - mi smo bogatiji!
Sta to znaci nama pojedinacno - to je vec drugo pitanje u koje sada, u trenucima slavlja, necemo ulaziti.
****************
Prema podacima koje je objavio Globe and Mail, neto vrijednost kanadskog kućanstva u 2011. godini iznosila je 363.202 dolara, a prosječno američko kućanstvo vrijedilo je 319.970 dolara
Ilustracija Prvog jula, kad se obilježava Dan Kanade, stanovnike te države dočekalo je ugodno iznenađenje. Prvi put u nedavnoj istoriji prosječni Kanađanin je bogatiji od prosječnog Amerikanca, navodi Bloomberg.
Prema podacima koje je objavio Globe and Mail, neto vrijednost kanadskog kućanstva u 2011. godini iznosila je 363.202 dolara, a prosječno američko kućanstvo vrijedilo je 319.970 dolara.
Nekoliko dana kasnije objavljeni su i podaci o nezaposlenosti za obje zemlje. Kanadska stopa nezaposlenosti opet je pala na 7,2 posto, a američka stagnira na 8,2 posto.
Kanada nastavlja rasti dok se SAD bori kako bi pronašao izlaz iz neukrotive ekonomske krize i političke sinusoide nade i očaja. Razlike su svakog mjeseca sve jasnije. Kanadski sistem funkcionira, američki ne, a Kanađani nisu jedini koji to primjećuju, prenosi business.hr.
Island sve više razmišlja o napuštanju nacionalne krune, a valuta koju razmatraju jest kanadski dolar. Kako pokazuje nedavna studija, nacionalna ustrojstva temeljena na američkom modelu brzo nestaju.
(Oslobodjenje)
Wednesday, July 18, 2012
Miodrag Živanović: Uvod u "Malu noćnu muziku"
Mario salje Uvod u knjigu M. Zivanovica "Eine kleine nachtmusik" (Mala nocna muzika), prvi Zapis i Recenzije. Ovog puta nije bio raspolozen da napise svoj uvod na Uvod.
Iako Miodragu Zivanovicu - Ziletu ne treba ni jedna moja rijec, ne mogu a da ne podsjetim da se radi o banjalucaninu, profesoru, filozofu, covjeku koga mnogi od vas poznaju, koga su mnogi sretali na najrazlicitijim mjestima naseg grada... Jednome od nas, ali po necemu drugacijem... U dane kada se nacionalni, oslobodilacki, spasilacki, odbrambeni, fasisticki, zlocinacki... (sami odaberite) rezim nije smio kritikovati , Zile je imao sta reci, govorio je , upozoravao je, pisao je - bio jedan od rijetkih koji su to cinili jasno i javno.
********************
![]()
JEDAN SAN I JEDAN CITAT
Naslov ove knjige proistekao je iz dva izvora. Prvi je jedan moj san, a drugi je tekst iz Muzičkog leksikona (Kasper Heveler).
Prije četiri godine, usnio sam sahranu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Sjećanje na taj san nije izblijedilo:
Tmurni sivi dan. I kiša koja se iz časa u čas pojačavala. Nekoliko ljudi, prokisli, nose bijedni kovčeg na kojem piše Wolfgang Ama Mozr. Kao da su kišne kapi već dobrano sprale neka slova ispisana jeftinom farbom. Niko ništa ne govori. A onda nosači kovčega bježe pred provalom oblaka. Ostaju samo dva grobara. Nadvirujem se nad svježe iskopani grob - u njemu kulja voda, valjda neka podzemna. I u tu grobnu vodu, polažu kovčeg. Ne u zemlju, nego u muljevitu vodu. Prava zemlja je ispod, dosta duboko. Kao da se Mozart prvo vraća vodi pa tek onda zemlji. Kiša je sve jača, nebo se prolama. Grobari žure da što prije zatrpaju raku. I na kraju ćutke odlaze, praznih očiju, te - kako sam osjećao - i prazne duše. Stajao sam na tom pljusku zagledan ne u grob, već u nebo. Ono nebo koje je vjerovatno još jedino plakalo za Mozartom. A nebo je bilo mračno, gotovo da se poistovijetilo sa grobnom tamom, sa noći onoga svijeta. Tada sam čuo zvuke Eine kleine Nachtmusik. Ne znam odakle su dolazili možda iz Mozartovog kovčega. Ti zvuci su me probudili...
Nedavno sam pronašao jedan tekst objavljen u ovdje pomenutom leksikonu. Mozartova sahrana, opet:
...Mocart je grozničavo radio na dovršenju Rekvijema; ovo delo mu je toliko bilo priraslo za srce da nije hteo da primi nijednog učenika sve dok ga ne dovrši. To, nažalost nije mogao doživeti: brige, iscrpenost i loša ishrana toliko su potkopali njegovo zdravlje da ga je bolest koja je u njemu već duže tinjala (čija priroda nikada sa sigurnošću nije mogla da bude utvrđena) u smrt oterala. Ali, kao da ni ovakav kraj nije bio dovoljno bolan, nekoliko dana pred smrt saznao je da nekolicina mađarskih plemića nameravaju da mu dodele godišnju pomoć od 100 guldena, a iz Amserdama je, uz to, stigla jedna još povoljnija ponuda. Njegov pogreb je bio jadniji nego no i najobičnijeg čoveka iz naroda. Konstanca je ležala bolesna, a nekolicina prijatelja, koji su trebali da prate siromašni kovčeg, vratili su se natrag pošto ih je napolju dočekala prava provala oblaka. Tako je Mocart sahranjen u zajednički grob bez ikakvih svedoka. Kada je Konstanca, po svome ozdravljenju, htela da mu poseti grob, niko nije mogao tačno da kaže gde Mocart počiva..
Čitajući ovaj tekst, ponovo sam čuo Malu noćnu muziku.
Naravno, po mom lošem običaju, zaključujem da je primarni izvor naslova knjige koja je pred nama - moj san, a ovo što piše u Muzičkom leksikonu Kaspera Hevelera, tek je sekundarno. No, kako god se uzelo, Mala noćna muzika je jedno tamno čudo. Ona nije motiv optimizma kako je često znaju predstavljati muzički kritičari. Ona, po mom sudu, spaja tamu onog kišovitog neba sa tamom Mozartovog groba. I možda one notne ili neke druge zapise koji se odnose upravo na tu tamu. Na noć.
Poput sahrane, i Mozartov život je bio siv, taman. Nije baš previše smisleno ovom prilikom prezentirati Mozartovu biografiju (dosta toga je opšte poznato, obimna literatura na brojnim jezicima uvijek može biti izazov onima koji se hoće "baviti" Mozartom itd). Zato ne bih o tome.
Jer, ova knjiga i nema pretenziju da se "bavi" Mozartom. U njoj se nalaze samo zapisi, oni tamni, noćni zapisi i zato ona nosi naslov Eine kleine Nachtmusik. Potaknuta snom, knjiga, dakle, sadrži moje zapise o upravo noćnim temama i o onima koji su živjeli noću, mislili noću i umirali, naravno, pod svjetlom te iste noći.
Notni zapis Eine kleine Nachtmusik ima u prvom, najvažnijem stavu, 137 taktova, a ponavlja se još 49 taktova tako da to, sve skupa, čini 186 taktova. Postoje, kako je poznato, još tri stava, ali oni nas neće odviše približiti Tajni.
Ono što nas vodi Tajni i osluškivanju Male noćne muzike (dakako, ako još imamo toliko muzikalnosti) vodi nas ponajprije umjetnosti, njenom gotovo nevjerovatnom karakteru, te onima koji su, u duhovnom smislu, bili na sahrani Wolfganga Amadeusa Mozarta. Pošto je riječ o duhovima, tada ih zaista nisam mogao vidjeti, ali znao sam, osjećao sam da su tu.
Razgovor sa njima i o njima, uobličio sam u 137 zapisa, s tim da se 49 zapisa ponavljaju. Svaki zapis sadrži 137 riječi. Ritam jezika, ritam duha... Hoćemo li ga moći osluškivati? Hoćemo li osjetiti njegov puls, njegove damare?
Ne znam.
Samo znam da iz tog neznanja slijedi tekst koji je pred nama.
Banja Luka, januara 2009. Miodrag Živanović
**************
ZAPIS 1.
San je, već po sebi, misterij. On nas uvodi u horizonte izvan pojmovnog diskursa, te onih relacija što nam objavljuje povijest i njeni produkti. Na tajnovite načine, vremenskim i svakim drugim prečicama, sanjajući imamo tu nevjerovatnu mogućnost da nam ono što je na javi nejasno i nerazumljivo, postaje jasno i razumljivo. Blisko.
Blizina je možda prvi uslov za toplinu. Ako toplina prožima snove, onda oni doista mogu biti životni i voditi nas koliko prema tokovima svijeta, toliko i prema božanskom, ljudskom, prema čudu zvanom umjetnost, pa i prema drugim otvorenim sadržajima i formama naše ukupne egzistencije. O tome filozofija malo šta može reći. Okovana u raznorodne pojmovne konstrukcije, oslonjena na ratio - koji je, zapravo, njen krunski proizvod - ona ne posjeduje elan vitalis nužan za pristup stvarima samim. A bez toga, filozofija je, dakako, ništa drugo do sterilna.
******************
JEDNA OD RECENZIJA
Kao da u svojim zapisivanjima, konceptualno i "definicijski" potaknutim Mozartovom Eine kleine Nachtmusik, Živanović plete "lirsku paučinu između razuma i srca". Ovaj pokušaj pojmovnog pjevanja (ili, svojevrsna, "filozofska sanjarenja"), sudeći da se autor priklanja tzv. umjetničkoj tajni, polifonijski i svakako, sazvučan je sa Heideggerovlm kazivanjem da ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva.
Željko Škuljević
Iako Miodragu Zivanovicu - Ziletu ne treba ni jedna moja rijec, ne mogu a da ne podsjetim da se radi o banjalucaninu, profesoru, filozofu, covjeku koga mnogi od vas poznaju, koga su mnogi sretali na najrazlicitijim mjestima naseg grada... Jednome od nas, ali po necemu drugacijem... U dane kada se nacionalni, oslobodilacki, spasilacki, odbrambeni, fasisticki, zlocinacki... (sami odaberite) rezim nije smio kritikovati , Zile je imao sta reci, govorio je , upozoravao je, pisao je - bio jedan od rijetkih koji su to cinili jasno i javno.
********************
JEDAN SAN I JEDAN CITAT
Naslov ove knjige proistekao je iz dva izvora. Prvi je jedan moj san, a drugi je tekst iz Muzičkog leksikona (Kasper Heveler).
Prije četiri godine, usnio sam sahranu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Sjećanje na taj san nije izblijedilo:
Tmurni sivi dan. I kiša koja se iz časa u čas pojačavala. Nekoliko ljudi, prokisli, nose bijedni kovčeg na kojem piše Wolfgang Ama Mozr. Kao da su kišne kapi već dobrano sprale neka slova ispisana jeftinom farbom. Niko ništa ne govori. A onda nosači kovčega bježe pred provalom oblaka. Ostaju samo dva grobara. Nadvirujem se nad svježe iskopani grob - u njemu kulja voda, valjda neka podzemna. I u tu grobnu vodu, polažu kovčeg. Ne u zemlju, nego u muljevitu vodu. Prava zemlja je ispod, dosta duboko. Kao da se Mozart prvo vraća vodi pa tek onda zemlji. Kiša je sve jača, nebo se prolama. Grobari žure da što prije zatrpaju raku. I na kraju ćutke odlaze, praznih očiju, te - kako sam osjećao - i prazne duše. Stajao sam na tom pljusku zagledan ne u grob, već u nebo. Ono nebo koje je vjerovatno još jedino plakalo za Mozartom. A nebo je bilo mračno, gotovo da se poistovijetilo sa grobnom tamom, sa noći onoga svijeta. Tada sam čuo zvuke Eine kleine Nachtmusik. Ne znam odakle su dolazili možda iz Mozartovog kovčega. Ti zvuci su me probudili...
Nedavno sam pronašao jedan tekst objavljen u ovdje pomenutom leksikonu. Mozartova sahrana, opet:
...Mocart je grozničavo radio na dovršenju Rekvijema; ovo delo mu je toliko bilo priraslo za srce da nije hteo da primi nijednog učenika sve dok ga ne dovrši. To, nažalost nije mogao doživeti: brige, iscrpenost i loša ishrana toliko su potkopali njegovo zdravlje da ga je bolest koja je u njemu već duže tinjala (čija priroda nikada sa sigurnošću nije mogla da bude utvrđena) u smrt oterala. Ali, kao da ni ovakav kraj nije bio dovoljno bolan, nekoliko dana pred smrt saznao je da nekolicina mađarskih plemića nameravaju da mu dodele godišnju pomoć od 100 guldena, a iz Amserdama je, uz to, stigla jedna još povoljnija ponuda. Njegov pogreb je bio jadniji nego no i najobičnijeg čoveka iz naroda. Konstanca je ležala bolesna, a nekolicina prijatelja, koji su trebali da prate siromašni kovčeg, vratili su se natrag pošto ih je napolju dočekala prava provala oblaka. Tako je Mocart sahranjen u zajednički grob bez ikakvih svedoka. Kada je Konstanca, po svome ozdravljenju, htela da mu poseti grob, niko nije mogao tačno da kaže gde Mocart počiva..
Čitajući ovaj tekst, ponovo sam čuo Malu noćnu muziku.
Naravno, po mom lošem običaju, zaključujem da je primarni izvor naslova knjige koja je pred nama - moj san, a ovo što piše u Muzičkom leksikonu Kaspera Hevelera, tek je sekundarno. No, kako god se uzelo, Mala noćna muzika je jedno tamno čudo. Ona nije motiv optimizma kako je često znaju predstavljati muzički kritičari. Ona, po mom sudu, spaja tamu onog kišovitog neba sa tamom Mozartovog groba. I možda one notne ili neke druge zapise koji se odnose upravo na tu tamu. Na noć.
Poput sahrane, i Mozartov život je bio siv, taman. Nije baš previše smisleno ovom prilikom prezentirati Mozartovu biografiju (dosta toga je opšte poznato, obimna literatura na brojnim jezicima uvijek može biti izazov onima koji se hoće "baviti" Mozartom itd). Zato ne bih o tome.
Jer, ova knjiga i nema pretenziju da se "bavi" Mozartom. U njoj se nalaze samo zapisi, oni tamni, noćni zapisi i zato ona nosi naslov Eine kleine Nachtmusik. Potaknuta snom, knjiga, dakle, sadrži moje zapise o upravo noćnim temama i o onima koji su živjeli noću, mislili noću i umirali, naravno, pod svjetlom te iste noći.
Notni zapis Eine kleine Nachtmusik ima u prvom, najvažnijem stavu, 137 taktova, a ponavlja se još 49 taktova tako da to, sve skupa, čini 186 taktova. Postoje, kako je poznato, još tri stava, ali oni nas neće odviše približiti Tajni.
Ono što nas vodi Tajni i osluškivanju Male noćne muzike (dakako, ako još imamo toliko muzikalnosti) vodi nas ponajprije umjetnosti, njenom gotovo nevjerovatnom karakteru, te onima koji su, u duhovnom smislu, bili na sahrani Wolfganga Amadeusa Mozarta. Pošto je riječ o duhovima, tada ih zaista nisam mogao vidjeti, ali znao sam, osjećao sam da su tu.
Razgovor sa njima i o njima, uobličio sam u 137 zapisa, s tim da se 49 zapisa ponavljaju. Svaki zapis sadrži 137 riječi. Ritam jezika, ritam duha... Hoćemo li ga moći osluškivati? Hoćemo li osjetiti njegov puls, njegove damare?
Ne znam.
Samo znam da iz tog neznanja slijedi tekst koji je pred nama.
Banja Luka, januara 2009. Miodrag Živanović
**************
ZAPIS 1.
San je, već po sebi, misterij. On nas uvodi u horizonte izvan pojmovnog diskursa, te onih relacija što nam objavljuje povijest i njeni produkti. Na tajnovite načine, vremenskim i svakim drugim prečicama, sanjajući imamo tu nevjerovatnu mogućnost da nam ono što je na javi nejasno i nerazumljivo, postaje jasno i razumljivo. Blisko.
Blizina je možda prvi uslov za toplinu. Ako toplina prožima snove, onda oni doista mogu biti životni i voditi nas koliko prema tokovima svijeta, toliko i prema božanskom, ljudskom, prema čudu zvanom umjetnost, pa i prema drugim otvorenim sadržajima i formama naše ukupne egzistencije. O tome filozofija malo šta može reći. Okovana u raznorodne pojmovne konstrukcije, oslonjena na ratio - koji je, zapravo, njen krunski proizvod - ona ne posjeduje elan vitalis nužan za pristup stvarima samim. A bez toga, filozofija je, dakako, ništa drugo do sterilna.
******************
JEDNA OD RECENZIJA
Kao da u svojim zapisivanjima, konceptualno i "definicijski" potaknutim Mozartovom Eine kleine Nachtmusik, Živanović plete "lirsku paučinu između razuma i srca". Ovaj pokušaj pojmovnog pjevanja (ili, svojevrsna, "filozofska sanjarenja"), sudeći da se autor priklanja tzv. umjetničkoj tajni, polifonijski i svakako, sazvučan je sa Heideggerovlm kazivanjem da ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva.
Željko Škuljević
Monday, July 16, 2012
Bruja: Andy Murray
Ovo je prilog o drugoj strani sporta, onoj koja nas ponekad ne zanima i koju nekad ne posmatramo i nije nas briga
Ima sportista koji vam nekako ne "sjedaju" ili zbog ponašanja, izgleda, direktnog rivalstva sa vašim ljubimcem. Nije važno. Uglavnom ne "sjedaju" vam.
Dugo vremena nisam volio gledati Andy Marray, zbog tenisa koji igra; šablonski, smaranje do iznemoglosti. Možda i zato što ga na Wimbledonu favorizuju, (to je najbolje osjetio Karlović) da eto nakon nekih sedamdesetak i više godina za Engleze donese pobjednika na Wimbledonu. Možda i zato što je bio sa Djokovićem "knap" čak u nekoliko navrata i bolji. Nije možda, nego sigurno, to je jedan od razloga.
Imao je Marej nekoliko prilika da to ostvari, ali nije. Jednostavno čovjek je od krvi i mesa i nije se mogao nositi sa bremenom tereta i favorita za igru u finalnom meču. Onda se nešto promjenilo u mojim razmišljanjima, pa sam ga počeo gledati i kroz drugu prizmu; onu ljudsku. Vidjevši ga iskrenog i sa bolnom grimasom na licu shvatio sam da preživljava teške trenutke i da mu nije lako. Nije mu lako zato što pred svojim navijačima nije osvojio ono što su svi očekivali. To što je rekao na kraju finalnog meča puno je emocija, toliko je upečatljivo, ljudski iskreno, da je od sad dobio i moju naklonost . Sve što Nole ne osvoji želio bih da taj momak osvoji. lako je slaviti nekog kad pobjedi, treba ga slaviti i kad dadne sve od sebe pa i kad ne uspije.
http://youtu.be/LHUqUFXZhw4
Sunday, July 15, 2012
Bojan Tončić : Da sam ja netko
Mozda u ove ljetne dane vruce teme ne prijaju najbolje, ali zivot koji zivimo ih sam donosi. Mozemo mi u ove dane na pjescanu plazu, pa zabiti glavu u pjesak trazeci joj hlada, ali ne ide. U tom polozaju je tesko disati. Pluca se brzo napune pijeskom, pa sta cemo tada.
Nisam mogao proci pored ovog teksta Bojan Tončića iz mnogo razloga. Hajde da kazem bar jedan, ili dva.
Do prije par mjeseci, tada Predsjednik Srbije izgledao je neunistiv, neoboriv.... Cak se u svojoj umisljenosti drznuo da namjesta rezultat utakmice, hajde da se posluzim malo sportskim rijecnikom. Nije mu bilo dovoljno sto je vodio sa jedan razlike sve do pred kraj. Da bi zadovoljio svoju tastinu bila mu je potrebna pobjeda od tri razlike. Genijalan kakav i jeste, poducen jos genijalnijim savjetnicima, sam sebi zabija gol pred sam kraj utakmice, ocekujuci lak produzetak.
I kako to obicno biva sa onima koji namjestaju rezultate utakmice - dolijaju kad - tad, Boris je izgubio u produzetku. Sam pao - sam se ubio. Ali ne , njemu su krivi drugi; svi drugi, pa cak i oni koji su ga nekada podigli na pijedestal sa kojih ih vise nije vidio.
I sve to bi bila prica iz drzave sa one strane Drine granice, da i sa ove nase strane nema slicna prica, istina pomalo pomaknuta u vremenu. Tek je pocetak drugog poluvremena i vladar je u zavidnom vocstvu, cak se i poigrava na razne nacine sa protivnicima znajuci da ce u svakom slucaju i u svakoj varijanti pobijediti. Ali ne mogu se oteti utisku da ce zasluzeno dozivjeti slicnu sudbinu.
Kad -tad...
************************
![]()
Ozbiljno rastrgnut umišljenošću o vlastitoj misionarskoj ulozi, Boris Tadić se preporučuje za malog od kužine novog predsednika Srbije Tomislava Nikolića, vidljivo, do pucanja, ispunjen ponosom, falsifikuje nesrećni angažman u regionu, kao da signalizira da se sa njim ne postupa humano.
Neko/neki (inostrani centar moći, stranački učesnici u zajedničkom koruptivnom poduhvatu, lični neprijatelji, neodgovorne osobe sklone neslanim šalama), nehumano i s predumišljajem podstiče/u kod Borisa Tadića postojeću uobrazilju čije je krajnje efekte mučno gledati i slušati. Stoga počnimo oprezno, Boris Tadić je nekadašnji predsednik Srbije koji se kao metastaza širi medijskim prostorom Srbije i suseda, želeći da i bez državne funkcije (treba to i dokazati) bude u skladu sa vlastitom megalomanskom sintagmom lider u regionu.
Teško je i gledati čoveka koji se doveo u takvo stanje da preko novina (intervju zagrebačkom nedeljniku “Globus”) deli savete onome koji ga je pobedio na izborima šta bi trebalo da izbaci iz svojih misli, nije to učtivo, promišljeno, politički valjano, ali su svi ovi kvalifikativi obesmišljeni onoga trenutka kada je Boris Tadić počeo svoje postizborno valjanje po kaljuzi, umesto obećanja “Vidimo se u nekom drugom filmu!”. Ohrabren nepromenjenim uvažavanjem pripadnika “Kobri” iz obezbeđenja, njihovim dodatnim merama, novinskim napisima u izboru Nebojše Krstića (savetnikovi tekstovi u “Politici” i “Danasu”), na momente razmrdan instinktom samoodržanja u zoru stranačkog prebrojavanja, delimično podmiren interesovanjem urednika i novinara.
Ja kao...
Pristojan je bio novinar “Globusa” (Nikola Jelić) u kratkoj ekspoziciji: ”Boris Tadić ne izgleda kao političar koji je najprije izgubio predsjedničke izbore, a onda i priliku da sastavi novu Vladu Srbije. O politici govori jednakim, državničkim tonom kao dok je bio šef države”.
Ne samo da govori, ozbiljno upozorava, izgovara ono što ga, valjda, najviše razotkriva, “da sam ja na mestu Tomislava Nikolića”. I šta bi on, što ovaj zbog koga nije predsednik ne zna? “Svim majkama bih izbrisao bore/Učinio da očevi ih vole” ( Da sam ja netko, Maja Perfiljeva, Indeksi). Otišao bi u Vukovar i Srebrenicu. Sva sreća da Tadić neće ponovo na ta dva mesta, na kojima je, osnažen svojim tužilaštvom za ratne zločine jajara, overavao Miloševićeve ratne pohode, rugajući se u lice žrtvama, izgovarajući eufemističko-kondicionalne tvorevine, neuljudne, pre svega, eto, da "nikada ne zaboravlja činjenicu da su takve stvari činjene i prema srpskom narodu”, i da "svi dugujemo jedni drugima izvinjenje", dok su se pravi krivci za realizaciju Vukovarske operacije, neispitani o bilo čemu, šetali Beogradom i svojim selima po Srbiji. Poslednji ministar vojni SFRJ Veljko Kadijević, dok nije pobegao u Moskvu i postao državljanin Rusije, “vukovarski” načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžić dok nije umro i u Tadićevoj “Politici” dobio posmrtno slovo o heroju. I dok je pod njegovim zapovedništvom Vojska Srbije čuvala genocidnog generala Ratka Mladića.
I takav ima pravo na očekivanja, ljudsko: "Očekujem od Nikolića da vodi računa o interesima srpskog naroda, što znači da velikosrpske ideje moraju nestati iz njegovih misli i reči", nema dileme predsednik DS".
Apel jednog...
Video je, tvrdi, nešto što kod sebe, očigledno, ne vidi, “neke promene”, ali nije to dovoljno, moraće vojvoda Tomislav da pokaže to i delima, evo, Tadić može da mu sredi kod Skladatelja da ga primi, jer, “treba napraviti iskorak, pružiti ruku, izviniti se”.
Tako viđen za Nikolićevog malog od kužine, Tadić je istorijski nespokojan zbog prijema nove srbijanske koalicije u regionu i Hrvatskoj; brine ga to “zbog velikog napora koji je uložen u stabilizaciju regiona”.
"Sve što sam lično radio bilo bi poništeno i bio bih nesrećan kad bi crveno-crna koalicija imala takve efekte na stanje u regionu.(...)Apelujem na lidere crveno-crne koalicije da budu suzdržani i da ni po koju cenu ne poništavaju dostignuća u regionu", smislio je bivši predsednik.
Ovo je tek umišljenost. Bivši predsednik misli da postoji “sve” što je radio u regionu. Postoji “nešto”, sigurno, iživljavanje koje nije ostalo neprimećeno, rugajuće izvinjavanje, tužba i protivtužba za genocid na relaciji Hrvatska – Srbija. Prijateljstvo sa ratnim zločincem iz Vukovarske operacije Veselinom Šljivančaninom; kad smo već kod Vukovarske bolnice, podsetimo se i da je njoj vraćena dokumentacija iz vremena kada se umiralo od zauški. Ne zaboravimo iskopavanje Draže Mihailovića i postupak rehabilitacije koje su tragikomično realizovali Slobodan Homen i Snežana Malović, nad kojim se zgražavaju pomenuti Ivo Josipović i ostali državni zvaničnici u regionu. “Tim prije što ima slučajeva, kao na Bici na Neretvi da su oni (četnici, prim. aut.), zajedno sa Njemcima, ustašama i nekim drugim kvislinškim formacijama išli u napad na pripadnike Narodnooslobodilačke vojske“, podsetio je Josipović i konstatovao da se njegov prijatelj Tadić o tome nije izjašnjavao.
Region mira i prijateljstva
“Regionalno” Tadićevo dostignuće je, bez sumnje, i, za njega “trebovana”, potom izglasana jadna deklaracija o genocidu u Srebrenici, sa karakteristčnom tadićevskom muljatorskom dikcijom, za razliku od nedvosmislenog dokumenta o bratimljenju sa koalicionim partnerima, strankom ratnih zločinaca i profitera.
U neko doba na scenu je stupila servilna pravosudna nakaza Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, kada se Tadić dosetio da dokazuje liderstvo u regionu glede progona počinilaca ratnih zločina; usledile su bruke i blamaže zbog nezabeleženog gafa išutirano je iz londonskog suda u slučaju Ganić, uz zgražavanje javnosti u pomenutom regionu nasrnulo na komandanta odbrane Sarajeva Jovu Divjaka, treba li reći bezuspešno. Zahtev za ekstradiciju odbijen je uz realnu konstataciju da Divjak „ne bi imao pošteno suđenje u Beogradu”. Onda se Tužilaštvo dohvatilo limenih ormara vojnog prethodnika koje je dobilo na upotrebu i za izazivanje nestabilnosti i nesigurnosti. Konstruisalo je optužnicu protiv hrvatskog državljanina Tihomira Purde na osnovu optužnice vojnog tužilaštva i iskaza iznuđenog pod torturom u jednom od logora u Srbiji (koji, naravno, nisu postojali).
Tadićevim regionalnim liderstvom i svime što je uradio (ovo je stvarno mnogo jadno) okoristili su se i Srbi u Hrvatskoj, pogotovu povratnici: u svojevrsnoj demonstraciji terora sa primesama fašizma, hrvatska država traži od ljudi kojima je obnavljala kuće oštećene u akciji “Oluja” da za to plate 25 do 50 hiljada evra, ili će im kuće biti oduzete. Plaćanje naknade Državno odvjetništvo traži samo od Srba koji ovo doživljavaju kao nastavak etničkog čišćenja, budući da ne mogu dobiti posao, ukoliko nisu izmirili dugove prema državi. Tako maltretirani, odlučivali su se, uglavnom, da se vrate u državu u kojoj je predsednik bio Boris Tadić. Šta li će sada, kad njega nema da ih, makar u časovima opuštenog razgovora sa “ličnim prijateljem” Josipovićem, ozbiljno zastupa.
Možda Tadić ne sme da kaže šta njega, zapravo, muči, možda ne radi ovo dobrovoljno, ko bi se, ničim izazvan, valjao po blatu, možda želi da nam poruči kako je izložen nehumanom postupanju najbližeg okruženja. To bi bacilo novo svetlo na prošlost, ali i budućnost Srbije. U svakom slučaju, valjalo bi da prestane.
(e-Novine)
Nisam mogao proci pored ovog teksta Bojan Tončića iz mnogo razloga. Hajde da kazem bar jedan, ili dva.
Do prije par mjeseci, tada Predsjednik Srbije izgledao je neunistiv, neoboriv.... Cak se u svojoj umisljenosti drznuo da namjesta rezultat utakmice, hajde da se posluzim malo sportskim rijecnikom. Nije mu bilo dovoljno sto je vodio sa jedan razlike sve do pred kraj. Da bi zadovoljio svoju tastinu bila mu je potrebna pobjeda od tri razlike. Genijalan kakav i jeste, poducen jos genijalnijim savjetnicima, sam sebi zabija gol pred sam kraj utakmice, ocekujuci lak produzetak.
I kako to obicno biva sa onima koji namjestaju rezultate utakmice - dolijaju kad - tad, Boris je izgubio u produzetku. Sam pao - sam se ubio. Ali ne , njemu su krivi drugi; svi drugi, pa cak i oni koji su ga nekada podigli na pijedestal sa kojih ih vise nije vidio.
I sve to bi bila prica iz drzave sa one strane Drine granice, da i sa ove nase strane nema slicna prica, istina pomalo pomaknuta u vremenu. Tek je pocetak drugog poluvremena i vladar je u zavidnom vocstvu, cak se i poigrava na razne nacine sa protivnicima znajuci da ce u svakom slucaju i u svakoj varijanti pobijediti. Ali ne mogu se oteti utisku da ce zasluzeno dozivjeti slicnu sudbinu.
Kad -tad...
************************
Ozbiljno rastrgnut umišljenošću o vlastitoj misionarskoj ulozi, Boris Tadić se preporučuje za malog od kužine novog predsednika Srbije Tomislava Nikolića, vidljivo, do pucanja, ispunjen ponosom, falsifikuje nesrećni angažman u regionu, kao da signalizira da se sa njim ne postupa humano.
Neko/neki (inostrani centar moći, stranački učesnici u zajedničkom koruptivnom poduhvatu, lični neprijatelji, neodgovorne osobe sklone neslanim šalama), nehumano i s predumišljajem podstiče/u kod Borisa Tadića postojeću uobrazilju čije je krajnje efekte mučno gledati i slušati. Stoga počnimo oprezno, Boris Tadić je nekadašnji predsednik Srbije koji se kao metastaza širi medijskim prostorom Srbije i suseda, želeći da i bez državne funkcije (treba to i dokazati) bude u skladu sa vlastitom megalomanskom sintagmom lider u regionu.
Teško je i gledati čoveka koji se doveo u takvo stanje da preko novina (intervju zagrebačkom nedeljniku “Globus”) deli savete onome koji ga je pobedio na izborima šta bi trebalo da izbaci iz svojih misli, nije to učtivo, promišljeno, politički valjano, ali su svi ovi kvalifikativi obesmišljeni onoga trenutka kada je Boris Tadić počeo svoje postizborno valjanje po kaljuzi, umesto obećanja “Vidimo se u nekom drugom filmu!”. Ohrabren nepromenjenim uvažavanjem pripadnika “Kobri” iz obezbeđenja, njihovim dodatnim merama, novinskim napisima u izboru Nebojše Krstića (savetnikovi tekstovi u “Politici” i “Danasu”), na momente razmrdan instinktom samoodržanja u zoru stranačkog prebrojavanja, delimično podmiren interesovanjem urednika i novinara.
Ja kao...
Pristojan je bio novinar “Globusa” (Nikola Jelić) u kratkoj ekspoziciji: ”Boris Tadić ne izgleda kao političar koji je najprije izgubio predsjedničke izbore, a onda i priliku da sastavi novu Vladu Srbije. O politici govori jednakim, državničkim tonom kao dok je bio šef države”.
Ne samo da govori, ozbiljno upozorava, izgovara ono što ga, valjda, najviše razotkriva, “da sam ja na mestu Tomislava Nikolića”. I šta bi on, što ovaj zbog koga nije predsednik ne zna? “Svim majkama bih izbrisao bore/Učinio da očevi ih vole” ( Da sam ja netko, Maja Perfiljeva, Indeksi). Otišao bi u Vukovar i Srebrenicu. Sva sreća da Tadić neće ponovo na ta dva mesta, na kojima je, osnažen svojim tužilaštvom za ratne zločine jajara, overavao Miloševićeve ratne pohode, rugajući se u lice žrtvama, izgovarajući eufemističko-kondicionalne tvorevine, neuljudne, pre svega, eto, da "nikada ne zaboravlja činjenicu da su takve stvari činjene i prema srpskom narodu”, i da "svi dugujemo jedni drugima izvinjenje", dok su se pravi krivci za realizaciju Vukovarske operacije, neispitani o bilo čemu, šetali Beogradom i svojim selima po Srbiji. Poslednji ministar vojni SFRJ Veljko Kadijević, dok nije pobegao u Moskvu i postao državljanin Rusije, “vukovarski” načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžić dok nije umro i u Tadićevoj “Politici” dobio posmrtno slovo o heroju. I dok je pod njegovim zapovedništvom Vojska Srbije čuvala genocidnog generala Ratka Mladića.
I takav ima pravo na očekivanja, ljudsko: "Očekujem od Nikolića da vodi računa o interesima srpskog naroda, što znači da velikosrpske ideje moraju nestati iz njegovih misli i reči", nema dileme predsednik DS".
Apel jednog...
Video je, tvrdi, nešto što kod sebe, očigledno, ne vidi, “neke promene”, ali nije to dovoljno, moraće vojvoda Tomislav da pokaže to i delima, evo, Tadić može da mu sredi kod Skladatelja da ga primi, jer, “treba napraviti iskorak, pružiti ruku, izviniti se”.
Tako viđen za Nikolićevog malog od kužine, Tadić je istorijski nespokojan zbog prijema nove srbijanske koalicije u regionu i Hrvatskoj; brine ga to “zbog velikog napora koji je uložen u stabilizaciju regiona”.
"Sve što sam lično radio bilo bi poništeno i bio bih nesrećan kad bi crveno-crna koalicija imala takve efekte na stanje u regionu.(...)Apelujem na lidere crveno-crne koalicije da budu suzdržani i da ni po koju cenu ne poništavaju dostignuća u regionu", smislio je bivši predsednik.
Ovo je tek umišljenost. Bivši predsednik misli da postoji “sve” što je radio u regionu. Postoji “nešto”, sigurno, iživljavanje koje nije ostalo neprimećeno, rugajuće izvinjavanje, tužba i protivtužba za genocid na relaciji Hrvatska – Srbija. Prijateljstvo sa ratnim zločincem iz Vukovarske operacije Veselinom Šljivančaninom; kad smo već kod Vukovarske bolnice, podsetimo se i da je njoj vraćena dokumentacija iz vremena kada se umiralo od zauški. Ne zaboravimo iskopavanje Draže Mihailovića i postupak rehabilitacije koje su tragikomično realizovali Slobodan Homen i Snežana Malović, nad kojim se zgražavaju pomenuti Ivo Josipović i ostali državni zvaničnici u regionu. “Tim prije što ima slučajeva, kao na Bici na Neretvi da su oni (četnici, prim. aut.), zajedno sa Njemcima, ustašama i nekim drugim kvislinškim formacijama išli u napad na pripadnike Narodnooslobodilačke vojske“, podsetio je Josipović i konstatovao da se njegov prijatelj Tadić o tome nije izjašnjavao.
Region mira i prijateljstva
“Regionalno” Tadićevo dostignuće je, bez sumnje, i, za njega “trebovana”, potom izglasana jadna deklaracija o genocidu u Srebrenici, sa karakteristčnom tadićevskom muljatorskom dikcijom, za razliku od nedvosmislenog dokumenta o bratimljenju sa koalicionim partnerima, strankom ratnih zločinaca i profitera.
U neko doba na scenu je stupila servilna pravosudna nakaza Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, kada se Tadić dosetio da dokazuje liderstvo u regionu glede progona počinilaca ratnih zločina; usledile su bruke i blamaže zbog nezabeleženog gafa išutirano je iz londonskog suda u slučaju Ganić, uz zgražavanje javnosti u pomenutom regionu nasrnulo na komandanta odbrane Sarajeva Jovu Divjaka, treba li reći bezuspešno. Zahtev za ekstradiciju odbijen je uz realnu konstataciju da Divjak „ne bi imao pošteno suđenje u Beogradu”. Onda se Tužilaštvo dohvatilo limenih ormara vojnog prethodnika koje je dobilo na upotrebu i za izazivanje nestabilnosti i nesigurnosti. Konstruisalo je optužnicu protiv hrvatskog državljanina Tihomira Purde na osnovu optužnice vojnog tužilaštva i iskaza iznuđenog pod torturom u jednom od logora u Srbiji (koji, naravno, nisu postojali).
Tadićevim regionalnim liderstvom i svime što je uradio (ovo je stvarno mnogo jadno) okoristili su se i Srbi u Hrvatskoj, pogotovu povratnici: u svojevrsnoj demonstraciji terora sa primesama fašizma, hrvatska država traži od ljudi kojima je obnavljala kuće oštećene u akciji “Oluja” da za to plate 25 do 50 hiljada evra, ili će im kuće biti oduzete. Plaćanje naknade Državno odvjetništvo traži samo od Srba koji ovo doživljavaju kao nastavak etničkog čišćenja, budući da ne mogu dobiti posao, ukoliko nisu izmirili dugove prema državi. Tako maltretirani, odlučivali su se, uglavnom, da se vrate u državu u kojoj je predsednik bio Boris Tadić. Šta li će sada, kad njega nema da ih, makar u časovima opuštenog razgovora sa “ličnim prijateljem” Josipovićem, ozbiljno zastupa.
Možda Tadić ne sme da kaže šta njega, zapravo, muči, možda ne radi ovo dobrovoljno, ko bi se, ničim izazvan, valjao po blatu, možda želi da nam poruči kako je izložen nehumanom postupanju najbližeg okruženja. To bi bacilo novo svetlo na prošlost, ali i budućnost Srbije. U svakom slučaju, valjalo bi da prestane.
(e-Novine)
Saturday, July 14, 2012
Riječ, dvije iz Banjaluke
Falsifikati
Oni naivniji počeli su vjerovati kako smo Kasipovićevim činom ušli u novu političku eru - MORALNU, u kojoj če ostavke moralnih i iznenada odgovornih političara početi pljuštati na sve strane, ali...
Dobro je živjeti u zemlji sa ovakvim političarima. Oni nas opominju da ne falsifikujemo istoriju, čineći to zdušno i sami gotovo na svakom koraku, iz dnevnepolitičkog ugla koji im najbolje i trenutno najviše odgovara.
Dobro je imati nekoga kome bi i sam Kristofor Kolumbo pozavidio na otkrićima i 70 godina kasnije saznati da je u osnovi bitke na Kozari bilo istorijsko nastojanje da se stvori današnja Republika Srpska. Ona je, zapravo, nastala kao "zakašnjeli odraz srpskog nacionalnog opredjeljenja iz Drugog svjetskog rata".
Zar nam je trebalo punih 70 godina da doživimo ovakvo prosvjećenje? Mislim da bi se svi istoričari i hroničari vremena trebali postidjeti propusta neuviđanja ovakvih istorijskih činjenica.
Pitam se zašto isti ćute? Zaboravih da su oni uglavnom u službi očuvanja nacionalnog inreresa.
Istina, može onda djelovati zbunjujuće i proslava dvadesetogodišnjice Republike Srpske, te iste koja je nastala Dejtonskim mirovnim sporazumom (1995.) i u koju se većina srpskih političara zaklinje kao u Bibliju. Istina, to zaklinjanje ih ne sprečava da istu proglase jednom od srpskih država i unatoč tome što je pravno formalno RS dio države, u suštini gotovo i država. Falsifikat, protivrječnost ili floskula? Možda ćemo istinu saznati tek nakon sedamdeset godina u nekim novim istorijskim tumačenjima.
Zaplićući se i spotičući o vlastite paradokse, uglavnom zapletene u nacionalne mreže, istovremeno se vodi oštra politička bitka u sprečavanju onih drugih da falsifikuju neke druge istorijske činjenice, poput stogodišnjice sarajevskog atentata.
Naime, "poznato je da oni falsifikuju istoriju", kao i da je mi ispravljamo. Prema jednima, riječ je o pukom terorističkom aktu, prema drugima o slobodarskom duhu Gavrila Principa, dok će oni treći, posmatrajući ove istorijske razmirice, jednostavno izabrati sopstvenu nacionalnu stranu i sopstveno tumačenje istorijskih događaja.
Svaki događaj u Bosni i Hercegovini postao je predmet sporenja, razmirica, različitih tumačenja i pogleda. Pardon, sem junskog "istorijskog dogovora sedam političkih lidera" u Briselu.
Malo cinično zvuči opaska da jedna politička strana želi izbrisati sve istorijske činjenice, kačeći se samo za ono što njima odgovara, a pri tome svaka strana, znamo da su to u BiH strane etničkih skupina, zapada u gotovo istu zamku.
Još ciničnije je bilo kojoj političkoj i etničkoj strani u BiH zamjeriti da takvim ponašanjem narušava imidž zemlje. Cinično je govoriti o dobrom imidžu zemlje, kad nas iz dana u dan svrstavaju u red "zatrašujućih" zemalja, zemalja nesretnih ljudi, u kojoj su njeni građani čak nesretniji i od Pakistanaca.
Svi pokazatelji govore da je imidž BiH generalno loš, a sa ovakvim političarima i političkim prepucavanjima može biti samo gori. I dobre ljude u zemlji, za koje susjedi iz Hrvatske i Srbije kažu da su najveći bosanskohercegovački kapital, sunovratila je politika.
Da, jedan je političar, odnosno dužnosnik, razbio mantru političkog ponašanja i, gle čuda, podnio "zahtjev za razrješenjem" sa mjesta ministra u Vladi Republike Srpske. Kako reče predsjednik republike, ministar se umorio od ministrovanja.
Ne, Anton Kasipović je obećao da će do kraja juna početi sa gradnjom četvrtog paviljona studentskog centra. Kako obećanje nije ispunio podnio je ostavku.
Istina, ovdje niko ne bi ni primijetio da je ministar pogazio sopstveno obećanje, jer nam je pamet kratka, jer smo se naslušali obećanja i obećanja toliko da smo počeli vjerovati da nam se ona daju, zapravo, kako bi se gazila.
Ionako smo zaboravili da je isti ministar prije nekoliko mjeseci također kovertirao ostavku, očito "umoran" ali ju Vlada RS tad nije prihvatila.
Naivniji su povjerovali kako smo Kasipovićevim činom ušli u novu političku eru - MORALNU u kojoj će ostavke moralnih i iznenada odgovornih političara početi pljuštati na sve strane.
Istina, njegova je trajala samo jedan dan.
Zar ne vidimo kakva se bitka vodi u FBiH i sve to kako bi se ustavno, pravno i po zakonu smijenili jedni, ustoličili drugi.
Thursday, July 12, 2012
Jasmina Prpic - Zena Evrope 2012.
Nasa sugradjanka, bivsa komsinica Jasna Prpic, koja vec dvije decenije zivi u Njemackoj, izabrana je u toj zemlji za "Zenu Evrope 2012. godini" za nesebican volonterski rad na zastiti prava zena u Evropi. Za sada samo link ( na njemackom) a nadam se da ce neko saznati vise i javiti nam.
http://www.badische-zeitung.de/freiburg/jasmina-prpic-frau-europas--61360715.html
Wednesday, July 11, 2012
Mještani Rosulja dali 163 primjedbe na regulacioni plan
Stanovnici Rosulja se ne predaju. Upisali su 163 primjedbe. Odrzace jos jedan sastanak prekosutra 13.jula u 19 sati. Zelimo im da njihvova ljudska i opravdana borba za demokratska prava i za ocuvanje ono malo zelenila sto je ostalo, uspiju.
*********************
BANJALUKA - U mjesnoj zajednici Rosulje upisane su 163 primjedbe građana na nacrt u vezi sa Regulacionim planom (RP) "Malta", potvrdio je danas Željko Gagula, predsjednik Savjeta mjesne zajednice Rosulje.
Podsjećamo, građani su od 7. juna do 9. jula imali na javnom uvidu RP "Malta", gdje su bile otvorene knjige primjedaba kako bi mogli dati svoje mišljenje o regulacionom planu.
Gagula je kazao da sada nadležno odjeljenje u Administrativnoj službi grada po zakonu treba da sagleda i razmotri te primjedbe, te da pruži odgovor na svaku od njih, odnosno na svaku primjedbu koja ima jasan prijedlog.
Što se tiče mjesne zajednice, Gagula je naveo da su sazvali 13. jula, u 19. časova, zbor građana, gdje će se govoriti o tri teme koje su bile aktuelne u proteklim danima, a vezane su za regulacioni plan.
"Prva tema će biti Regulacioni plan 'Malta', zatim će biti tema o pitanju saobraćaja kao i zelenila u Rosuljama. Očekujemo da će ljudi doći u jednoj smirenoj atmosferi iz prostog razloga što je zvanično davanje primjedaba završeno", naveo je on.
On je dodao da će zaključak koji bude donesen i na zboru građana biti proslijeđen nadležnima kako bi i to razmotrili te dali odgovor.
"Pružili smo šansu građanima da daju svoje argumentovane primjedbe i svaka ta primjedba će biti analizirana i razmotrena, a to će biti obaveza nosioca izrade ovog plana. Sada je trenutno planski predviđena saobraćajnica sa četiri trake sa zamjenom dotrajalih stabala koja invazivno djeluju na okolinu", kazala je prošle sedmice Verica Kunić, načelnica Odjeljenja za prostorno uređenje.
D. Popovic
(Nezavisne novine)
Subscribe to:
Posts (Atom)